Sve porodice zaslužuju biti sretne, a sva djeca imaju pravo na slobodu i autentičnost

Možda najnesretnija djeca jesu ona koja imaju teške i problematične odnose sa svojim roditeljima. Najnesretniji roditelji su, sa druge strane, svakako, upravo oni koji ne shvataju da njihova djeca nisu, ne moraju i ne mogu biti – savršena.
PIŠE: Nikolina Todorović
Foto: Pixabay

Svi/e želimo biti dobra djeca našim roditeljima. Želimo da su naši roditelji ponosni na nas. Želimo biti iskreni/e prema njima. Ponekad nam to ne uspijeva. Ponekad osjećamo kako smo iznevjerili/e roditelje, tačnije – njihova očekivanja. I onda osjećamo strahovitu krivnju. Osjećanje krivnje kod djece jedna je od najkompleksnijih tema, a ono što se čini kao sasvim izvjesno jeste činjenica da se krivnja kod djece javlja kao posljedica osjećanja da su iznevjerili/e svoje dužnosti prema roditeljima.

Osjećanje dužnosti prema roditeljima tema je koja me dugo vremena zaokuplja. Nakon pažljivo iščitanih studioznih članaka iz oblasti psihologije, koji propituju i problematiziraju upravo srodne teme, shvatila sam da se slažem sa onim psihologinjama i psiholozima koji/e osjećanje dužnosti djece prema roditeljima ispituju kao vrlo kompleksno i osjetljivo pitanje, koje nerijetko dovodi do niza negativnih odraza i učinaka kod djece. Konkretno, u ovome slučaju dužnost poimam kao vrlo striktno i strogo povinovanje roditeljevim zahtjevima i željama. Ja sam ti dao/dala život; Ja sam ti majka/Ja sam ti otacMoraš me poštovati: nešto u ovim rečenicama uistinu od djece čini pomalo zarobljenike. Volimo naše roditelje, ali često se ne slažemo sa njima. Naši životi i perspektive se razlikuju. Zbog toga je jako teško kada, samo zbog toga jer želimo živjeti autentične, iskrene i potpune živote, naši roditelji to tumače kao nepoštovanje prema njima.

Ono što ovu temu čini dodatno delikatnom i nezgodnom jeste to što svi/e mi polazimo od toga da naši roditelji za nas misle i žele sve najbolje. To je, gotovo bez izuzetka, tako. Ali upravo se tu i začinje problem. Ja sam ti roditelj, moraš me poštovati, moraš poslušati moje odluke i savjete jer su iz dobre namjere – to je vrlo često uvertira u vrlo bolna stanja, periode i stresne trenutke u životima djece.

Najveći problem jeste u tome što u takvim trenucima potrebe i osjećanja djece postaju sporedna. Više nije važno šta dijete želi. Ono je sada razapeto između vlastitog pogleda na svijet i onoga što mu autoritet roditelja nameće kao razumsku i pametniju opciju. Na tom tragu, na primjer, jedna od tema koje se počesto otvaraju, ali koje i dalje nisu dovoljno osviještne jeste tema samostalnog izbora škole/fakulteta. To mi se u sadašnjem trenutku čini kao posebno izražen problem. Naime, uslijed ekonomskih kriza i kapitalističkih imperativa unutar društva, roditelji često sanjaju o tome da se njihova djeca obrazuju za nešto isplativo, a ne za ono za šta su zainteresirana ili talentirana. Nekoliko puta sam tome posvjedočila: kada kod su roditelji djeci birali školu i obrazovanje, to nije završilo sjajno. Na mome odsjeku, na primjer, sa mnom je započelo studij nekoliko studenata/ica koji/e su došli/e sa drugih fakulteta nakon dvije-tri godine neuspješnog studiranja. Svi/e oni/e su mi rekli/e: Ja sam oduvijek želio/željela studirati književnost, ali moji su mislili da je bolje da upišem farmaciju/informatiku/biologiju…

Ovakvih primjera je mnogo. Svi/e znamo i imamo kolegu/icu koji/a kući nije smio/smjela odnijeti četvorku, svi/e znamo za postojanje nečega što se zove – u kazni si, a što obično slijedi nakon kašnjenja kući, loše ocjene… Ja imam dvadeset šest godina, živim sa roditeljima, prerasla sam doba za kaznu, ali i dalje se nosim sa mnogim nerazumijevanjima između mene i roditelja. Našminkaj se, stavi crveni karmin, i plavu sjenu. Obuci nekad haljinu… Eto, na primjer, to su rečenice koje mi znaju itekako pokvariti raspoloženje. Jer za dvadeset i šest godina, voljela bih da je moja mama shvatila da ja ne nosim drečave karmine i da se osjećam ugodno u hlačama. Ma koliko se to činilo sitnim i banalnim, za mene je veliki poraz to što ne može prihvatiti ono što ja želim, ono kako ja volim da izgledam. Porazno je, za sve nas, što naši roditelji ne žele da shvate da mi, djeca, jednako kao i oni, naši roditelji, nismo idealni/e.

U tom kontekstu, nadovezuje se još jedna jako značajna tema: emocionalne ucjene od strane roditelja prema djeci. To je ujedno i tema na koju ovaj tekst stavlja poseban akcenat. Naime, emocionalne ucjene su prisutne u svim vrstama ljudskih odnosa. Nerijetko ćemo osvijestiti da nas emocionalno ucjenjuje partner/ica, prijatelj/ica, član/ica porodice, roditelji… Ono što je neupitno jeste da takva vrsta odnosa na naše emocije i mentalno zdravlje ostavlja razorne posljedice. Emocionalne ucjene su, vrlo često, mukotrpna stanja koja jako dugo nismo u stanju niti prepoznati kao ucjene. Obično ih prepoznamo kada smo već dosta iscrpljeni/e, zastrašeni/e, slomljeni/e… Uz to se nanovo usko veže i osjećanje krivice kod djece. Krivnje zbog toga jer nisu savršena, nisu onakva kakvim su ih roditelji zamišljali, nisu uspjeli ispuniti očekivanja roditelja.

Ovakva osjećanja često proživljavaju LGBT osobe, znatno više zbog toga jer je njima nametnuto mišljenje da su svojim identitetom povrijedili druge, unesrećili roditelje. Ova, meni iznimno bolna tema, još je jedna od onih o kojima sam godinama promišljala iznutra, i koje mi se čine posebno značajnim.

Uprkos tome što, ponavljam, roditelji obično imaju najbolje namjere, njih, bez sumnje, potiče i pokreće briga za djecu, strah da će njihovo dijete neko povrijediti, izopćiti iz društva, odbaciti, i dalje mi nije jasno zašto roditelji misle da će prijetnjama, zastrašivanjem, ulijevanjem straha i krivnje u dijete, promijeniti njegovu seksualnu orijentaciju ili identitet, odnosno da će spasiti svoje dijete ukoliko ga pretvore u nešto što ono nije. Bolno je govoriti i misliti o tome, no to je ipak neminovno uzme li se u obizir da je jedan od najvećih problema unutar LGBTIQ zajednice upravo izostanak podrške od strane porodice, nemogućnost otkrivanja pred roditeljima, strah od toga da će roditelji saznati za seksualni identitet i, u krajnjoj liniji, izbaciti svoje dijete iz kuće, uskratiti mu podršku…

Poželjela sam, na tom tragu, izdvojiti, sagledati i kontekstualizirati nekoliko rečenica kojima roditelji zasigurno emocionalno iscrpljuju svoju djecu obično kada im prvi put otkriju svoj seksualni/rodni identitet. Željela sam, između ostaloga, još jednom podsjetiti na to da riječi koje jedni drugima izgovorimo mogu povrijediti snažno, utisnuti se u nas duboko, i pretvoriti se u teške psihičke i emocionalne povrede – jer čini mi se da tome LGBTIQ osobe mogu posebno dobro posvjedočiti.

E, neće moći to dok si pod našim krovom

Dok si pod našim krovom, ima da se ponašaš normalno i kako treba – otprilike tako neki roditelji okončavaju raspravu sa djecom. U prijevodu: dok te hranimo, dok ekonomski ovisiš o nama, dok nisi samostalan/a, situiran/a, budi ono što se od tebe očekuje da budeš. Potisni svoje želje, emocije i identitet. Pretvaraj se. Ali budi onakav/onakva kakav/kakvu su tvoji roditelji zamišljali da ćeš biti kad si se rodio/rodila.

Nerijetko se dešava da LGBT osobe kada priznaju svoj identitet bivaju istjerani/e iz kuće. Ili su, u krajnjoj liniji, zbog prevelikog pritiska prinuđeni/e same napustiti dom iako za to nisu spremni/e. Mislim da ne mogu zamisliti traumatičniji događaj. Bespomoćni/e priznajemo ko smo uistinu, a onda, umjesto prijeko potrebne podrške, život nam se pretvori u košmar. Iako razdvajanje od roditelja i započinjanje samostalnog života ne predstavljaju negativan niti traumatičan događaj, već sasvim prirodan i nužan proces, u ovakvim slučajevima, tačnije u slučaju nasilnih napuštanja i istjerivanja iz kuće, osamostaljenje nije rješenje za probleme između roditelja i djece. Jer LGBT osobe dugo poslije toga ne mogu da funkcioniraju, žive uglavnom teškim i iscrpnim životima, a njihovi roditelji, također, jednako emotivno i fizički pate.

Vjerovatno je zbog toga prijetnja gubitkom krova nad glavom, kao gubitkom sigurnosti, doma, ali i podrške, jedna od najučestalijih u tegobnim raspravama između roditelja i djece. Ali i jedna od glavnih emocionalnih ucjenja kojima roditelji prijete svojoj djeci kada ih žele zastrašiti i odvratiti od nečega.

Dobro, budi to što jesi, ako već jesi, ali nemoj da iko drugi zna

Iako sam potpuno svjesna toga da smo mi društvo u kojem je najvažnije da komšije ne znaju kako je nama stvarno, šta se dešava u našoj kući, da misle da nam je bolje nego njima, da misle da je kod nas sve u redu, da mi nemamo svađa, da smo skladna porodica i na mjestu, i dalje se u meni nešto snažno buni protiv podrške koja glasi: Ja te prihvatam, ali nemoj da iko drugi ikad sazna.

To sam dijelom poživljela i sama, a pouzdano znam da to svakodnevno proživljavaju moji/e LGBT prijatelji/ice. Obično se dešava da odlučimo reći prvo jednom od roditelja, sa kojim imamo prisniji odnos, za kojeg mislimo da će bolje primiti tu vijest. Moj prijatelj je, na primjer, najprije rekao svojoj mami. To je jedna od najkompliciranijih pričao o autovanju koju sam čula, i jedna od onih koja me je naročito pogodila. Naime, mama mu je odgovorila da se boji za njega, da je tužna, ali da ga voli i da će ga prihvatiti i podržati. Ali je istovremeno od njega zahtijevala da šuti:

Ironično je to što sam kasnije shvatio da podrška u njenom shvatanju znači da će mi pomoći da što bolje i duže skrivam ko sam. Odmah mi je rekla: Ne brini, otac ti nikad neće saznati. Nedugo poslije toga mi je prišla i pitala me ko još zna za mene. Kasnije mi je svakodnevno ponavljala: Nikome ne govori, jesi li me čuo!? Bio sam sretna zbog njene podrške. I danas sam. Samo, u posljednje vrijeme sve češće razmišljam o tome da li me nagovara da šutim zbog sebe ili zbog nje? Misli li na mene kada kaže da je bolje da šutim, ili misli da je bolje da šutim zbog cijele porodice?

Ova dirljiva ispovijest i razmišljanje govore mnogo toga o podršci koja, eto, ipak podrazmijeva i nastavak šutnje i skrivanja. Ni slučajno ne podcjenjujem roditelje koji prihvataju svoju djecu, imaju razumijevanja za njih, takva vrsta podrške je najdragocjenija i nesumnjivo najvažnija. Ali ipak moram reći koliko je bolno što zbog ugađanja komšiluku i vječitoj zapitanosti šta će ljudi reći, mi i dalje ne možemo živjeti slobodno i autentično. Mislim da je to i jedan od glavnih razloga zašto roditelji teško prihvataju istospolnu orijentaciju svoje djece. Naime, navikli/e smo ispred vlastite sreće, pa čak i ispred sreće vlastite djece stavljati pitanje: Šta će ljudi misliti?

Niko se neće sa tobom družiti

Zasigurno najtužniju priču o autovanju porodici čula sam od moje prijateljice. Naime, nakon što je mami priznala da je u vezi sa djevojkom, njena se majka očajno i neutješno rasplakala, i sve što joj je potom imala reći bilo je neprestano ponavljanje rečenica: Smijaće ti se svijet! Niko se neće sa tobom družiti! Niko ne voli lezbejke!

Kad god se sjetim ovoga, pred očima mi je bespomoćna majka, koja se brine za svoje dijete, koja se boji da neko njenu kćer sutra na ulici ili na poslu ismijava, da je izopćava iz društva, i uvijek se jednako emotivno prelomim na tu misao… Dok sam na rubu suza, misli mi se vraćaju na isto: Da li sve naše mame i tate misle isto, pa zbog toga ne prihvataju našu seksualnu orijentaciju? Da li misle da nas niko ne voli? Da nismo nigdje dobrodošli/e? Da nam se svijet smije? Da smo ispod nekoga? Da nećemo uspjeti ni u čemu zbog seksualanog identiteta? Misli mi tako idu u beskraj, ali mi se čini da je to vrlo krupno i bolno pitanje…

Nanovo podsjećam sebe da to usitinu jeste iz najbolje namjere, da roditelje žele da mi djeca imaju sretne i uspješne živote, pa se zbog toga boje za svoju djecu. Dirljvo je, zapravo, to koliko su naši roditelji spremni žrtvovati zbog nas. Zbog toga je, čini mi se, danas važnije nego ikada osvijestiti jedno: sve porodice zaslužuju da budu sretne.

Zbog roditelja i djece koji pate jer ih je sebično i licemjerno društvo uvjerilo u to da postoji samo jedno pravo i ispravno, važno je iznova i iznova postavljati sebi pitanje: Zašto ja zaslužujem sreću i slobodu, a neko drugi ne?

Svijet bi, bez sumnje, bio ljepši i topliji da se češće propitujemo i odustajemo od usvojenih i nametnutih uskogrudnih mišljenja.

Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka/bloga isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!