Život koji ne podrazumijeva elementarnu potrebu za podrškom ljudima koji u bilo kom segmentu nisu dio većine ne bi trebao da ima previše smisla. Aktivizam, ukoliko govorimo o zagovaranju prava LGBT osoba, nije isključivo vezan za učešće u formalnim procesima koji doprinose boljitku ili na povorkama ponosa. U svakom obliku vlastitog djelovanja možemo doprinijeti boljitku, neovisno o tome kojom se profesijom bavimo i da bismo pomogli/e, nije neophodno da mašemo zastavicom duginih boja. Portal LGBT. ba donosi serijal razgovora sa predstavnicima/ama različitih profesija unutar kojih su sagovornici/e pravili/e aktivističke pomake, ali i analizu postojećeg stanja u kontekstu LGBT prava u novinarstvu, pozorištu, književnosti, fotografiji, jeziku…
Piše: Kristina Ljevak
Nenametljivo, daleko od uobičajenog načina ponašanja afirmisanih bh. autora i autorica, piše, živi i djeluje Lamija Begagić, vlasnica drugačijeg glasa na domaćoj i regionalnoj književnoj sceni. Ono što posebno plijeni je njen najčešći polazak od ličnog iskustva, vlastitog mikro svijeta, porodice… Nerijetko će nam ispričati priču za koju će polazište biti spoznaja ili komentar sina u predtinejdžerskom uzrastu, otvarajući nam prostor za brže i lakše upoznavanje, povjerenje koje se gradi na relaciji čitatelj/čitateljica-autor/autorica.
Lamija Begagić je završila Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za južnoslavenske književnosti. U toku studija postaje dio grupe profesora/ica, književnika/ca i studenata/ica okupljenih oko Književne radionice Omnibus. Sarađuje sa brojnim magazinima, uređuje časopise za djecu, piše i uređuje Školegijum, časopis za pravednije obrazovanje. Objavila je dvije zbirke priča: Godišnjica mature, 2005. (Rende, Beograd / Omnibus, Sarajevo), te Jednosmjerno, 2010. (Fabrika knjiga, Sarajevo). Trenutno završava svoj prvi roman u čijem središtu je priča o istospolnoj ljubavi.
Sa Lamijom Begagić, u okviru serije tekstova o različitim vrstama aktivizma, razgovarale smo o angažovanoj književnosti.
Prije nego što su postala dio političkih agendi, važne društvene teme, pa samim tim i teme vezane za LGBT prava u kontekstu ukupnih ljudskih prava, tretirane su kroz niz umjetničkih formi što, na svu sreću, nije zaobišlo ni književnost, putem koje, barem dok su ljudi još uvijek čitali, može da se indirektno utječe na percepciju različitog. I dok za određena djela iz klasične literature ne možemo tvrditi da li su posljedica autorskih namjera da afirmišu LGBT prava, ali u podtekstu iščitavamo prisustvo te namjere, djela savremenih autora/ica koji/e se u literaturi bave LGBT temama dio su i njihovog ličnog stava.
Da li su LGBT teme kao teme književnog djela određena vrsta aktivizma ili je to i dalje samo književnost, pitali smo književnicu Lamiju Begagić.
“Mislim da aktivizam i književnost savršeno dobro funkcioniraju zajedno u onome što se zove angažovana književnost, što kao književnoteorijski termin ne moramo dodatno niti posebno objašnjavati. Angažman u književnosti podrazumijeva različite vrste društvene borbe skretanjem pažnje na teme za koje vjerujemo da pažnju zaslužuju i moraju je dobiti na raznim poljima. Književnost je jedno takvo polje, otvoreno i jednako važno kao i mediji, škole i univerziteti”, kaže naša sagovornica čija je priča sa lezbejskom tematikom bila je jedan od prvih proznih glasova iz queer oblasti.
Dugo putovanje u out
“Priča Put u out tematizira vezu, odnos, odrastanje u vezi, borbu sa sobom i sa porodicom, strepnje i strahove, ljubav… Ona je mnogo više od lezbijske priče, čime ne želim umanjiti njenu važnost baš kao priče iz lezbijskog života. Desila se kao što su se desile i sve druge priče iz zbirke Jednosmjerno čiji je glavni motiv bio kretanje, doslovno i preneseno, što i sam naslov knjige sugeriše. Put u outovanje zapravo je put dvije djevojke na veliko putovanje od jedva sedamdeset kilometara, put u roditeljski dom gdje će konačno otkriti istinu o svojoj seksualnoj orijentaciji. Ujedno je to i put u sebe i u vlastitu prošlost, ali i budućnost, i rijetka priča iz te zbirke puna nade u ljubav”, objašnjava Lamija dodajući da je i obradovalo, ali i porazilo da se o toj priči pričalo, pisalo i govorilo više no o bilo kojoj drugoj iz te ili prethodne zbirke.
“Radovalo me jer su reakcije bile prekrasne, radovalo me jer i sama, bez lažne skromnosti, smatram tu priču zanatski prilično vješto ispletenom. No, porazila me činjenica da se o tome još uvijek toliko rijetko, gotovo incidentno, piše. S druge strane, zabrinulo bi me i da pisanje o LGBT temama postane trend, te da se zloupotrebljava zbog, novomedijski rečeno, ‘kupljenja klikova’. Meni je bilo važno što se o priči govorilo teorijski, što ju je dr. Dejan Ilić sa svojim studenticama i studentima analizirao na Rodnim studijama u Budimpešti, što je o njoj u knjizi Više od etikete: O ženama koje vole žene sjajno pisala Merima Omeragić, a izvan svega mi je važno što su kopirani primjerci priče kružili među članicama lezbijske zajednice u BiH, te je postala dio nekih intimnih biblioteka i važan dio nekih unutarnjih odrastanja”, kaže naša sagovornica.
Pisanje proživljenih priča
Danas Lamija Begagić završava roman na sličnu temu kao i u priči Put u out (dio ovog romana nedavno je ustupila upravo portalu LGBT.ba) te nam objašnjava koliko je takav izbor bio posljedica namjera, a koliko se desio, te koliko joj je važno da svojim pisanjem daje glas onima koji su u ovoj zemlji (i ne samo ovoj) marginalizovani.
“Ja gotovo nikad ne pišem neproživljene priče, bile one moje, tuđe, prijateljicine, poznanikove, rođakove, komšinicine… Nema književnosti izvan autobiografije, vjerujem. Stoga je i knjiga na kojoj radim upila u sebe iskustva ljudi koje poznajem ili ih pozna neko koga poznajem, proživljena je jednom, a ja je proživljavam još jednom, dok je pišem, a vi ćete je opet, nanovo odživjeti, kad je budete čitali. Zato ne mogu reći jesu li partnerice Tijana i Aida u nju ušle s namjerom, ili su se desile, ili je posrijedi oboje. Ono što znam je da će knjiga pokušati ispričati priču o životu u višestruko zatvorenoj sredini, o filip-latinovićevskom povratku glavne junakinje u provinciju, o roditeljima, bolesti, starenju, odrastanju i borbi sa demonima. Pored pripovjedačice i glavne junakinje, roman prati životne priče još nekoliko likova kao što su Tijanin homofobni brat, njena bivša trenerica, Aidina bolesna majka, te samohrani otac troje djece čiji se put na neobičan način ukrsti sa putevima glavnih junakinja. Ta mi je knjiga trenutno jako važna, ne samo jer se radi o žanrovskoj prekretnici u opusu, nego i jer u sebi nosi priče koje odavno želim ispričati”, kaže autorica pred završetak novog rukopisa.
Uz književni angažman koji se itekako može smatrati aktivizmom, Lamija Begagić ističe i druge, direktnije, u različitim medijima objedinjenim oko iste ideje – uklanjanja diskriminacije, zagovaranja ljudskih prava i borbe za pravednije društvo.
“Možda je i moja književnost aktivizam, ali vjerujem da je to više moj rad za LGBT.ba ili Školegijum, jer je borba direktnija, a i takav način pisanja nema alibi kakav književnost često tekstu pruža maskirajući ga u raznorazne pjesničke slobode, skidajući sa njega, kako kome treba, odgovornosti za ovo ili ono”, završava Lamija Begagić.
