RAZGOVARALA: Jovana Ivetić
Seyran Ateş, advokatica iz Berlina, osnovala je džamiju Ibn Rushd-Goethe, poznatu po progresivnim praksama, odnosno rodnoj ravnopravnosti i prihvatanju LGBTI vjernika i vjernica.
„I sama sam biseksualka, ili više lezbejka, i dugo sam svjedočila, i kao aktivistkinja za ljudska prava, da mnogi ljudi pate zbog svog seksualnog identiteta i svojih religijskih uvjerenja – moraju birati jedno. A onda, kada sam postala članica Njemačke islamske konferencije, shvatila sam da LGBTI zajednici zaista treba siguran prostor unutar muslimanske zajednice“, Seyran započinje svoju priču.
Inicijativa za osnivanje džamije pokrenuta je 2009. godine, ali je trebalo osam godina da bude ostvarena. Naredne godine, 16. juna, proslavit će desetu godišnjicu.
Priznanja za rad dolaze sa svih kontinenata, što Seyran vidi kao podstrek njoj i kolektivu da nastave dalje.
„Pozvana sam u Tokio da govorim na univerzitetu. Onda imamo kontakte s teološkim profesorom iz Helsinkija. Bio je tri mjeseca u Berlinu i istraživao u našoj džamiji, pa će se ove godine vratiti na još mjesec dana sa studentima. Dalje, imamo kontakte s ljudima iz Kanade, SAD-a, Australije itd.“
Istovremeno, Seyran za svoje djelovanje plaća visoku ličnu cijenu jer, kako kaže, već dvadeset godina živi pod policijskom zaštitom.
„Imam uspone i padove, međutim ovo je tačka u kojoj uvijek funkcionišem kao advokatica. Jer sam se i sama morala boriti za svoju slobodu, za samoodređenje, pa i pobjeći od kuće. Kasnije smo ponovo postali prijatelji, moja porodica i ja, i sada smo u zaista dobrim odnosima. Ali bila je to teška borba. Odlučiti se za advokaturu znači odlučiti se boriti za druge, koji se ne mogu boriti za sebe. Ja ne mogu samo sjediti na kauču ili na svojoj vrlo udobnoj stolici i vikati o negativnosti oko sebe. Ako nešto mogu promijeniti u jednom životu, radim to za taj jedan život, jer ne mogu promijeniti cijeli svijet. Ali pokušavam i cijeli svijet. Trudim se najbolje što mogu. Korak po korak.“
Mjesto mira
Smještena u prostranoj prostoriji s visokim plafonom, ova berlinska džamija dijeli dvorište s crkvom od koje iznajmljuje prostor. Tiha je. Pod je prekriven bijelim tepihom, a vjernice i vjernici mogu postaviti vlastite molitvene prostirke gdje god žele obaviti molitvu. Raspored nije unaprijed određen i muškarci i žene mole se zajedno, no prostor je dovoljno velik da svako može pronaći vlastiti mir i privatnost.
Imami su nerijetko žene, poput same Seyran. Pokrivanje posjetiteljki nije obavezno, ali, kako Seyran naglašava, nije ni uskraćeno jer svako ima slobodu birati za sebe.
„Žene imami ne nose marame. Ali imamo neke gošće koje ih nose kada se mole. Neke nose hidžab. Jedna žena iz Afganistana, na primjer, ne nosi hidžab u svakodnevnom životu, ali ga tokom molitve ponekad nosi, ponekad ne. To zavisi od njenih osjećaja u datom trenutku. I to je ono što zaista volim – što ljudi sami odlučuju u tom trenutku kako žele biti u kontaktu s Bogom.“
Pri prvoj posjeti osobe često postanu emotivne i rasplaču se, bez obzira na to jesu li muslimanske vjeroispovijesti ili ne. Seyran priča kako mnogi koji dođu kažu da su prvi put doživjeli takvu vrstu inkluzivnosti, zbog čega se i vraćaju.
„Imamo hrišćane koji redovno dolaze na naše džuma-namaze. Imamo mnogo prijatelja koji uopšte nisu vjernici i vjernice, a osjećaju se ugodno, sigurno i prihvaćeno u našoj zajednici. Jer niko vas ne pita o vjeri. Niko vas ne pita odakle dolazite i zašto ste ovdje. Moramo provjeriti, iz sigurnosnih razloga, imena i druge lične podatke, ali to je sve. Ne provjeravamo seksualni i rodni identitet niti vjeru.“
Za Seyran, pitanja religije i seksualnog identiteta pitanja su individualnosti i samoodređenja.
„Seksualni identitet nije nešto poput košulje, ne možete ga skinuti. Isto je kada se radi o vjeri. Vjeru ne možete dodirnuti. To je nešto unutar nas i vrlo individualno.“
Ono u šta također čvrsto vjeruje jeste reforma islama.
„Pogledajmo historiju judaizma ili hrišćanstva. Martin Luther i protestanti se nikada ne bi dogodili bez vjerovanja da je reformacija unutar religije moguća. Stoga ne govorimo o nečemu posebnom u vezi s islamom, radi se o religiji uopšteno, širom svijeta. Također ne govorimo o pet ili šest religija poput judaizma, hrišćanstva, islama, budizma, hinduizma itd. Mislim, abrahamske religije postoje tek oko 2.000 godina, ali živa bića postoje mnogo duže. Mnoge religije su dolazile i prolazile, a reformacije su uvijek bile dio njihove historije. Pa zašto ne bi i u islamu? Nema smisla, nije logično.“
Seyran objašnjava i da u islamu postoji direktna veza između pojedinca i Boga, bez ikakve institucije, što, prema njenom tumačenju, znači da ne postoji centralni autoritet koji određuje šta je ispravan islam.
„Vi ste u direktnom kontaktu s Bogom. Nema nikoga ko vam može reći šta je pravi islam, šta biste trebali učiniti kao musliman ili muslimanka. Vi odlučujete o svojoj vjeri i svom vjerovanju.“
Bitno joj je naglasiti i da se u Kur'anu nigdje ne govori da su kvir osobe ili kvirnost zabranjene, pa ni u priči o Lotu, koja se pojavljuje i u Kur'anu i u Bibliji, a često se koristi kao argument protiv LGBTI zajednice.
„Kada je ozbiljno pročitate, shvatit ćete da se radi o nasilju, o silovanju, o mnogim drugim stvarima, a ne o homoseksualnosti i kvirnosti.“
Izvori snage
U medijima se Seyran često opisuje kao muslimanska feministkinja, što je termin s kojim se i sama poistovjećuje.
„Bila sam diskriminisana kao kćerka, kao sestra, a kasnije i u školi i u društvu, pa sam samim tim vidjela da postoji vrsta diskriminacije samo zbog spola. I to je bio prvi korak da razmišljam kao feministkinja. Sljedeći korak bio je da se zapitam šta treba učiniti da promijenimo situaciju i postignemo rodnu ravnopravnost. Dakle, moji koraci u razumijevanju diskriminacije jesu zapitati se zašto, razgovarati o tome i djelovati kako bi se ona promijenila. Feminizam ne želi imati moć nad muškarcima niti moć nad patrijarhatom. Ne želi promijeniti patrijarhat u matrijarhat. Ne želi imati bilo koji rod iznad drugih rodova, već stvarnu rodnu ravnopravnost.“
Iako uviđa da intenzitet izazova kada su u pitanju prava žena i LGBTI prava na globalnom nivou oscilira, Seyran pronalazi zajedničku tačku, ali i izvor snage.
„Kada su u pitanju emocije, stvarni život itd., nismo sami sa svojim strahovima i ličnim izazovima.“
Govoreći o Bosni i Hercegovini, Seyran otkriva da se sa Zapada na našu zemlju dugo gledalo kao na liberalnu, ali da se taj pogled mijenja.
„Ono što čujem i vidim iz Njemačke jeste da i u Bosni i Hercegovini ima mnogo negativnih promjena kada su u pitanju radikalni i politički islam, kao i mnogo ortodoksnijih ili konzervativnijih grupa koje preuzimaju moć religije. Ali ne mislim da je išta nemoguće kada su u pitanju ljudska prava jer da su naše prabake razmišljale da je nemoguće, ne bismo sada bili gdje jesmo. Toliko je sjajnih ličnosti koje su se borile za našu slobodu u gorim situacijama nego što smo mi sada. To je nešto o čemu uvijek razmišljam kao feministkinja – o prvim ženama koje su ustale i borile se za pravo glasa i prava djece. Tako se izvlačim kada imam mračne dane i vraćam na svjetlo.“
Seyran nakratko prekida razgovor kako bi pokazala uramljenu fotografiju na zidu iza sebe i otkrila da je na njoj Emmeline Pankhurst.
„Trebaju vam vaši heroji. Trebaju vam vaši uzori. Nikada ne zaboravite sve te ljude koji su se borili za nas.“
Na kraju, sve – zajedništvo, vjera u Boga (ili nešto više, kako god to nazivali), vjera u svoje heroje – svodi se na isto, a to je osjećaj da nismo sami. Seyran poziva da se, u trenucima kada nas preplavi beznađe, vratimo pozitivnoj energiji oko nas.
„Ako vjerujete da vas voljeni Bog ili voljeni svemir grli, možete jednostavno pasti i reći: ‘Molim vas, pomozite mi.’ Zatražiti pomoć i energiju nešto je što meni mnogo pomaže, pogotovo nakon što sam imala iskustvo bliske smrti. Vjerujem u Boga koji nas voli, čak i ako postoji toliko mnogo loših stvari na svijetu, jer sve su to ljudska djela, nisu Božje djelo – sve su to naše odluke. Donošenje odluka, odnosno vještina razmišljanja, ono je što smo dobili od Stvoritelja. Vjerovati u Boga znači apsolutno ne biti sam, nikada se ne osjećati usamljeno. Mogu se osvrnuti oko sebe, pokušati osjetiti tu struju ili šta god to bilo i reći: ‘U redu, postoji nešto.'“
