Tekst i foto: Nera Mešinović
Već nekoliko dana, od jutra do mraka pjevušim ovaj tekst: Tell them, raise your voice and say it loudly / Show them what it means to stand up proudly / Tell them, this is me and thanks to you I'm proud / I'm proud, I'm proud. (Reci im, odluči se da govoriš i reci to glasno / Reci im, šta znači stajati ponosno / Reci im, ovo sam ja i zahvaljujući tebi, ja sam ponosna.)
Svi i sve koji/e smo bili/e na prvom prajdu održanom u Skoplju 29. juna, će znati tačno zašto mi ta pjesma još uvijek ne izlazi iz ušiju. No, o tome ću nastaviti poslije. Na 29. juni je, isto tako, bila 50. godišnjica prvog prajda koji se desio u New Yorku, kao posljedica Stonewallske pobune. Pobuna je nastala radi policijske brutalnosti, i društvenog neodobravanja LGBTI identiteta, a prajd je nastavio, iz godine u godinu, da iznosi zahtjeve LGBTI zajednice pred političare i institucije, ali i da doprinosi osvještavanju različitosti i društvenoj jednakosti.
Zarad jednakih razloga, organizovan je Skopje Pride. Čule/i smo to iz usta aktivista i aktivistica, organizatora, predstavnika/ca institucija, i kao da je na jedan dan u Sjevernoj Makedoniji sve ranije potisnuto došlo na glavnu binu. Osjećaj koji je dominirao tog dana bio je ponos i oslobađanje emocija nakon izgovorenih riječi. Čulo se to u neumornoj glasnoći pištaljki i neumornom tapkanju dlanova, tokom nabrajanja razloga zbog kojih Skopje Pride postoji, ali i nabrajanja razloga koji ili tek trebaju postati važnim ili se radi na njihovom osvještavanju.
Skopje Pride je prajd za sve nas. I sama, kao dio organizacije prve povorke ponosa u Bosni i Hercegovini, ne mogu a da se ne vidim u energiji toga dana. U parku, dočekala nas je policija. Obično, za prvi prajd sam zamišljala da će ta policija biti puno više naoštrena i u stavu pripravnosti. Ipak, i ukoliko je to bio slučaj, ja to, kao i svi sa kojima sam komentarisala naglas, nisam osjetila. Policija nije bila koncentrisana na jednom mjestu, bili su tu, mnogo njih, no nije se dogodilo da su zasjenili prvi održani prajd u Skopju.
Ipak je jasnije bilo da je tu 1.500 ljudi kojima je dosta tišine, sakrivanja i nejednakog pristupa pravima. Tokom šetnje, glasniji su bili oni kojima je glas uskraćivan. Jedna od govornica je započela svoj govor iznoseći kako LGBTI ljudi žive u nepovoljnim društvenim situacijama tokom čitave historije, i da je konačno došlo vrijeme da se to promijeni.
Tamara Todevska je izašla na scenu i rekla kako je najluđa tog dana, jer pjeva za ljubav, jer vjeruje da ljubav sve pobijedi, i da je tu jer je bitno biti slobodan da voliš na način na koji želiš. Stihovi koje sam spomenula na početku teksta pripadaju upravo njenoj pjesmi Proud koju je otpjevala obučena u haljinu duginih boja, grleći se sa aktivistima na bini, i gestikulirajući svim prisutnim da budu ponosni, da budu gordi, i da se ne obaziru na mržnju. U dijelu koji mi se stalno vrti u glavi sadržano je i ono što nas kao zajednicu marginalizira, taj neki izvanjski neodobravajući glas, no isto tako govori o tome da, ponos je, kad unatoč tome, biramo da živimo svoje identitete glasno i da stojimo uspravno.
Govori su tekli polako, emotivno, praćeni mnogobrojnim prisutnim odobravanjem. Biljana Ginova, iako spremnog govora, energično je i sa puno emocija priznala da ima veliku tremu jer se prajd konačno desio, na što je dobila veliku podršku od prisutnih. Antonio Mihajlov je govorio o neophodnosti da vlasti preuzmu veću ulogu u rješavanju slučajeva diskriminacije, na polju edukacije, zdravstva. Ministarka rada i socijalne politike, Mila Carovska, je održala vrlo strastven govor obećavajući da će vlast uraditi sve da unaprijedi i ubrza potpunu integraciju LGBTI osoba u društvu. Linda Evangelista i Kaja Mor, drag kraljice, su bile zadužene za humoristično predstavljanje govornika i govornica. Bilo je transparenata koje su nosili ponosni roditelji, bilo je porodica s djecom, ponosnih prijatelja, i najviše, LGBTI zajednice. Bilo je plesanja, uz DJ-eve, bilo je opuštenih druženja na travi, suza, a ponajviše smijeha. U jednom trenutku, sunce je bilo toliko jako da se nije moglo plesati u blizini bine, no organizatori su i to riješili. Zajedničkim naporom, dogurali/e su dva velika suncobrana, pa se zabava mogla nastaviti.
Iako je najavljen protestni marš protiv održavanja povorke, iako je još uvijek situacija u Sjevernoj Makedoniji daleko od idealne za život LGBTI osoba, ništa nije došlo u dodir sa količinom ponosa, pozitivnih emocija i slobode koju je osjetilo ovih 1.500 ljudi. I sama sam osjećala ponos, i ježila sam se na svaki govor, svaku pjesmu, osjećaj zajedništva u tom parku i način na koji su organizatori sve pripremili. Pokazalo se da je vrlo važno, neophodno gotovo, da barem taj jedan dan u godini (a na ostalom će se raditi), ljudi šetaju slobodno i ponosno. Jasno je da je prošlost bila takva kakva jeste, ali sudeći po Skopje Prideu, čini se da nema druge opcije nego da budućnost bude queer. Poruka sa Skopje Pridea ostaje u spomenutim opjevanim riječima, da stojimo ponosno i ujedinjeno, da nismo sami u svemu tome, i da ne odustajemo od borbe za bolje.
