Ne dešava se po prvi put da na zeničkim pozorišnim daskama postavljaju duboke, dirljive i nadasve angažirane teatarske komade, tako već prelazi u tradiciju da ovaj grad i njegovo pozorište podaruju prostor iznimno važnim i bitnim temama za jedno društvo, kako rijetko koje naše pozorište čini u toj mjeri i kontinuitetu.
PIŠE: Matej Vrebac
20. i 21. januara na Maloj sceni „Žarko Mijatović“ Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici održana su premijerna izvođenja predstave kakvu smo svi/e dugo očekivali – duodrama Ugasimo svjetlo. Radi se o drugom scenskom komadu koji je režirala Lajla Kaikčija po tekstu Lejle Kalamujić. Istovremeno je riječ o drugom tekstu naše nagrađivane spisateljice koji je postavljen na daskama zeničkoga pozorišta, a prethodno je 2019. održano izvođenje Ljudožderke po istoimenom dramskom predlošku. Obje drame, Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu i Ugasimo svjetlo, objedinjene su u zbirci dramskih tekstova Šake pune oblaka (Durieux, Zagreb 2020.), zbirci koju je kritika dosad vrednovala po autoričinoj empatiji i brizi prema nevidljivim, ranjivim i onim najosamljenijim među nama, odnosno podarivanjem glasa svim uniženim, skrajnutim i stigmatizovanim.
Predstava Ugasimo svjetlo počinje scenografskom postavkom osvijetljene dnevne sobe, odnosno stana i namještaja koji odiše duhom jednog prošlog vremena te nalikuje na mnoge današnje domove i možda slične drame koje se odvijaju unutar njihovih zidova. To je životni prostor Selme, u sjajnoj izvedbi Fakete Salihbegović-Avdagić, i njezine partnerice Amire, koju svi zovu Mira, a čiji lik tumači Sabina Kulenović. Ugasimo svjetlo je priča o njih dvije, Selmi i Miri, starijem lezbejskom paru, njihovim suštim suprotnostima, ljubavi, bolesti, suočavanju sa smrću i nadasve jednom životu provedenom skupa.
Selma je penzionisana radnica u pošti, namćorastog karaktera, preživjela karcinom, ali i dalje ne može bez dima duhana, dok je Mira utjelovljenje blagosti i brižnosti, prosvjetna radnica koja se sprema za odlazak u penziju. Uoči Mirine školske proslave i njezinog odlaska u penziju buknut će neka stara pitanja i prešućivani duhovi prošlosti koji se kriju između njih dvije, ali se prije svega se kroz njih proteže tema bolesti koja prati starost, zatim brige koja prati bolest i jednog skrivanog ljubavnog odnosa. Protagonistice ove drame dobar dio svog života su provele živeći u pretvaranju, ne toliko za sebe koliko za društvo, društvo koje je znalo, jer svijet zna, uvijek se znalo za neke daljne rođaka koji su živjeli skupa. Bolno iskustvo koje dijele mnogi istospolni parovi, krojeći svoje živote prema besmislenim željama, nahođenjima i „pravilima“ drugih, a ne njih samih. Tako je predstava Ugasimo svjetlo istovremeno upalila svjetlo i osvijetlila živote istospolnih parova koje društvo i zakon često ne prepoznaje, zatvara oči pred njima i tjera da žive u mraku, umjesto u braku. Ova predstava uradila je i više od samo toga: pokazala je složenost ljudskih odnosa i višedecenijske ljubavi, neovisno kakve seksualne orijentacije njeni akteri bili. Problemi i pitanja koja nas izjedaju iznutra ne nestaju s godinama koje se naberu, nego se donekle mijenjamo samo mi i naši pogledi, što pokazuju Selma i Mira. Ovo nije prva pozorišna predstava s queer motivima i likovima na bosanskohercegovačkoj teatarskoj sceni, ali zasigurno jeste prva svoje vrste koja na ovakav način obrađuje i zahvaća našu stvarnost te je inkorporira u sebe.
Ugasimo svjetlo dokida tabu starenja i samoće u starosti, suočava s onim čega se mnogi plaše i strepe, a queer osobe nekada puno više od drugih, s razlogom. Onda kada je nepopularno prikazivati stara tijela, naročito ženska, pričati o njihovim iskustvima i svemu drugome što ne pretendira da bude utopistička i vitalistička projekcija kozmetički očuvane mladosti, ova predstava ima iznimno važnu ulogu. Nekad je važno podsjetiti na tijela koja su krhka, bole i raspadaju se, ali da su još uvijek tijela koja dišu i žive, i da za smrt postoji samo jedno rješenje – umrijeti. Još važnije je podsjetiti da onda za ta tijela „svijet“ pretjerano ne mari, nego najčešće oni s kojima život provedemo skupa, skriveni, pod debelim paravanima ili ugašenog svjetla. A možda nismo trebali.
Ugasimo svjetlo je baš onakva predstava kakva nam je i trebala. Angažirana, duhovita i sposobna da nas zapita nad vlastitim životima, kako ih živimo i o društvu u kojem ih živimo. Društvu punom silnih paradoksa, grubosti i nejednakosti, a opet živimo u tom svijetu najbolje kako umijemo i znamo. Mira i Selma, u brilijantnoj izvedbi Sabine Kulenović i Fakete Salihbegović-Avdagić, su junakinje svog doba, trećeg ili kako ga god nazivali, a bome i našeg. Nadati nam je se da će nam 2022. donijeti još više ovakvih umjetničkih intervencija i komada jer nam trebaju. Da se zapitamo, nasmijemo i zaplačemo, sve zajedno.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
