Piše: Ajdin Tinjak
Foto: Screenshot
Da li biste se pretvarali da ste gej kako bi zadržali posao? Čak i ako ste jedan/na od sretnika/ca koji/a u izraženo patrijarhalnoj Bosni i Hercegovini ima posao i saznate da ćete dobiti otkaz?! Radije biste prihvatili osude javnosti opterećene stereotipima i predrasudama nego u radnu knjižicu upisali datum prestanka radnog odnosa?! Ili ne biste? Radije na biro, pa šta bude…!
Prije nekoliko večeri sam, prebacujući kanale na TV-u, naletio na komediju koju sam nekada davno gledao i na kojoj se odlučih zadržati i pogledati je ponovo. Le Placard (The Closet) (Ormar, op.a.) je francuski film iz 2001. godine, reditelja i scenariste Francisa Vebera, čiji sinopsis izgleda ovako:
François Pignon (D. Auteuil) zacijelo je najdosadniji računovođa u cijeloj Francuskoj. Supruga ga je ostavila, nitko ga ne poštuje, a kada dozna da će, nakon dugogodišnje lojalnosti svom poduzeću, dobiti otkaz, počne razmišljati o samoubojstvu. Nadu u život mu vrati susjed Belone (M. Aumont) koji mu predloži neobičan plan. François treba proširiti priču da je homoseksualac koji je dosad prikrivao svoje sklonosti kako ga na poslu ne bi otpustili zbog bojazni od diskriminacije. Doista, François uz Beloneovu pomoć svoju okolinu uvjeri da je ono što nije, pa direktor Kopel (J. Rochefort) povuče odluku o otkazu. Međutim, Françoisov se život iz temelja promijeni. S njim se pokušava sprijateljiti dojučerašnji homofob Félix (G. Depardieu), a kolegica s posla, gđica Bertrand (M. Laroque), odjednom u njemu vidi romantični izazov…
Pokušao sam priču iz Francuske postaviti u okvire našeg podneblja i zamolio nekoliko poznanika/ca da zamisle situaciju u kojoj se našao glavni lik iz našeg filma i odgovore na pitanje kako bi se oni/e postavili i kako bi se ponašali.
Kada bi saznao/la da ti prijeti otkaz na poslu, da li bi prihvatio/la prijedlog da u firmi proširiš priču da si gej kako te šef ne bi otpustio – jer bi bio prozvan za diskriminaciju i homofobiju? Ili se ne bi upuštao/la u igru, nego mirno čekao/la otkaz?
Sanela
“Mislim da bih čekala otkaz jer ne bih pričala da sam ono što nisam, i ne bih tako omalovažavala homoseksualnost. Na kraju, sve se ipak dozna, pa i to da nisam homeseksualka.”
Emir
“Šefa bih nabio nogom i poselamio se s njim.”
Emir (2)
“O, da, itekako bih se poigrao sa svojim pretpostavljenim. Kada bi to objavio, potom bih rekao da je to uradio zbog toga da prikrije svoju ličnu homofobiju, jer je to ispoljio prema meni i jer samo ja to znam. I da je to uradio iz čiste ljubomore, zavisti i vlastite sujete.”
Sanela (2)
“Potrudila sam se da zamislim situaciju kako bi odgovor bio što više vjerodostojan, i zaključak je da bih mirno čekala otkaz. Postoje dva razloga. Prvi je da ću radije ostati bez posla nego se pretvarati da sam nešto što nisam – odnosno ovdje štitim vlastiti integritet. A drugi razlog je da mislim da bih na taj način zloupotrijebila i ismijala ljude koji se stvarno u svakodnevnom životu bore sa diskriminacijom u raznim sferama života, pa i na poslu.”
Nihad
“Upustio bih se u igru, ne bih čekao otkaz nego bih ga dao, a onda bih se pozvao na to da sam bio primoran dati otkaz, jer je šef homofob i tražio bih odštetu za nanesene duševne boli. Iskontruisao bih to da me šef diskriminisao na toj osnovi. A onda bih napravio medijski slučaj od toga, pozvao u odbranu sve nevladine orgnizacije, čak i pod cijenu da još neki u firmi dobiju otkaz.”
Elma
“Ako ne bi bio u pitanju neki ‘dobar’ posao i OK kolege, definitivno bih to uradila. Čisto da vidim šta će da bude i kako će šef da se ponaša. Zanimljivo bi bilo to vidjeti u maloj (zatvorenoj) sredini.”
Do it like a Timothy Kurek
Naši sagovornici/e imaju podijeljena mišljenja zamišljajući da su François Pignon iz francuske komedije, što je bilo očekivano, ali da smo ih pitali da li bi se, potaknuti tuđim emocionalnim slomom godinu dana pretvarali da su homoseksualci, sigurni smo da bi i na većem uzorku ispitanika/ca odgovor bio negativan. A kako je to godinu dana pretvarati se da ste ono što niste, najbolje svjedoči priča iz SAD-a od prije 2-3 godine.
Timothy Kurek kao konzervativni krišćanin iz takozvanog “biblijskog pojasa” SAD-a od malena je učen da je biti gej “gadost pred Gospodom”, išao je u desničarski orijentisanu crkvu, sebe je smatrao Hristovim vojnikom i pohađao je Univerzitet Liberti, koji u SAD-u važi za “evangelistički West Point”.
Jednom prilikom mu je, međutim, prijateljica iz krišćanskog kruga ispričala kako ju je porodca izbacila iz kuće kada je doznala da je lezbejka. To ga je navelo da počne duboko da preispituje svoja vjerovanja i vjerska učenja koja je slijedio.
Odlučio je da u svom rodnom godinu dana živi pretvarajući se da je homoseksualac, da bi o životu ove seksualne manjine u SAD-u stekao neposredno iskustvo.
Porodici, preijateljima i crkvi kojoj je pripadao “otkrio” je da je gej, a pravu istinu su znali samo dva njegova druga i jedna tetka – zadužena da prati kako će se sa ovom novošću nositi njegova majka. Jedan od prijatelja – gej muškarac, pretvarao se da je njegov dečko. Kurek je dobio posao u kafiću u koji izlazi gej populacija, odlazio je u gej barove, dok je privatno i dalje ostao strejt hrišćanin.
Kroz teško iskustvo je prošla i njegova majka, koja je na početku u svoj dnevnik zapisala da bi “više voljela da mi je ljekar rekao da imam rak u posljednjoj fazi nego što sam čula da mi je sin gej”, da bi nakon godinu dana postala saveznik svog sina i gej populacije u borbi za jednaka prava.
Po isteku godine, Kurek je ponovo objelodanio svoj istinski identitet. Navukao je trajno neprijateljstvo nekih starih prijatelja iz crkve, praćeno čak i prijetnjama, ali je zato stekao nove prijatelje iz gej krugova i, kako je opisao u knjizi o ovom iskustvu “Krst u plakaru”, ojačao je i potvrdio svoju vjeru.
Da li ste išta naučili iz priče Françoisa Pignona? Da li biste ikada uradili isto što i Timothy Kurek?
Pretvarali se ili ne, biti pripadnik/ca neke manjine uvijek je teško, bilo da se radi o povratničkoj populaciji, nacionalnim manjinama, homoseksualcima…, jer su predrasude prisutne u svim sferama društva. No, i ako se ponekad čini da je otklanjanje predrasuda borba s vjetrenjačama ne treba odustati od objašnjavanja čovjeku s predrasudama da su njegove predrasude neopravdane. Stoga za kraj na razmišljanje dragim čitateljima i čitateljkama, evo misli pjesnika Jovana Dučića koji o predrasudama kaže da je “možda prava sreća što pojedini ljudi ne znaju kako o njima misli ostali svijet. Čovjek živi cijelog života i u obmanama o sebi, i u predrasudama o drugima, a to možda čini sumu njegove sreće na ovoj zemlji. Jedan veliki dio svijeta živi na taj način spokojno u svojoj laži kao svilena buba u svojoj svilenoj čahuri”.