U pol’ 9 kod Sabe: Ne možeš odlučiti da ćeš biti queer. Queer osobom te određuje prije svega tvoja dominantna sredina

U pol’ 9 kod Sabe je hrvatski indie bend osnovan 2009. godine u Zagrebu. Osim što su jedan od rijetkih indie bendova u Hrvatskoj, U pol’ 9 kod Sabe je bend koji je izrazito popularan i važan za LGBT pokret u Hrvatskoj. Pjesme benda uglavnom tematiziraju različita životna i egzistencijalna pitanja, a posebno se ističu kao bend koji najeksplicitnije tematizira LGBT problematiku na hrvatskoj muzičkoj sceni. Ove teme posljedica su činjenice da su sve članice benda pripadnice LGBT zajednice i aktivistice za prava LGBT osoba. Bend je prošle sedmice predstavio novi singl i spot Neću reći ni riječi, i tim povodom razgovaramo sa Anom Opalić i Martinom Zvonić.
Piše: Vanja Šunjić
Foto: Dag Oršić

Novi singl i spot su tu. Zvukom se naslanja na prethodne singlove Svemirska silo i Ako ne sanjaš, no spot je malo mračniji, ako smijem da primijetim. Šta vas je vodilo tokom produciranja ove pjesme?

Okolnosti našeg rada potpunosu se promijenile. Više nismo grupa ljudi koja se druži dva puta tjedno i priprema za snimanje ili nastup. U ovoj pandemijskoj situaciji bend smo Martina Zvonić i ja i s nama naš producent Konrad Mulvaj. Sve što možemo radimo od doma, u studio odlazimo kad je baš nužno. Probe imamo kod kuće, Martina i ja. Radimo demo snimke i šaljemo Konradu.

To je zapravo promijenilo i oblikovalo naš sound. Taj novi model rada. Već dovršavanjem 3. albuma (Sve je ovo igra) najavile smo da će novi materijali biti lagani. Posljednja pjesma na tom albumu („Jednom“) bila je naš putokaz za dalje. Bile smo željne promjene i novog zvuka, nekakvog smirenijeg i laganijeg senzibiliteta.

Za vas često kažu da ste jedini queer bend na našem prostoru. Postoji još sastava, ali ste vi najeksponiranije i budući da svirate pop, prirodno je da vas je više u eteru. U umjetničkim krugovima i onima koji imaju pretenziju da to budu, često su, neopravdano, pop i mejnstrim nešto što je a priori manje relevantno. Šta mislite o tome?

Mislim da je to vrsta snobizma i klišeja. Mene su često poznanici znali pitati „Kako to da ne radiš neku ozbiljniju glazbu? Ne bi za tebe rekli da ćeš raditi pop pjesmice.“ Ja volim pop glazbu od najranijeg djetinjstva, kao svi mi uostalom. I što se više bavim pop glazbom to je više cijenim. Malo je poput haiku poezije. Na prvi pogled jako jednostavna a prilika je da kažeš nešto važno što imaš potrebu reći. I moraš naći dopadljiv način, tako da te ljudi žele poslušati. Tak ja to vidim.

Koliko je važno kroz umjetničku produkciju otvarati prostor promišljanja o drugosti i kako to približiti široj publici? Ono što mene fascinira u vašem radu jeste blagost i odsustvo radikalnosti s kojim progovarate o životu, starenju, egzistencijalnim propitivanjima, queernessu, a s druge strane, vrlo ste kritične i oštre u poantiranju jasne poruke. Kako vam to polazi za rukom?

Pa možda zato što nismo nikada zauzimale poziciju krtiziranja drugih i prozivanja ne znam koga. Bavile smo se uvijek svojim životima i svojim iskustvima. Iskreno i bez cenzure. I to nekako dođe do ljudi. Kuže da pričaš svoju priču bez pridavanja suvišne važnosti tome što radiš.

Meni je drago da ima mnogo ljudi kojima naš rad znači, ljudi do kojih dopiru naše riječi. Ali isto tako kužim da je mnogima nezanimljivo to što radimo jer je jednostavno neki drugi princip i neki drugi senzibilitet. I to je tako. Ni dobro ni loše.

Za nas, bilo je najvažnije progovoriti o toj drugosti koju si spomenula. Otvoreno progovoriti o lezbijskim odnosima, iskustvima i životima i činilo mi se da je pop glazba baš dobar kanal za doprijeti do ljudi na krajnje jednostavan način.

Je li queer jedini zajednički imenitelj i jedini moguć vid otpora dominantnom heteronormativnom i patrio-patrijarhalnom narativu?

Ne možeš odlučiti da ćeš biti queer. Queer osobom te određuje prije svega tvoja dominantna sredina od koje se ne htijući razlikuješ. Zato queer znači vrlo često različite stvari u različitim kontekstima. Nema jednog univerzalnog objašnjenja što bi to bilo queer.

Ja mislim da je ljudskost jedini pravi način. Da budemo prije svega ljudi i nastojimo jedni druge razumijeti a ne osuđivati. Da smo tolerantni i da osluškujemo jedni druge.

Primaran problem patrijarhata je nejednakost, da to tako pojednostavljeno, nježno kažem. I moramo paziti da se i nama ne događa u našoj LGBTIQ zajednici.

Bend je nastao prije 12 godina i često spominjete da se desio kao terapija. Kad se vratite unatrag, šta je ono što najviše pamtite? Jeste li imale neke strahove? Šta se mijenjalo u LGBTIQ+ zajednici tokom tih godina, je li danas lakše, ili nas jačanje desnice na evropskom nivou ponovo vraća nazad?

Da, bend se dogodio kao terapija za slomljena srca i prekinute veze. Ono što najviše pamtim sa prvih probi jest ta luda zaigranost. Bile smo super ekipa i dobro se zabavljale. Nismo razmišljale dalje od jedne svirke niti je itko od nas vjerovao da imamo ikakvu budućnost. A takva pozicija oslobađa i dozvoli ti da pokušaš nešto ludo. Kao što je 10 godina kasnije bilo skroz suludo da smo mi napunilie veliku Tvornicu i da se vrtimo na radiju kao svaki drugi pop bend. To je bilo točno ono što smo željele postići. Tu priliku.

Što se tiče promjena u LGBTIQ zajednici, LGBTIQ zajednica kontinuirano se borila za svoja prava i zato danas vidim neke promjene koje za mog odrastanja u Dubrovniku nisu bile zamislive. To je bio teški SF. Dugine obitelji, životno partnerstvo… kad sam ja bila klinka postojala je samo Martina Navratilova s kojom su se sprdali jer je lezba i to je bilo važnije od činjenice da je najbolja svjetska tenisačica.

Mislim da nas radikalizacija desnice koja se događa posljednjih godina može vratiti natrag u jednoj fazi ali dugoročno ne. Čini mi se da se ti prostori slobode stalno mijenjaju. Negdje jedan prostor izgubimo ali se drugi otvori.

Uostalom, tu smo. Borit ćemo se. I trebamo se boriti i ne smijemo sve što imamo uzimati zdravo za gotovo.

Kakvo je iskustvo bilo tada samizdat prvi album, kako ste uspjele bez izdavačke kuće, producenata…? Kažem producenata i autocorrect u glavi mi signalizira da fale producentice. Može li se status žene u našoj umjetničkoj produkciji promijeniti i dopustiti joj neko drugo mjesto, do izvođačice?

Pa to se polagano događa. Ali mi smo jako patrijarhalno društvo i šovinizam je tako duboko utkan u naš stil života i naš sustav vrijednosti da će trebati jako puno rada, truda i upornosti hrabrih žena da se to promijeni.

Što se tiče izdavanja prvog albuma. Tu su nekako stvari postale ozbiljne. Jedno je neobavezno se družiti i svirati, tu i tamo nastupiti ali napraviti album je uvijek puno teže nego u početku mislimo da će biti. Studio je nemilosrdan. Nema šarma, nema spontanosti koja nas nosi na live svirkama. Za studio se morate jako dobro pripremiti, inače se pjesme jednostavno krenu raspadati i nikako ne zvuče „kao na probama ili svirkama“. Studio zahtijeva disciplinu i preciznost, viziju.

Samo izdavanje albuma, bez izdavačke kuće je kao ulaženje u klub bez propusnice. Vi sad zapravo zaobilazite cijeli jedan sustav koji je jako dobro uhodan i očekujete da vas ljudi primjete i uzmu za ozbiljno“samo zato“ što je to što ste napravili zanimljivo.

Nama je u tom smislu puno pomoglo to što smo bile lezbijski ili queer bend. Ljudi su nas tako primjetili.

Sarađivali ste sa prekrasnim Antom Perkovićem, koji nas je prerano napustio. Po čemu ga pamtite? Kad smo kod Perkovića, šta za vas predstavlja Sedma Republika?

Ante je bio jako važan za bend i puno prije nego je s nama odlučio svirati. Bio je prvi koji je napisao ozbiljnu recenziju našeg albuma u kojoj je tako dobro skužio našu poziciju. Bila sam presretna kad sam čitala taj tekst. Bio je među prvim radijskim urednicima koji je pustio Sabe na HR2, pozvao nas da gostujemo u emisiji i čak (pazi ovo) pustio u eter našu obradu Abbe „Uzela si sve, odvela si pse“. Čovjek je jednostavno kužio.

Njegova „Sedma Republika“ je vrijeme mog odrastanja, ona je sustav vrijednosti koji me oblikovao.

Ana, kako je bilo raditi na filmu Još jednom, jesi li znala gdje će Te to odvesti i jeli si imala tremu kad se sve počelo približavati kraju? Budući da je nastajao nekoliko godina i promatraš promjene na sebi i protagonistkinjama i protagonistima filma, koliko su se njihovi identiteti mijenjali? S tim u vezi, koliko je banalna i opasna percepcija identiteta na Balkanu, kao nečega što nam je dano, a u osnovi predstavlja rod, spol, sexualnu orijentaciju, religiju i naciju? (još se i rimuje, užas)

Raditi „Još jednom“ bilo je doslovno živjeti film. Ne, nismo imalie pojma gdje će nas to dovesti ali znalie smo čemu stremimo i što otprilike želimo. Nismo se pripremalie, nismo puno promišljalie, samo smo se bacilie na snimanje sa idejom „idemo vidjeti što će se dogoditi“.

Snimanje je trajalo 7 godina. Film je mislim prvi na Balkanu koji bilježi tranziciju trans muškarca, mog prijatelja i koredatelja Noaha Kraljevića.

Za mene, identitet je pitanje kreativnosti i osluškivanja sebe. To je jedino što me u priči o identitetu stvarno zanima. Život će nam uvijek nametati više nego nuditi izbor ali na nama je da budemo odani sebi i svemu što znamo da jesmo.

Na koji način Te oblikovalo to iskustvo? Koliko je sam proces bio drukčiji, u odnosu na onaj sa snimanja Nije ti život pjesma Havaja?

„Još jednom“ mi je bio važan jer me naučio koliko je važno osvijestiti sebe (a za to snimanje može biti odličan alat). Sagledati sebe. Bio je za mene poput pisanja dnevnika. Brutalno iskrenog dnevnika.

Suradnja na filmu „Nije ti život pjesma Havaja“ dogodila se jer smo se Dana i ja u to vrijeme družile i jako puno zapravo razgovarale o dokumentarnom filmu i tome što on može i što mi možemo radeći film.

Ja sam kao snimateljica odradila možda polovinu filma s Danom, kasnije su se priključile odlične Tamara Cesarec i Eva Kraljević jer se snimanje naravno odužilo, kako to već ide s dokumentarcima Ja sam se u to vrijeme bavila primarno filmom „Još jednom“ i filmom „Lijek“.

Šta još u budućnosti možemo očekivati od Saba?

Od Saba svakako možete očekivati još lijepih pjesama. Nadamo se i 4. album na kojem upravo radimo. Ne znam kad ćemo opet krenuti sa live svirkama. U ovoj situaciji nije nam više uopće gušt niti ima smisla forsirati svirke. Kad se sve smiri i svi opet budemo koliko toliko sigurni, onda se možda izvućemo van i odsviramo nešto akustično za novi početak 😊

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!