Publika ovogodišnjeg Međunarodnog festivala queer filma Merlinka imat će priliku da pleše uz neke od najpoznatijih hitova benda U pol’ 9 kod Sabe. Iako se njihova muzika na prvo slušanje može činiti naivnom, ovaj kolektiv u svojim pjesmama ozbiljno problematizira svakodnevne životne situacije LGBTI osoba, kao i ostalih marginalaca/ki. U pol’ 9 kod Sabe je feministički i queer muzički kolektiv iz Zagreba kojeg čine klavijaturistica Ana Opalić, bubnjarka Zrinka Kolarić, basistkinja Helena Ernoić, gitarista i saksofonista Marko Lucijan Hraščanec i pjevačica Martina Zvonić. Žanrovski se klasifikuju kao mješavina indie popa i kabarea sa tekstovima koji nerijetko progovaraju o seksualnosti, odnosno, homoseksualnosti. Sa Anom Opalić, autoricom većine tekstova, razgovarali/e smo o njihovom pogledu na aktivistički domen muzike, kao i na položaj LGBTI motiva u tekstovima pjesama. Otkrili su nam da se raduju Sarajevu, te da na Merlinka festival dolaze da pošalju univerzalne poruke ljubavi.
Razgovarao: Mirza Halilčević
Foto: Dag Oršić
LGBTI.ba: Po prvi put ćete ove godine gostovati u Sarajevu, i to na filmskom festivalu Merlinka. Kako se osjećate u vezi toga, i ima li nešto što vas posebno veže za ovo podneblje, nešto čemu se radujete?
ANA OPALIĆ: Zapravo, mi smo već svirali/e u Sarajevu, na 8. Pitchwiseu 2013. godine. Bilo je sjajno! Super ekipa. Jako se radujemo povratku u Sarajevo. Martina jedva čeka da popije kafu i pojede baklavu na Baščaršiji – evo doslovno mi to govori dok tipkam. Kaže da nju vežu jako lijepe uspomene za Sarajevo.
LGBTI.ba: Bend U pol’ 9 kod Sabe inače, mimo svog žanrovskog opredjeljenja, važi i za feministčki, queer i aktivistički bend. Kakvu to muziku sviraju aktivistički bendovi?
ANA OPALIĆ: Ne znam za ostale, ali ovaj bend svira pop glazbu. Ono što je važno za Sabe jest to da glazbu i tekstove radim uglavnom ja – Ana, a ponekad uleti i Martina sa kojim stihom ili refrenom. Pošto sam ja lezbijka, a još smo uz to nas dvije zajedno, naše ljubavne pjesme neizbježno pjevaju o lezbijskoj ljubavi. Mi to nikada nismo ni pokušavale prikriti. Postavile smo se prema toj činjenici kao da je najnormalnija stvar na svijetu (što i jest), želeći da publika tako i sluša naše pjesme. Ono što se događa u trenutku kad smo mi out jeste da to postaje neki vid aktivizma, jer uobičajena praksa bila bi skrivanje iza neutralnih tekstova ili pretvaranje riječi “ona” u “on”. To se očekuje. Kada to ne napraviš, nego bez cenzure pišeš tekstove, to je samo po sebi jedan jak statement. Mi nikada našu priču nismo nešto naročito forsirale kroz tekstove, nismo se na to furale, jednostavno je nismo htjele kriti. Što se tiče same glazbe, razmišljala sam zašto smo krenule baš sa pop glazbom. Mislim da je to zato jer smo mi krenule svirati iz potrebe da se zabavimo, da ne budemo u depri, da se osjećamo bolje, da budemo blesave, neobavezne, da si jednostavno damo oduška. Nitko nije ni sanjao da ćemo na kraju zbilja i postati “pravi” bend, pa je zafrkancija zapravo udarila temelje ovog benda.
LGBTI.ba: Na vašoj Facebook stranici u opisu piše kako je bend spoj različitih marginalnih/manjinskih pozicija. Koliko vam takva iskustva pomažu u procesu stvaranja muzike, ali i razumijevanja potencijalne publike?
ANA OPALIĆ: Da, ovaj bend je uvijek bio svojevrsna platforma za upoznavanja i druženja. Mislim da je baš iskustvo života na margini i nas same navelo na ideju osnivanja benda. Nas pet smo se tada družile u stanu gitaristice Sandre, pa kasnije basistice Sabe. Tako je bend i dobio ime. U pol’ 9 su bile probe kod Sabe. Družile smo se po kućama jer, naravno, nema baš previše gay friendly mjesta u Zagrebu i ljudi se uglavnom druže po stanovima. Tako su nastale i naše prve pjesme. Ljudska priroda koja pjeva o tome koja je bila s kojom. Pa Razmažena, pjesma za koju su me inspirirale tri različite žene. Spojene u jedan lik činile su savršenu “bad girl” zagrebačke lezbo scene tada. Općenito, ponekad su i životne drame naših frendica bile inspiracija za pjesme. Zato se publika u njima tako često i prepoznaje. Sve je to pravi neprerađeni život iz predgrađa!
LGBTI.ba: Smatrate li bitnim da marginalne priče, pa i priče o LGBTI osobama, budu ispričane/opjevane od osoba koje dolaze također sa (seksualne) margine?
ANA OPALIĆ: Pa da. Riječ je o životima, o iskustvima. To su naše priče. To su naši životi. Ljubavi, krize, propitivanja. Iskreno je, skroz. Ne radi se o brendiranju ili isfuravanju, radi se zbilja o našim životima. Možda nas mainstream glazbena kritika nije uvijek znala prepoznati jer jednostavno ne znaju gdje bi nas svrstali. Funkcioniramo po nekim drugim principima. Imamo mrvicu drugačije prioritete od uobičajenih. Zato reakcije publike znaju biti jako emotivne. Vrlo često nam ljudi govore koliko im znači da postojimo, da pričamo i njihove priče pričajući svoje. Na našim svirkama ljudi znaju tekstove napamet i pjevaju s nama. To je divan osjećaj. Ukratko, Sabe imaju najbolju publiku koju si jedan pop bend uopće može poželjeti! Mislim da je to zato jer smo autentične.
LGBTI.ba: Koliko su bitni feministički principi za radnu atmosferu u bendu?
ANA OPALIĆ: Pa, U pol’ 9 kod Sabe vlada poprilično feminističko ozračje. Općenito, u tom bendu uvijek su svirali ljudi koji su svjesni da feminizam uopće ne može biti upitan. Feminizam se jednostavno podrazumijeva kod Sabe!
LGBTI.ba: Šta znači biti dijelom feminističkog i queer muzičkog kolektiva u društvima heteropatrijarhalnih, nacionalističkih, fanatičkih narativa?
ANA OPALIĆ: Pa konkretno znači da ste kao bend “označeni” i onda imaš ljude koje te ignoriraju i ljude koji te baš zbog toga podržavaju. Na radiju će se uglavnom puno više vrtiti “rodno neutralne” pjesme. Neki će reći da se više vrte jer su “bolje”. Neki će reći da nismo ozbiljan bend zato što smo jeftini pop, ili zato jer smo out i radimo od toga cirkus, zato što “propagiramo” lezbijstvo. Ima tu svakakvih komentara. Dio underground scene zamjerio nam je što smo potpisale za izdavačku kuću Aquarius Records. Valjda je logično da mi trebamo ostati underground. A ja se s tim ne slažem. Mislim da je važno da je bend poput Saba prisutan u mainstreamu, jer za vidljivost se treba izboriti baš tamo gdje te negiraju. U taj javni prostor treba ući. To je naš aktivizam. Ako ostanemo underground i sviramo na tulumima “za našu ekipu”, nismo dovoljno promijenile svijet. A mi ga želimo promijeniti barem malo. Ono što je meni osobno važno jest to da smo mi iskrene prema sebi i prema svojoj publici.
LBTI.ba: Kakve poruke ćete poslati Sarajevu i sarajevskoj publici svojim koncertom na Merlinki?
ANA OPALIĆ: Poruka je jednostavna: ljudi, dođite se s nama zabaviti i podružiti. Da citiram Lorice iz Rijeke: Ljubav je ljubav!
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora.
