PIŠE: Ena Šehić
Kritički osvrt na nostalgiju za stabilnim identitetima, TikTok estetiku i unutarnje podjele zajednice kroz queer teoriju
Ako je queer zajednica oduvijek prostor borbe za slobodu postojanja mimo binarnih, heteronormativnih i patrijarhalnih normi, kako objasniti sve vidljiviji trend unutar te iste zajednice koji zaziva povratak stabilnim, jasno definiranim identitetima? Kako razumjeti izljeve frustracije usmjerene prema mladima koji svoje identitete izražavaju kroz TikTok, kroz estetiku, humor, memove, viralne zvukove?
Odgovor na ovo pitanje ne traži samo razumijevanje generacijskih razlika ili tehnoloških promjena. On zahtijeva dublju teorijsku i društveno-kulturnu analizu – kroz prizmu queer teorije, medijskih studija, pa čak i teorija kolektivnog pamćenja, normativnosti i političke ekonomije pažnje.
Nostalgija za autentičnim identitetima: Žena si kad si to zaslužila?
U podcast intervjuu za Avaz, bosanskohercegovačka trans pjevačica Naida Mujkanović izjavila je:
“(…) Takve stvari treba da se ostave za mjesta gdje možeš takav da budeš. Ako već želiš da budeš žena, kreni tim putem. Ne može svako biti žena, a nažalost danas živimo u vremenu gdje je to zapravo postalo popularno (…) isti ti ljudi rade dosta ilegalnih poslova zato što na društvenim mrežama imaju priliku da vide kako te osobe rade te stvari koje su nama svima neprihvatljive. ”
Naidin govor, iako dolazi iz trans pozicije, uspostavlja granice između “pravih” i “lažnih” žena, što queer teorija već dugo pokušava razgraditi.
Na prvi pogled, ova izjava može djelovati kao reafirmacija otpornosti i autentičnosti kroz iskustvo. Međutim, u širem kontekstu ona reproducira ono što queer teorija već decenijama dekonstruira: ideju da su identiteti validni samo ako su zasluženi kroz patnju, kroz društvene posljedice, kroz “prolazak kroz vatru”.
Judith Butler u svojoj ključnoj knjizi Gender Trouble (1990) ukazuje kako su rodne kategorije uvijek produkt ponavljanja normativnih praksi, a ne suštinske istine koje ljudi nose u sebi. Identitet, tvrdi Butler, nikada nije prirodna datost, već performativno učvršćen u društvenim okvirima koji ga reguliraju kroz prihvaćeno i neprihvaćeno ponašanje. Kada Mujkanović izriče ovakvu izjavu, ona nehotice potvrđuje upravo te mehanizme normativne regulacije: ako nisi “dovoljno” prošla, ako nisi patila, ako nisi bila izložena javnoj transfobiji, nisi “prava žena”.
Ovaj stav korespondira s teorijom transnormativnosti (Serano, 2007), prema kojoj unutar trans zajednice postoje očekivanja “pravog” tranzicionog narativa: stabilna binarna identifikacija, fizička tranzicija, medicinsko odobrenje i javno priznanje kroz patnju. Sve što odudara – fluidnost, neodlučnost, non-binary identiteti, digitalno eksperimentisanje – biva omalovaženo kao neozbiljno, lažno, prolazno.
Papjana, pristojnost i neoliberalna regulacija vidljivosti
U drugom medijskom prostoru, TikTok influenserka Tatjana Nikolić, poznatija kao Papjana, izjavljuje:
“Iritira me bodenje u oči. Ne znam zašto pojedini ljudi misle da se ceo njihov identitet svodi na to. Sa druge strane nisam ni u fazonu četiri zida i zatvorite se i ostalo, ali ne znam zašto mora da vrišti sve oko tebe i zašto ideš sa tim ‘e, ja sam šta god’ i to je prva stvar koju moraš da kažeš.”
Papjana artikulira ono što Sara Ahmed u Queer Phenomenology (2006) naziva politikom prostora i normativne vidljivosti. Ahmed tvrdi da queer tijela uvijek “bodu oči” jer narušavaju prostornu organizaciju normativnosti. Papjana zagovara diskretno postojanje – queer si, ali to nije “prva stvar koju kažeš”. Ovaj stav odražava neoliberalnu logiku pristojnosti: budi to što jesi, ali unutar granica koje ne izazivaju nelagodu većine.
No TikTok, kao platforma koju koristi generacija odrasla uz vizualnu kulturu i kapitalizam pažnje, funkcioniše upravo na pretjeranoj vidljivosti. Identitet na TikToku nije privatna stvar, već javna izvedba, često i ironizirana, estetizirana, komodificirana. Algoritmi nagrađuju ono što je angažirano, jasno označeno, upakovano u estetiku koja odmah signalizira ko si i zašto trebaš pažnju.
Queer identiteti i problem nostalgije za stabilnim narativima
Ako se vratimo na teorijsku pozadinu, Michel Foucault nas uči kako su identiteti oduvijek bili proizvodi diskurzivnih režima moći. U History of Sexuality (1976), Foucault piše kako su identiteti formirani kroz diskurse, kroz normativne prakse koje ih čine vidljivim, imenovanim, kategoriziranim.
Ono što danas gledamo kod Naide Mujkanović i Papjane jeste upravo taj pokušaj očuvanja jasnih diskurzivnih granica. Mujkanović zagovara tradicionalan, stabilan, “teškim putem” stečen identitet žene. Papjana zagovara nevidljivost kao “pristojan” oblik queer postojanja. Obe pozicije dijele strah od novog: od fluidnosti, od brzine promjena, od TikTok estetike identiteta.
Ovome možemo dodati i koncept kolektivne memorije (Halbwachs, 1992), gdje zajednica kroz narative traume, borbe i otpora gradi vlastiti osjećaj identitetskog kontinuiteta. Kad se pojave nove generacije koje ne žele nužno vezati svoj identitet za patnju, nego za estetiku, slobodu, igru, ti narativi se osjećaju ugroženo.
TikTok: između estetike, algoritama i otpora
TikTok je, naravno, daleko od neutralnog prostora. On je produkt kapitalizma pažnje, dizajniran da maksimizira angažman. Estetizacija identiteta, vidljivost kroz boje, zvukove, estetike sobe ili šminke, sve su to mehanizmi koje platforma potiče kako bi proizvodila sadržaj koji zadržava korisnike. Identitet na TikToku postaje roba, estetika, brend.
Međutim, queer teorija (Butler, Halberstam, Ahmed) već odavno ukazuje da identitet nikada nije bio unutarnja, čista suština, već proces, performans, društveni čin. TikTok to samo čini vidljivijim, bržim, konfuznijim.
Jack Halberstam, u The Queer Art of Failure (2011), piše o važnosti nepripadanja, odbijanja uspjeha, odbijanja jasnih identitetskih narativa. TikTok queer mladih upravo je to: prostor eksperimenta, fluidnosti, neuspjelih etiketa, privremenih estetika. Ono što se Mujkanović i Papjani čini kao “laž”, “prolazna faza”, “neozbiljno”, queer teorija vidi kao nužan dio procesa odbacivanja normi.
Fluidnost kao prijetnja onima koji su morali “proći kroz vatru”
Generacijski jaz između onih koji su svoje identitete izborili kroz patnju, medicinske tranzicije, marginalizaciju, i onih koji ih danas izražavaju kroz aplikacije, jest stvaran. Ali on nije znak dekadencije. On je znak uspjeha tih prijašnjih borbi. Nova generacija ne mora prolaziti kroz istu vrstu boli da bi postojala.
Lauren Berlant u Cruel Optimism (2011) govori o tome kako vezivanje za stare narative, za stabilne identitete, za ideju “pravog” uspjeha ili autentičnosti, može biti destruktivno jer sprječava prilagodbu novim oblicima postojanja. Nostalgija za “pravim ženama” i “pristojnim queer osobama” zapravo je izraz nelagode pred svijetom koji se promijenio, gdje patnja nije više jedina ulaznica u zajednicu.
Zašto TikTok smeta?
TikTok smeta jer otkriva da identitet nije stabilan, da je moguće mijenjati se, da ne moramo patiti da bismo bili validni. Smeta jer algoritmi favorizuju ono što je vidljivo, brzo, jasno označeno. Smeta jer mlađe generacije odbijaju vezati sebe za diskurse boli. Smeta jer pokazuje da je zajednica fragmentarna, da se ne kreće u jednom smjeru.
Ali TikTok nije uzrok tih promjena. On je ogledalo. On je simptom onoga što queer identitet oduvijek jest bio: fluidan, mijenjajući, nesiguran, igra između onoga što želimo biti i što nam društvo dopušta da budemo.
Identitet nije stabilan, a TikTok nije neprijatelj
Za queer mlade u BiH, TikTok je često jedini prostor gdje mogu reći “ja sam ovo” bez trenutnog straha od fizičkog nasilja. Da li je taj prostor komodificiran, estetiziran, ograničen algoritmom? Apsolutno. Ali on omogućava vidljivost tamo gdje je realnost i dalje brutalno zatvorena.
Naidina nostalgija za “pravom ženom” i Papjanina želja za “diskretnim queerom” jesu legitimne pozicije, ali ne mogu biti univerzalne. Njihova kritika TikTok generacije otkriva više o njihovom strahu od promjene nego o mladima koji kroz filter, zvuk ili meme pronalaze prvi jezik svog identiteta.
Queer identitet nikada nije bio konačan. Nikada nije bio stabilan. I to je ono što ga čini živim.
