PIŠE: Maja Šenk
U metropolama širom svijeta, od Londona i Berlina do New Yorka, koncept sigurnog prostora za LGBTI osobe često se uzima zdravo za gotovo jer se podrazumijeva njegovo postojanje. To nisu samo barovi ili klubovi, to su neke vrste utočišta, poput community centara, biblioteka, mjesta od historijskog značaja za zajednicu i umjetničkih prostora gdje pojedinci_ke mogu u potpunosti postojati, bez sveprisutne prijetnje od osuđivanja, diskriminacije ili nasilja.
Važnost ovih utočišta teško je precijeniti. Za mnoge lezbejke, gej, biseksualne, transrodne i interseksualne osobe, vanjski svijet je uglavnom heteronormativan, često neprijateljski, a ponekad i opasan. Sigurni prostori pružaju mogućnost samoizražavanja i afirmacije identiteta. To su mjesta gdje mladi ljudi mogu pronaći mentorstvo, gdje stariji mogu dijeliti historiju i otpor, te gdje različiti identiteti mogu pronaći solidarnost. Brojne studije pokazuju kako pristup takvim okruženjima drastično smanjuje anksioznost, depresiju i socijalnu izolaciju koja proizlazi iz stresa kod manjinskih i ranjivih grupa.
Međutim, ovaj globalni standard se itekako sukobljava sa svakodnevnom stvarnošću LGBTI zajednice u Sarajevu, i BiH generalno. Iako je grad posljednjih godina postigao značajan napredak, posebno kroz uspješnu organizaciju Bh. povorke ponosa, Sarajevu nedostaju vidljiva, posvećena i trajna središta zajednice. Za mnoge, vidljivost ostaje aktivnost visokog rizika, a autentičnost je ograničena na privatne stanove i zatvorene društvene krugove.
U ovom članku se primarno fokusiram na analizu situacije u Sarajevu, jer kao glavni grad on na određeni način reflektuje stanje u ostatku države. S druge strane, moja i nešto starije generacije imale su priliku iskusiti znatno bogatiji društveni život i snažniji osjećaj zajednice upravo u ovom gradu.
Gdje su nestala naša mjesta?
Sarajevo nije uvijek bilo ovako prazno. Trenutno proživljavamo neku vrstu paradoksa – imamo povorku ponosa, kao najveći stepen vidljivosti, a istovremeno imamo manje stalnih sigurnih prostora nego prije deset ili petnaest godina.
Mi malo stariji se dobro sjećamo perioda kada je grad imao mjesta koja su, iako pod stalnim pritiskom, nudila osjećaj kontinuiteta i sigurnosti za sve nas. Od kultnog FIS-a (BOCK-a), preko Art kina Kriterion, koje je bilo simbol progresivnosti, do mjesta poput Pussy Galorea, Lofta ili G Pointa – Sarajevo je imalo queer mapu koja je obećavala. Nažalost, ova mjesta su zatvarana zbog ekonomske neodrživosti, direktnih ili indirektnih napada, ali i nedostatka sistemske podrške i zaštite.
Danas smo svjedoci i svjedokinje zabrinjavajuće regresije i povratka queer života u četiri zida. Oslanjamo se na nekoliko kvazi friendly mjesta, u kojima se sigurnost toleriše samo dok je neprimjetna ili onda kada vlasnicima lokala to finansijski pogoduje. Pravo na siguran prostor nije samo pitanje socijalizacije, već pitanje političkog opstanka zajednice koja je i dalje gurnuta na marginu javnog života.
Slučaj FIS ili kako je prostor slobode postao privatno skladište
Sudbina FIS-a možda i najbolje oslikava sve ono o čemu sam govorila prethodno. Zatvoren je prije desetak godina pod zvaničnim obrazloženjem da prostor treba postati parking, a danas je spomenik institucionalne inercije i netransparentnosti. Parking nikada nije napravljen, a prostor koji je decenijama bio srce alternativne i queer kulture u Sarajevu, danas stoji neiskorišten i zapušten.
Nedavno smo ja i grupa mojih prijateljica pokušale udahnuti novi život ovom prostoru i ponovo pokrenuti partije. Međutim, to je ogolilo stvarnu prirodu problema. U razgovoru s trenutnim direktorom pod čijom je nadležnošću prostor, dobile smo odgovor koji je bio sve samo ne profesionalan. Prostor se manje-više trenutno koristi kao njegovo skladište, a obrazloženje da mu se “ne isplati” izdavati prostor po zvaničnoj opštinskoj cijeni, zvučalo je kao suptilan poziv za neformalnu novčanu naknadu mimo ugovora koji bismo sklopili.
Ovaj primjer je duboko politički i pokazuje da sigurni prostori ne nestaju samo zbog konzervativne klime, već su oteti od strane pojedinaca koji javna dobra tretiraju kao privatne posjede. FIS nije samo propuštena prilika za parking, to je namjerno oduzet prostor slobode koji danas skuplja prašinu dok zajednica plaća cijenu nevidljivosti.
Glasovi koji prkose tišini
Nedostatak sigurnog prostora znači da se pojedinci_ke često sami_e nose s izolacijom i teretom stalne autocenzure. Emocionalna cijena te nevidljivosti je ogromna, a manifestuje se nerijetko osjećajem bezvrijednosti i pojačanim stresom.
Za Ivu (lezbejka, 40) nedostatak sigurnih prostora utječe na njen lični osjećaj identiteta unutar grada kojeg voli: Cijeli život živim u Sarajevu. Kad sam bila mlađa, mislila sam da će se stvari brže mijenjati. Sada vidim da jednom godišnje imamo Povorku ponosa, ali gdje da ostalih 364 dana odem da budem ja nakon posla? Gdje mogu odvesti partnerku na mirnu kafu bez stalnog kalkulisanja rizika od homofobne uvrede? Iscrpljujuće je. Prisiljene smo na vječnu adolescenciju, sastajemo se u podrumima ili skrivamo svoje veze jer grad jednostavno nema dnevni boravak za nas.
To mišljenje dijele i mlađe generacije koje žude za povezanošću. Damir (gej muškarac, 24) opisuje usamljenost svojstvenu ovom nedostatku sigurnih prostora: “Moji heteroseksualni prijatelji_ce imaju brojne mogućnosti za druženje, za izlaske, za umrežavanje. Ako želim upoznati drugog gej muškarca, moram koristiti dejting aplikacije, a čak i tada su razgovori suzdržani. Očajnički želim da postoji centar gdje bih mogao otići i pronaći grupu za podršku ili čak samo učiti u okruženju u kojem ne osjećam da moram filtrirati svoj jezik ili brinuti se o tome ko sluša.”
Za one čiji se identiteti često pogrešno shvataju ili brišu, potreba za sigurnim prostorima je pojačana. Amela (biseksualna žena, 31) ističe kako nedostatak namjenskog prostora pogoršava unutrašnje borbe i brisanja: Malobrojni prostori koji postoje često su usmjereni isključivo na gej muškarce ili lezbejke, a to ostavlja biseksualne osobe nevidljivima, čak i unutar naše vlastite zajednice. Kada nemate fizičko mjesto za okupljanje, za razgovor o vašim specifičnim problemima ili za pronalaženje istomišljenika_ca koji_e razumiju, vaša kriza identiteta ostaje interna. Stalno se objašnjavam – heteroseksualnim prijateljima, kvir prijateljima. Društveni centar bi potencijalno normalizovao različitost, a da se morate boriti za mjesto za stolom.
A šta dalje?
Izazovi u Sarajevu možda jesu složeni, ukorijenjeni u socio-političkoj inerciji i konzervativnoj društvenoj klimi, međutim, sljedeći ključni korak za LGBTI zajednicu ne leži samo u zakonodavstvu, već u stvaranju trajne, prihvatajuće društvene atmosfere.
Zajednica naglašava potrebu za fizičkom vidljivošću koja ne zavisi od policijske zaštite:
Ponos je ključan, prkosan trenutak, ali šta slijedi? Potrebna su nam svakodnevna sidra. Želimo ‘zajedničke prostore’ – kafiće, kulturna mjesta, društvene i omladinske centre koji se eksplicitno reklamiraju kao LGBTI-friendly i otvoreni za širu javnost. Ova mjesta nisu samo za nas. To su neutralna područja gdje se predrasude razbijaju, jedan razgovor, jedna zajednička kafa, u isto vrijeme. Ovdje se radi o društvenoj integraciji, a ne o izolaciji. Kada ljudi vide da je queer prostor jednostavno dobro mjesto za učenje, razgovor ili održavanje umjetničke izložbe, strah nestaje, kaže Damir.
Inkluzivniji društveni život za sarajevsku LGBTI zajednicu počinje stvaranjem vidljivih, pristupačnih mjesta gdje se ljudi mogu sastajati, osjećati sigurno i graditi trajne veze. Ključno za ovo je razvoj višenamjenskih centara za zajednicu, nekomercijalnih, stabilnih prostora koji nude podršku mentalnom zdravlju, obrazovne resurse i prostor za društvene događaje, izložbe, radionice i okupljanja. Ove vrste centara funkcionišu kao dnevna soba za koju mnogi članovi i članice zajednice kažu da im nedostaje. Takva okruženja omogućavaju da se ležeran, javni queer život prirodno pojavi, smanjujući pritisak na LGBTI osobe da se druže same u privatnim ili anonimnim online prostorima.
Sarajevo je pokazalo svoju otpornost i sposobnost za promjene mnogo puta, ali ne i za svoje LGBTI građane – jer nam pravo na sigurnost i pripadnost ostaju djelimično uskraćeni. Stvaranje mreže podrške i queer-friendly društvenih prostora uvažavalo bi naše postojanje svaki dan, omogućavajući zajednici da ne živi svoj život sa stalnim strahom i rizikom jednostavnog bivanja svojima. Stvaranje ovakvog utočišta bila bi snažna izjava da se u srcu Bosne i Hercegovine svi životi cijene i da su svi identiteti sigurni.
