Izvor: muf.com.hr
Piše: Asja Bakić
Budući da traje Tjedan ponosa, a sutra će se održati Zagreb Pride, red je da se, prije nego se pridružim povorci, kao feministkinja pozabavim feminističkom fobijom od transrodnih žena kraj kojih ću ove subote rado i ponosno koračati. Da je transfobija u feministkinja ozbiljna pojava, to je sad već svima jasno jer je internet prepun kvazifeminističkih, mrziteljskih poruka kako transrodne žene nisu žene nego muškarci koji mijenjaju spol kako bi silovali “prave” žene, ulazili u siguran ženski prostor i nastavili tlačiti one žene koje nikad nisu imale taj “privilegij” da pišaju stojećki. U svom zapjenjenom govoru mržnje transfobne feministkinje redovito zaboravljaju navesti druge važne “privilegije” transrodnih žena kao što su visoka stopa suicida i nasilje koje žene trpe od muškaraca kojima navodno pripadaju. Umjesto da se feministički bave tim nasiljem i pomognu transrodnim ženama da se lakše integriraju u društvo, transfobne su feministkinje opsjednute biološkom razlikom između muških i ženskih spolnih obilježja i žele zadržati ekskluzivno pravo na tumačenje ženskosti, odnosno žele odlučivati tko se smije, a tko se ne smije smatrati i zvati ženom. Ukratko, transfobne feministkinje rade sve da transrodnim ženama dodatno otežaju i zagorčaju život time što ih uporno nazivaju muškarcima i rado prepuštaju muškom i institucionalnom maltretiranju.
Transfobni je feminizam stoga čisti cinizam: bori se navodno protiv biološkog determinizma koji muškarce drži u privilegiranom položaju, a istovremeno biologiju zlorabi kako bi tlačio transrodne žene. Žene jesu od rođenja potlačene i deprivilegirane, ali to ne znači da one imaju pravo zbog toga tlačiti i progoniti druge, pogotovo ne transrodne žene koje su u izrazito lošem položaju. Transrodna žena je žena i oko toga uopće ne bi trebalo biti rasprave. Nažalost, upravo se na najnezaštićenijim društvenim skupinama i pojedincima vježba i potvrđuje hegemonijska retorika. Zbog toga se valu feminističke transfobije moramo žestoko i beskompromisno suprotstaviti, jer dok glumi da propituje ideju roda ili da pojam roda želi “osloboditeljski” ukinuti, transfobni feminizam čuvanjem jasne razlike među spolovima svesrdno podržava rodnu nejednakost. Ako doista želimo da žene budu ravnopravne muškarcima, u čemu je onda problem s time da žene budu ravnopravne ženama?
Za fobičnu osobu, piše Julia Kristeva, nema drugog objekta osim zazornog. Ne čudi stoga što se dio feministkinja u zadnje vrijeme isključivo i opsesivno bavi denunciranjem transrodnih žena i dokidanjem njihovih prava. Taj sramotni i mrziteljski progon žena nije rezultat dubokog promišljanja o politici i pitanjima roda, kako ga transfobne feministkinje žele prikazati, već je naprosto rezultat gađenja. Transfobne feministkinje nastoje racionalizirati svoju fobiju, ali svi su njihovi argumenti čista tautologija, što je posve razumljivo jer ne možemo od zazora i fobije napraviti vjerodostojno feminističko učenje niti transfobiju proglasiti strujom unutar feminističke teorije. Zato umjesto jasnih argumenata i kritike slušamo stalno o tome kako su pojedine žene muškarci, kako te iste žene ne smiju pišati u ženskom WC-u jer imaju “Wtf is phallic clit ew”.
Transfobija nije i ne može biti feminizam jer je riječ o ideološko nepomirljivim razlikama između feminističke ideje o ravnopravnosti spolova i konzervativne, reakcionarne ideje da je potrebno odrediti i sačuvati granice spolnog identiteta i time “izbjeći profaniranje božjeg imena”. “Ne vjerujem u Boga, ali vjerujem da smo u fizičkom tijelu rođene s razlogom”, kaže jedna anonimna, transfobna komentatorica, što reflektira općenite stavove njezinih istomišljenica na internetu. Držati tijela jasno odvojena jedna od drugih, zarobiti ih u binarnoj opoziciji muško-žensko, znak je dogmatskog ćudoređa, pa ne čudi što se transfobne feministkinje slažu s konzervativnim političarima i demagozima koji na svaki način nastoje transrodnim osobama uništiti život, uključujući i femicidom. Zato lamentiranje transfobnih feministkinja o tome kako im jadnicama prijete jer su TERF-ice (Trans-Exclusionary Radical Feminists) podsjeća, na primjer, na cinične žalopojke udruge U ime obitelji kako hrvatski mediji progone nevinu Željku Markić. Zazorno je srodno perverziji, kaže Kristeva. “Potrebna je nepokolebljiva privrženost Zabrani, Zakonu, pa da se taj perverzni srednji put zazornosti spriječi i ukloni. Religija, Moral, Pravo.” Gadljivo nam je, kako Kristeva jasno piše, ono što remeti identitet, sustav, red. Ono što ne poštuje granice i pravila. U feminizmu je pak transgresija dobrodošla jer je feminizam u patrijarhalnom društvu također devijacija i remećenje reda i mira. Transrodna je žena, dakle, kao i svaka žena potencijalno remetilački faktor zato što ima tijelo koje je društvu zazorno i odbojno, jer ga to isto društvo poima kao perverzno.
Mržnja prema transrodnom tijelu u osnovi je ekvivalentna mizoginiji koja je kroz stoljeća, različitim kanonskim i vjerskim spisima, osudila žensko tijelo kao zazorno, nečisto, iskvareno. Žensko tijelo, bilo ono transrodno ili ne, nikad nije privilegirano jer je uvijek podređeno muškoj želji i, kako transfobne feministkinje potvrđuju, neprestanom ženskom gađenju. Tom su gađenju izložene i nerotkinje, prostitutke, prosjakinje, ukratko sve one žene koje iznevjeruju normativnu ženskost i koje su kroz povijest bile proganjane i ubijane zbog vlastitog odstupanja od “Religije, Morala i Prava”. Kad transfobne lezbijske i cis feministkinje pozdravljaju hegemonijsko nasilje (njegov epistemološki, institucionalni i legalni oblik) nad transrodnim ženama, one zapravo pozdravljaju nasilje nad vlastitim tijelom jer je razlika između žene i žene o kojoj transfobne feministkinje govore, iz pozicije muškog privilegija – posve irelevantna.
Feminističke su predrasude prema transrodnim ženama intrinzično vezane uz esencijaliziranje spola i roda i negiranje seksualnih sloboda. Dio se feministkinja sedamdesetih i osamdesetih godina sad već prošlog stoljeća paralelno borio da oduzme prava transrodnim osobama i da istovremeno cenzurira seksualno eksplicitne materijale, i to sve po krinkom borbe protiv seksualnog nasilja. Zakoni protiv opscenosti su, naravno, najjače pogodili upravo žene, queer zajednicu i seksualne manjine. Antipornografski pokret odlično korespondira s transfobnim feminističkim djelovanjem zato što se obje inicijative temelje na već spomenutom ženskom (buržujskom, naravno) gađenju i moralnoj panici. Fobične žene, koje se ne bore protiv biološkog esencijalizma, koje zagovaraju stapanje spola i roda u istu kategoriju, koje zanemaruju činjenicu da je falus performativan i da žene također mogu penetrirati, očito rado monopoliziraju ulogu žrtve i tlače one žene čiji se identiteti ne podudaraju s njihovim čistim i jasno razgraničenim identitetom “prave” žene. Transfobne feministkinje fizički se osjećaju superiornijima, važnijim i boljim od drugih žena, a gađenje koje osjećaju prema transrodnim ženama nastoje izdići na razinu Zakona i sebe prometnuti u suce.
“Prave” žene zapravo su lažne feministkinje jer za toliku dozu mržnje prema transrodnim ženama te feministkinje moraju prezirati same sebe zato što zazor, kako znamo, ne dolazi od objekta koji ga izaziva, već dopire iznutra. Kad transfobna feministkinja napiše na Twitteru “da genitalije trans žena nakon operacije smrde na ‘hibiskus i gnoj’”, a znamo da od transrodnih žena bježi glavom bez obzira – ne povlači li time pitanje odakle je izvukla taj genitalni, miomirisni kombo? Čija li ju je pička ponukala da povuče tu paralelu nego vlastita?
Kad se govorilo o tome da je muž Playboyeve zečice Kendre Wilkinson, Hank Baskett, suprugu prevario s transrodnom prostitutkom Avom, američka televizijska voditeljica Wendy Williams insinuirala je da je jedini razlog zbog kojeg je Baskett prevario Kendru taj što mu ona ne može pružiti ono što je Ava mogla. Wendy je gestikulacijom jasno implicirala da Ava nije žena i da je Hank Baskett zapravo spavao s muškarcem. Transrodne žene su najčešće označene kao perverzija u svijetu muške želje i ništa više od toga. Bilo kakva neovisnost od muške žudnje i ženskog gađenja, osporena im je. Svedene na tijelo, transrodne žene najlakše i najčešće mogu osjetiti na vlastitoj koži zazor i automizoginiju drugih žena koje, ne samo da zavide na penisu, već se gnušaju pomisli da bi se penisa netko svojevoljno odrekao da bi postao ženom, odnosno manje vrijednim bićem u odnosu na muškarca. Zato i ne mogu prihvatiti činjenicu da su transrodne žene doista žene, već ih optužuju da lažu. Transfobne feministkinje, dakle ne samo da potiskuju i racionaliziraju, već i projiciraju, što ih čini izuzetnim mušterijama za psihoanalitički kauč.
Henri Lefebvre svojevremno je uočio da su strukturalističke analize i rasprave posve trivijalne jer lažiraju znanstveni govor i izbjegavaju ideološke elemente time što ih obrađuju površno. Lefebvre je marksist i piše o reprodukciji odnosa proizvodnje, ali puno njegovih rečenica možemo iskoristiti kako bismo kritizirale način na koji transfobne feministkinje kooptiraju feministički diskurs i iz “strogih slijedova kvazitautoloških propozicija izvlače stroge zaključke”. Rasprave i analize transfobnih feministkinja doista su trivijalne, najblaže rečeno, jer svojim govorom mržnje protiv “muškaraca”, za koji lažno tvrde da je radikalno političko djelovanje, nastoje prikriti reakcionarnu ideologiju koju zdušno podržavaju. Ta je reakcionarna ideologija, naravno, duboko mizogina i najviše šteti ženama, a ne muškarcima, protiv kojih je samo nominalno usmjerena. Borba protiv muške opresije u slučaju transfobnih feministkinja posve je iluzorna jer od nje ni danas kao ni prije trideset-četrdeset godina neće stradati privilegirani društveni slojevi ili cis muškarci i njihova pornografska industrija, već žene. Transfobne se žene žele obračunati s drugim ženama i zato uspješno surađuju s konzervativcima, Katoličkom crkvom i svim drugim institucijama koje preziru žene i žensko tijelo.
Država bi, da se slobodno poslužim Lefebvreovom kritikom, rado intervenirala u društvo kako bi reducirala konflikte i proturječnosti (koje ne možemo svesti pod istu ideologiju), i to prema interesima buržoazije i kapitala, ali takva redukcija jednostavno nije moguća. Kad dakle transfobne feministkinje idu urgirati da država ukine potporu i podršku transrodnim ženama, one to ne čine da oslobode žene od hegemonijskog nasilja, već pokušavaju reducirati proturječnosti bez kojih o ženama ne možemo feministički razgovarati, bez kojih žena uopće ne može biti. Žena nije svodiva na spol. Niti je svodiva na seksualnu orijentaciju, na transrodnost, na mizandriju, ili na gađenje. Žena je puno više od vlastitih genitalija, s čime se represivni državni aparat i transfobne feministkinje koje ga zazivaju očito ne mogu složiti. Biološki determinizam izrazito je opasan kao argument u humanističkim i znanstvenim raspravama jer najčešće služi kao zeleno svjetlo za opresiju fizički slabijih i drugačijih ljudi od onih koji vladaju. A vlast, kako znamo, nikad nije bila u rukama transrodnih žena. Prozvati stoga transrodne žene muškarcima nije samo znak najgoreg cinizma, već i nevjerojatan spin kakvom su samo privilegirani ljudi skloni. To je spin koji treba zamijeniti ulogu žrtve i opresora i pokazati kako su zapravo transfobne feministkinje žrtve. Dobro, jesu žrtve, ali žrtve vlastite mržnje. Transrodne žene s time nemaju nikakve veze.
