Povijest pisanja o transrodnim osobama u vodećim medijima vrvi ponižavanjima i potkapanjima, piše Juliet Jacques za New Statesman. I sama transrodna osoba, Jacques objašnjava načine na koje konzervativni, ali i liberalni mediji perpetuiraju nezahvalan položaj transrodnih osoba.
Konzervativni mediji trude se izolirati transrodne osobe na javnim položajima i narušiti im identitete razotkrivajući njihove živote prije spolne i rodne tranzicije. U tome se najviše ističu tabloidi koji uživaju čitateljima senzacionalistički predstavljati fotografije “prije” i “poslije“. Tabloidi objavljuju “stara imena” i slike i služe se ponižavajućim jezikom kako bi ismijali tijela i iskustva transrodnih osoba, koja su vrlo često povezana s kriminalom i seksualnim radom.
U cilju sprečavanja širenja dezinformacija, novinarka Jane Fae provela je istraživanje čije rezultate možete pogledati ovdje.
Iako je transfobija najčešća u konzervativnim medijima, javlja se i u liberalnima. Samoprozvane radikalne feministkinje putem tih medija napadaju transrodne osobe i otuđuju ih iz feminizma. Velika većina transrodnih osoba ne želi sudjelovati u većinskim medijima i tako ostavlja više prostora konzervativnih i radikalnim feminističkim kritičarkama/ima.
Također, u posljednje vrijeme, komentatori su počeli osuđivati prisutnost transrodnih osoba u blizini djece ili činjenicu da se neki školarci u javnosti prikazuju kao dječaci iako su rođeni kao djevojčice (ili obrnuto).
Prije je bilo moguće izbjeći pisati o transrodnoj problematici koristeći ispriku da javnost ne bi razumjela o čemu se govori. No, od procvata interneta i niskorizične prirode online novinarstva, određen broj transrodnih autora, blogera i novinara pokušava promijeniti uvjete i način na koji se odvija rasprava o transrodnosti i kontinuirano lobirati za jednaka prava.
Transrodne osobe internet koriste kao siguran prostor u kojem se mogu organizirati u svrhu političkog lobiranja bez straha od toga da će svoj identitet razotkriti obitelji i prijateljima. Većinski mediji osuđuju takav kolektivni otpor te prikazuju ljutnju transrodnih osoba kao nerazumnu.
U ovakvim raspravama često se poziva na slobodu govora, ignorirajući činjenicu kako sloboda govora jedne osobe koja, na primjer, piše uvredljive stvari protiv transrodnih osoba, može rezultirati time da se čitava grupa ljudi osjeća progonjeno i ugnjetavano. Pravo na slobodu govora je nevjerojatno važno, naravno, ali prava najbolje funkcioniraju kada ih prati osjećaj odgovornosti.
Transrodnim osobama koje rade u medijima teško je suzbiti stereotip da su zainteresirane samo za tu problematiku te ih se često angažira za pisanje samo o takvim temama. Ipak, s obzirom kako stvari stoje, biti otvoreno transrodna osoba na bilo kojoj medijskoj platformi i ne nuditi nikakvo kritičko promišljanje o trenutačnim okolnostima sa sobom nosi osjećaj neodgovornosti.
Kompromis između medija i transrodnih osoba nije poželjan niti moguć, zaključuje Jacques. Način na koji mediji tretiraju transrodne osobe je opasan i loš i ne smije se dozvoliti da se tako nastavi.
Preuzeto sa voxfeminae
Pročitati više o medijski (ne)korektnom izvještavanju u slučaju Chelsea Manning na jezebel
