PIŠE: Mia Babić
Bez obzira jesmo li djeca, tinejdžeri, na pragu tridesetih ili spremni za penziju, roditeljsko prihvatanje i podršku neminovno očekujemo, a donekle i podrazumijevamo.
Briga za fizičku i materijalnu dobrobit djeteta samo su dio roditeljske zadaće, jer bez prihvatanja, te ključne komponente naše socijalno-emotivne dobrobiti, navigiranje kroz odraslo doba automatski postaje mnogo teže i zahtjevnije.
U doba kada se rodni i/ili seksualni identiteti debatiraju na svakom koraku, a življena iskustva preziru i nazivaju posljedicama štetnih “rodnih ideologija,” za LGBTI djecu razumijevanje najbližih dobiva na još većem značaju.
Stavljajući u fokus lična iskustva nekolicine roditelja i djece, te nedavno druženje neformalne grupe roditelja i djece “Zagrljaj”, ističe se važnost roditeljskog prihvatanja, te načine na koje nam prihvatajuće okruženje pomaže da ustrajemo u tom kompleksnom procesu.
Između nasilja i prihvatanja
Uprkos jačanju desničarskih skupina i antirodnih politika na globalnom nivou, nedavno provedeno istraživanje Sarajevskog otvorenog centra (SOC) ukazuje na nekoliko ohrabrujućih pokazatelja povećane vidljivosti i prihvatanja kvir osoba u bosanskohercegovačkom društvu.
Naime, 45.6 % ispitanika_ca navelo je da lično poznaje osobu iz LGBTI zajednice, a 33.1 % izjavilo da bi podržalo LGBTI osobe iz svog bližeg okruženja nakon autovanja.
S druge strane, prihvatanje je daleko od univerzalnog: za 34 % ispitanika_ca još uvijek nije prihvatljivo da im član_ica porodice bude LGBTI osoba.
Ovi stavovi direktno oblikuju realnost u kojoj je 72 % LGBTI osoba u BiH doživjelo neki oblik nasilja u porodici.
S obzirom da su u preko 60 % slučajeva počinitelji_ce nasilja roditelji_ke, evidentan je dodatni otpor u slučajevima kada su u pitanju vlastita djeca.
Iako brojke kao takve neće nužno izazvati reakciju, one dobijaju na težini kada čujemo iskustva iz našeg neposrednog okruženja, priče o verbalnom i fizičkom nasilju, ignorisanju, prinudnom „liječenju“ ili izbacivanju iz roditeljskog doma.
Moje lično iskustvo autovanja roditeljima bilo je pozitivno, ali je situacija kod većine mojih kvir prijatelja_ica i poznanika_ica dosta drugačija ili postoji strepnja od tog konkretnog razgovora, ili se autovanje desilo, ali se ružičasti slon u sobi uporno ignoriše.
A šutnja uvijek hrani šutnju.
Ukoliko smo okruženi osobama koje o svom identitetu i partneru ili partnerici ne pričaju s roditeljima, mnogo je vjerovatnije da ćemo to najvažnije autovanje doživljavati kao bolno i unaprijed osuđeno na propast.
Ali čak i ako živimo na Balkanu to uopšte ne mora da bude tako.
Važnost susreta i otvorenog dijaloga
Svi mi, u manjoj ili većoj mjeri, živimo u svojevrsnom bablu, nesvjesni emocija i iskustava koja proživljavaju osobe izvan našeg neposrednog okruženja.
A upravo u tome se ogleda važnost novih susreta, i to me dovodi do jednog posebnog kolektiva: Neformalne grupe roditelja i LGBTI djece “Zagrljaj.
Do sada sam bila u prilici prisustvovati nekolicini druženja ove šarene grupice roditelja i djece, a ovo posljednje još jednom je potvrdilo koliko nam svima znači provoditi vrijeme u sigurnom prostoru i povezivati se kroz iskreni dijalog.
Topla atmosfera koja je krasila svako dosadašnje druženje počiva na malim momentima bliskosti dok se priprema hrana ili pjeva uz zvuke gitare, ali ponajviše na otvorenoj razmjeni iskustava.
Ta jedinstvena energija ovog puta je bila još posebnija, budući da smo u okviru druženja gledali dokumentarac “Da budeš to što jesi” koji kroz mozaik ličnih priča nedvosmisleno ilustruje koliko LGBTI osobama znači roditeljsko prihvatanje.
Možda je još značajnija činjenica da film istovremeno vješto propituje koji to stavovi i uvjerenja komplikuju ove procese kod roditelja.
Šta sve koči prihvatanje?
Iako je svaka osoba i svaki odnos svijet za sebe, možemo izdvojiti nekoliko faktora koji usporavaju prihvatanje.
Za početak, svaka temeljna promjena percepcije o rođenom djetetu je izazovna.
Naša društva su uvelike izgrađena na premisama rodne binarnosti i heteronormativnosti, zbog čega ne treba čuditi da je svaki odmak od njih veliki šok za roditelje, bilo da je to uslijedilo 10, 20 ili 30 godina nakon rođenja djeteta.
Mama Majda, jedna od članica GRID “Zagrljaja”, napominje da se dosta toga svodi na očekivanja:
[…] mi roditelji gledamo svoju djecu onako kako mi želimo da ih vidimo i zamišljamo njihovu budućnost, vjerovatno onako kako mi to planiramo, očekujemo.
Briga za budućnost djeteta najprirodnija je stvar, ali je tu vrlo lako upasti u zamku i nametnuti očekivanja koja ono nikako ne može (a u dosta slučajeva i ne treba!) ispuniti.
Jedan bitan faktor je i taj što seksualnost i/ili rodni identitet koji izlazi iz ustaljenih okvira ne utječe samo na sliku o djetetu, već i na roditeljevu vlastitu.
Budući da dobar dio društva posmatra bilo kakav odmak od pomenutih normi kao znak duševne i moralne propasti, autovanje će kod nekih roditelja (nesvjesno) pokrenuti preispitivanje koje se može sažeti jednim pitanjem: “Šta ovo govori o meni kao roditelju?”
Nadalje, čak i ako kod roditelja ili roditeljke postoji svijest o tome da kvir identiteti nisu posljedica neadekvatnog odgoja, život u konzervativnoj sredini rasplamsava strahove od društvene stigme ili odbacivanja, kako od strane šire zajednice, tako i od bliskih ljudi.
Još jedna članica GRID-a, mama Snježana, objašnjava kako su upravo stroga načela tradicionalne porodice razlog zašto je njenom suprugu Marinku trebalo dosta duže da prihvati seksualnost njihove kćerke Anđele.
Naravno, kod oba supružnika najveći strah izazivao je, i još uvijek izaziva, život u homofobnoj sredini, te šta isti znači za fizičku sigurnost i opću dobrobit njihove kćerke.
Upravo je strah od potencijalne boli, bilo da je u pitanju isključivanje iz društvenog života ili fizičko nasilje, možda i najsnažnija kočnica na putu prihvatanja.
Ali bez obzira koja su uvjerenja i strahovi u pozadini, šutnja i neprihvatanje mogu nepovratno nauditi odnosu djeteta i roditelja.
Tako je, u jednom od najemotivnijih trenutaka druženja, tata Marinko objasnio kako je svijest o tome da se njegova kćerka počela sve više udaljavati za njega bila prelomni trenutak:
Vidio sam da je gubim, i da ću je, ako nastavim, izgubiti. Moralo se nešto promijeniti.
Promjena pristupa nije bila laka, ali bila je neophodna, i dovela je do toga da se jedna porodica još snažnije poveže i bude inspiracija drugim roditeljima i LGBTI djeci.
Roditeljska iskustva osnažuju i djecu
Ne postoji univerzalna formula za umanjenje roditeljskih strahova i nesigurnosti.
Ipak, vjerovatno najvažniji momenat predstavljaju razgovori s vlastitom djecom, te susreti s drugim roditeljima.
Okupljanja poput ovih u organizaciji GRID “Zagrljaj” ostavljaju dubok utisak na roditelje LGBTI djece, i prave razliku na više frontova.
Tako su i Anđela i njeni roditelji tokom druženja više puta spomenuli koliko su svi, a posebno Anđela, uzbuđeno odbrojavali dane do susreta sa svima iz grupe:
Prihvatanje mojih roditelja pomoglo mi je da se riješim mnogih svojih strahova, a znam da druženje s drugim roditeljima će sigurno u budućnosti pomoći njima da se riješe svojih internalizovanih strahova.
Razlog je jasan: prisustvo oba roditelja na susretima poput ovog grupe “Zagrljaj” predstavlja poseban vid afirmacije.
Smijeh i opuštenost umjesto sakrivanja, osjećaj podrške i toga da si viđen_a, samo su neke od pozitivnih emocija koje čine dolazak vrijednim i kvir osobama u različitim fazama autovanja roditeljima.
Ukoliko se još uvijek nisi povjerio_la svojim roditeljima kroz ovakve susrete možeš računati na ohrabrenje i punu podršku u tom procesu, od savjeta kako inicirati početni razgovor pa nadalje.
S druge strane, ukoliko su tvoji roditelji u procesu prihvatanja, na druženju možeš podijeliti svoja iskustva i frustracije, ali i prepoznati neke pozitivne pomake koje bi u suprotnom možda uzeo_la zdravo za gotovo.
A ukoliko tvoji roditelji odbijaju prihvatiti tvoj identitet, o pronalaze alternativni izvor podrške i osnaživanja u vidu prisustva drugih roditelja.
A. je to ovako opisao u jednom momentu druženja:
Koliko se pozitivne energije osjeti u prostoriji. Imati sve vas tu, toliko mama i tata da je tu za mene, to stvarno znači.
Štaviše, pozitivni primjeri drugih roditelja istovremeno su još jedna potvrda da su negativne reakcije pitanje roditeljskog senzibiliteta, otvorenosti, i njihovog ličnog rada, a nikako nečije lične nedovoljnosti.
Sve u svemu, priče koje odražavaju lični rast i okrenutost roditelja ka svojoj djeci zasigurno su jedan od najbitnijih elemenata ovakvih druženja, kako za roditelje, tako i za djecu.
Prihvatanje je proces
Autovanje roditeljima izuzetno je važan momenat u životu svake LGBTI osobe, ali se ono rijetko može sažeti u jedan konkretan trenutak.
Jedan od razloga je i taj što za mnoge roditelje proces prihvatanja teče u fazama: od početnog negiranja ili šoka do postepenog prihvatanja i podrške.
Iako nam ta prva reakcija svima bez izuzetka ostane urezana u pamćenje, to ne znači da je prihvatanje koje dolazi s vremenom manje vrijedno: i ono isto tako može postati bezuslovno.
Svaki međuljudski odnos zahtijeva kontinuiran emocionalni rad, i iako se u tom procesu smjenjuju različite emocije, od tuge i ljutnje do rasterećenosti i radosti, posvećenost i želja za bliskosti otključava viši nivo razumijevanja i otvara jedno novo poglavlje odnosa.
Naravno, mnogo je lakše kada na tom putu imamo podršku drugih osoba koje su prošle kroz slično.
Ovako mama Majda opisuje suštinu grupa poput GRID-a:
Pomažemo jedni drugima, dajemo snagu jednim drugima, isti smo tu. Ista su nam razmišljanja, iste su priče, iste su podrške svojoj djeci. Kroz sve to, prisustvuješ i raznim edukacijama, jer niko od nas nije rođen da sve zna.
Zato ukoliko želiš saznati više o grupi ili razmišljaš da nam se pridružiš na nekom narednom susretu, piši nam na [email protected]!
