Čini se da sve češće vidimo gotovo isključivo crnu hroniku u vijestima, s romantizirajućim naslovima o nasilju nad manjinskim ili obespravljenim grupama – femicid, nasilje nad djecom s invaliditetom, napad na LGBTI aktiviste_kinje… Zločin iz mržnje je postala uobičajna fraza u medijima, no kada konačno slučaj stigne na red u moru (samo na papiru) hitnih postupaka, izostaje formalna kvalifikacija krivičnih djela kao krivična djela počinjena iz mržnje.
PIŠE: Amila Husić
Hate crime kao termin se popularizirao tokom 80tih godina u SAD-u, uglavnom od strane novinara i zagovarača politika, kao lako pamtljiv šlagvort za rastuće napade na manjinske zajednice motivisane nekom vrstom diskriminacije. Termin je brzo našao svoj put i u zakonodavstvo, kada se prepoznala potreba da se krivična djela drugačije klasificiraju u skladu sa motivom koji stoji iza njihovog počinjena.
Dakle, nije riječ o emociji koju počinitelj_ica osjeća prema žrtvi – već o diskriminaciji i predrasudama koju gaji prema grupi kojoj žrtva osoba (djeluje da) pripada. Žrtva zločina iz mržnje nije osoba sa imenom i prezimenom, već personifikacija grupe koja nije poželjna u očima napadač_ice.
Mržnja odnosno diskriminacija ili netrpeljivost je normirana i u bh. krivičnom zakonodavstvu, kao kvalifikatorna, odnosno otežavajuća okolnost. Već preko decenije se na državnom, entitetskom i nivou Brčko Distrikta kao poseban osnov se navode seksualna orijentacija i rodni/seksualni identitet. No, uprkos tome, u praksi imamo jako malo sudske prakse sa ovakvom kvalifikacijom.
Najčešće se u istrazi pažnja posvećuje prikupljanju dokaza kojima se dokazuje da je izvršeno krivično djelu, a dokazi motiva i štetu koju je žrtva doživjela se stavljaju u drugi plan. Na osnovu dokaza tužilaštvo piše i podnosi optužnicu, a sud odlučuje na osnovu predočenog činjeničnog stanja. Dakle, sud je vezan okvirima optužnice, pa čak i ako može promijeniti kvalifikaciju krivičnog djela, da uključi mržnju kao osnovu, ne može ako ta okolnost uopšte nije opisana (sa potkrepljena adekvatnim dokazima!) u samoj optužnici.
Kako prepoznati da ste žrtva zločina iz mržnje? Prije svega, trebate primijetiti znakove poput uvredljivih riječi i prijetnji usmjerene prema vašem rodnom i/ili seksualnom identitetu. Ne mora biti eksplicitno rečeno, nekada se i u kontekstu može prepoznati – primjera radi, ako vas osoba koju ne poznaje počne vrijeđati dok sjediti u kafiću za koji se smatra da samo osobe iz LGBTI zajednice posjećuju. U online sferi, to može biti uvredljiva poruka koju ste dobili na društvenim mrežama nakon što ste objavili sliku s povorke ili nekog drugog LGBTI događaja. Sigurnost je uvijek na prvom mjestu i ne treba trpiti bilo koji oblik nasilja, stoga toplo preporučujem da prijavite situacije u kojem vas je neko ugrozio. Pri tom važno je da objasniti i sve okolnosti u vezi vašeg napadnutog identiteta kako bi, ako ništa, bar u vašoj izjavi elementi mržnje bili prepoznatljivi.
U konačnici, sjajna zakonska rješenja se ne implementiraju u praksi, uprkos društvenoj reakciji, bezbroj obuka i treninga za različite vrste i nivoe državnih organa, sve u cilju da se postojeća zakonska rješenja u praksi budu i korištena. Ako ste bili izloženi diskrminaciji ili nasilju zbog vašeg rodnog ili seksualnog identiteta, na raspolaganju Vam je pravni tim SOC-a, koji pruža pravnu podršku, savjetovanje i zastupanje LGBTI osobama. Možete se obratiti na broj telefona 033/551-000, broj mobitela 062/123-561 ili na e-mail: [email protected].
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
