PIŠE: Jovana Ivetić
Daniel Rycharski je umjetnik koji stvara iz mjesta gdje se sudaraju vjera, identitet i društveni otpor, ne pokušavajući pomiriti suprotnosti. U vrijeme duboke polarizacije Poljske, u kojoj živi, ne bira ni stranu pobune ni pokorne tišine, prepoznajući umjetnost kao prostor susreta:
“Umjetnost vidim kao svojevrsni most koji povezuje društvene svjetove koji obično ostaju odvojeni ili međusobno komuniciraju samo kroz strah, stereotipe ili agresiju. Moja uloga kao umjetnika nije da pojačavam podjele, već da stvaram situacije u kojima dijalog postaje moguć, čak i ako ostane krhak ili neriješen.”
Radije krhki most, nego barikada
Kroz projekat Opieka rodzinna (Briga o porodici), koji je Daniel realizovao u ruralnoj sredini, lokalni poljoprivrednici i LGBTQ+ učesnici živjeli su i radili zajedno više od sedmice, dijeleći svakodnevne odgovornosti zasnovane na gostoprimstvu, saradnji i plaćenom radu u njezi. Cilj projekta nije bio stvaranje simboličnog pomirenja, već stvarna društvena situacija u kojoj su ljudi zavisili jedni od drugih kroz svakodnevnu praksu:
“Porodična njega odgovorila je na homofobne narative pojačane mržnjom na internetu i dovela u pitanje stereotip sela kao inherentno zatvorenog prostora. Projekat je funkcionirao kao vrsta socijalne terapije – ne rješavanjem sukoba, već omogućavanjem različitim svjetovima da se sretnu, rade zajedno i ostanu u dijalogu bez brisanja svojih razlika. Za mene, ovako umjetnost može funkcionirati danas, ne kao oružje u kulturnom ratu, već kao infrastruktura za susret.”
Njegova druga instalacija Krst napravljena je od drveta na kojem su dvije mlade LGBTQ+ osobe oduzele sebi život, i kao što je prethodno spomenuto, ni ovaj rad nije stvoren da ponudi rješenje:
“Postoji kao oblik svjedočanstva. Transformirajući taj materijal u religijski simbol duboko ukorijenjen u poljskoj kulturi, želio sam suočiti društvo s nasiljem koje često ostaje nevidljivo i potisnuto. Rad ne funkcionira ni kao socijalni rad ni kao aktivizam u strogom smislu, ali ima etičke i političke posljedice upravo zato što insistira na prisutnosti, sjećanju i odgovornosti.”
Jer, po Danielu, ukoliko projekat postoji samo da bi nešto popravio, gubi svoju umjetničku autonomiju. Ali isto tako, umjetnost ne smije ni negirati društvene posljedice, kako ne bi bila etički prazna:
“Moj rad pokušava ostati u tom prostoru – gdje se estetska forma, životno iskustvo i politička stvarnost presijecaju i gdje nijedna od ovih dimenzija ne dominira nad drugima.”
Pa tako i njegov tekući projekat Ścierki (Krpe), koji nastaje iz rada sa zatvorenicima, pozicionira umjetnost kao medij za dijalog i refleksiju, premošćujući jaz između marginaliziranih zajednica i institucionalnih okruženja.
Strahovi i vjera
O Danielu je snimljen i nagrađivani film Wszystkie nasze strachy (Svi naši strahovi), 2021. godine. Reditelj filma, Łukasz Ronduda, vrlo uspješno transformira život i djelo umjetnika u fiktivnu naraciju, ne da bi ih iskrivio, već da bi došao do dublje istine o umjetniku. Za Daniela, vidjeti vlastite borbe prevedene u filmu nije bilo lako, ali je bilo vrijedno iskustvo:
“Film stvara određenu distancu, a ta distanca mi je omogućila da sagledam svoju vjeru, seksualnost, sukob i ranjivost iz druge perspektive. To više nije bila samo moja priča, već nešto što može odjeknuti kod drugih. Također mislim da je film mnogim ljudima u inostranstvu pružio priliku da se prvi put susretnu s mojim radom, da razumiju kontekst u kojem se pojavljuje. Sjećam se tog perioda vrlo dobro i vrlo pozitivno. Saradnja s Łukaszom i cijelom filmskom ekipom zasnivala se na povjerenju, brizi i zajedničkom uvjerenju da umjetnost može nositi složene, teške istine bez njihovog pojednostavljivanja.”
Radnja prati protagonistovu ljubavnu priču s drugim mladićem, ali i aktivizam nakon što njegova prijateljica izvrši samoubistvo pod utjecajem homofobnih napada, kada on pokušava podstaći ljude iz njihovog sela da izvedu Krsni put za žrtvu. Svakako, postoje odstupanja između Łukaszovog filmskog svijeta i stvarnog života umjetnika:
“Film je njegova vizija, njegova interpretacija datog umjetnika, a ne doslovni dokumentarac. U filmu moj život i rad služe kao osnova, ali priču oblikuju filmski izbori, narativna struktura i umjetnički okvir. To je Łukaszova perspektiva na mene i moja iskustva, način istraživanja istina kroz fikciju, a ne strogi zapis događaja.”
Nakon što je film prikazan u Poljskoj, doživio je oštre i neočekivane napade od poljske kulture i intelektualne elite zbog svoje religioznosti:
“To iskustvo me gurnulo u duboku depresiju. Nisam znao kako da se nosim s time da me odbaci ne sama Crkva, već navodno progresivna okruženja za koja je vjera bila neprihvatljiva. Osjećao sam se kao da gubim mjesto na obje strane odjednom.”
Ipak, ne odustaje od istraživanja šta vjera znači za njega:
“Ljudi koji su seksualno zlostavljani od strane svećenika često provedu cijeli život rastrgani između duhovnosti i seksualnosti. Odgojen sam kao katolik i dugo vremena vjera je bila duboko urezana u moje tijelo i imaginaciju. Međutim, vremenom se moje vjerovanje razvilo u ono što bih nazvao oblikom nereligioznog kršćanstva – kršćanstvo bez institucije i bez dogme, usmjereno na etiku, brigu i radikalnu odgovornost za drugoga.
Kada završim svoj najnoviji projekat, želim se vratiti istraživanju svoje kršćanske strane, ali u potpunosti pod svojim uslovima. Želim ignorisati intelektualna očekivanja i vratiti se vjeri kroz umjetnost, tiho i pažljivo. Umjetnost ostaje jedini prostor gdje mogu posjedovati zajedno vjerovanje, sumnju, traumu i nadu, a da ih ne prisilim da se spoje u jednu zatvorenu cjelinu.”
Pogled unaprijed
Kako internet danas ne zauzima dio našeg vremena, već ga i nerijetko određuje, Daniel mijenja fokus svoje prakse. Umjesto da teži popularnosti na društvenim mrežama, sad se koncentrira na humanističku dimenziju svog rada:
“Otkrio sam da moja umjetnost najbolje funkcionira u direktnom kontaktu s ljudima, offline, u fizičkim prostorima, tokom radionica, razgovora i zajedničkog stvaranja. Društvene mreže su mi postale manje relevantne, jer pravi utjecaj mog rada nastaje u susretima, dijalogu i iskustvima koja se mogu doživjeti samo lično.”
Kao neko ko razmišlja lokalno, nema veliku, univerzalnu viziju kako bi budućnost svijeta trebala izgledati, ali zna šta bi želio:
“Volio bih da umjetnici u budućnosti imaju više samostalnosti, više stvarnih mogućnosti za djelovanje. Volio bih da zamijene političare u medijima, da govore javno, direktno, svojim glasom. Socijalni rad se zasniva na brizi i kontinuitetu. Aktivizam teži pritisku, vidljivosti i promjeni. Umjetnost je, za mene, prostor gdje se ove logike mogu susresti bez urušavanja jedna u drugu. Ona ne zamjenjuje socijalni rad i ne funkcionira kao aktivizam u direktnom smislu, ali može preoblikovati stvarnost, razotkriti skrivene strukture i učiniti određene živote i iskustva vidljivima na način na koji to statistika ili slogani ne mogu.
Želim da se rat u Ukrajini konačno završi. Želim da Poljska uvede sistem socijalnih beneficija za umjetnike. Želim više slobode za sebe. Također bih volio da se zatvorski sistemi širom svijeta kreću prema restorativnoj pravdi i da prestanemo koristiti zatvore kao primarni odgovor na društvene probleme.”
U toj Danielovoj budućnosti, umjetnost bi bila oblik djelovanja, a ne samo simbol.
