Piše: Gabrijela Ivanov
Izvor: Vox Feminae
Foto: Vox Feminae
Svaka generacija LGBT osoba, pa tako i aktivista ima svoje emigrante i svoje razloge migracije.
Svaki aktivist/ica ima svoje peer uzore (iako nije uobičajeno da ih zovemo uzorima, češće ih ‘samo’ doživljavamo inspirativnima). Riječ je o osobama koje su se svojim dugogodišnjim djelovanjem istakli i po rezultatima, ali još više, po načinu rada. To su oni ‘najispravniji’: s najrazvijenijom ljudskosti i s najjačom snagom volje među (svima) nama.
Razlog, kao i trenutak kad sam osvijestila svoje peer aktivističke uzore bio je prilično očajan. Bilo je to 2011. kada su u vremenskom okviru od godinu do dvije Jelena Poštić, Svetlana Durković i Majda Puača otišle iz svojih domicilnih država: Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.
Nije da smo bile jako povezane/i, više smo bile poznanice u sličnom radnom polju koje su se sporadično susretale po različitim festivalima, radionicama, konferencijama i prajdovima. S Poštić sam bila jedne godine u organizacijskom odboru Zagreb Pridea, s Puačom na jednoj trodnevnoj radionici u Sloveniji, a Durković sam zapamtila iz posjeta QueerSarajevu kada se dogodio napad koji je Udruženje Q uzdrmao do temelja.
Ovaj tekst uvod je u sljedeća tri, gdje ću se fokusirati na životne putove i odluke pojedinih osoba iz Hrvatske, BiH i Srbije koje su bile izrazito aktivne u LGBT pokretu, ali su odabrale ili bile prisiljene iseliti se iz svojih država.
Ima li aktivizam vijek trajanja, koliko pojedinac može učiniti za napredak ljudskih prava u svom okruženju prije no mu počnu prijetiti smrću ili prije nego ga zadesi neki oblik PTSP-a, kronični umor ili žučni kamenac, te koliko je balkanski mentalitet krut i opire se idejama jednakopravnosti, neka su od pitanja na koja će naredni tekstovi probati dati odgovor.
Osim Jelene Poštić, Svetlane Durković i Majde Puače, razgovarala sam i s Andreom Špehar, jednom od pionirki hrvatskog LGBT pokreta, koja od 1995. živi i radi u Švedskoj.
I taman kad sam zaokružujući narativni luk tekstova htjela stvari zaključiti s pozitivnom mišlju kako je LGBT aktivizam u Hrvatskoj koliko toliko na stabilnim nogama te kako nema novog vala odlaska ključnih aktivista, do mene je došla vijest o odlasku Mime Simić iz Hrvatske.
Odlazak planira u drugoj polovici sljedeće godine, a o grižnji savjesti, sve kraćim zalihama elana, učestalom prisustvu u medijima i razlozima odlaska, kaže:
“Kad se gotovo pola života baviš kojekakvim društvenim nepravdama, pomisao na odlazak iz Hrvatske ravna je svetogrđu – tim bijegom s bojnog polja, čini ti se, izdaješ drugove aktiviste, braću i sestre, rođake, susjede, domovinu, sebe u mladosti – one zbog kojih se, uostalom, i baviš svim tim aktivizmima. Da se ne ponove takva odrastanja, te tišine, ta pucanja. Osim grižnje savjesti i osjećaja krivnje, u odlasku te priječi i dobra doza arogancije i samodopadnosti – ideja da se bez tebe ne može i da će, odeš li, oklopnjača Revolucija zasigurno potonuti. I tako, u tim dvostrukim lancima, čak i kad tijekom godina navučeš gastritis, žučni kamenjar, poludepresiju i nesanicu, odlazak ostaje u domeni nezamislivoga.
A onda odeš u Berlin, slučajno i turistički, i od prvog dana osjećaš da nešto nije u redu, nešto nedostaje. I tek negdje treći dan, u hodu, sine ti što tu nije normalno: nitko se nijednom nije osvrnuo dok si se s curom držala za ruke ili ljubila, nitko te nijednom nije čudno pogledao ni u drugi restoran otpravio jer si veganka, nitko nije zurio u tebe u javnom prijevozu i poluglasno se pitao jesi li muško ili žensko. Blatno minsko polje hrvatske svakodnevice negdje na sjeveru Europe asfaltirana je cesta – a njome se do žuđenih destinacija mnogo brže stiže. Jer se nakon tih jebenih pola života, u gradu gdje te nitko ne poznaje i nikoga nije briga s kim se jebeš i što jedeš, napokon osjećaš kao spisateljica, a ne kao lezbijka.
Moj glavni problem je aktivistička petrifikacija u kombinaciji s iscrpljenjem resursa – kad si predugo ukotvljena u nekom (pa i aktivističkom) diskursu, postoji opasnost da se kreativno okameniš, a smrt kreativnosti za mene znači i smrt organskog aktivizma. Ja sam u Hrvatskoj ispucala svu svoju aktivističku kreativnost – ulijetala sam u medije sa svih strana – književne, filmskoteorijske, novinarske, kvizaške, glazbene, ulične, televizijske, radijske – i u jednom trenutku sam osjetila da se potrošila municija. Osim vjenčanja za naslovnicu Glorije (od kojeg smo Marta i ja zasad odustale) više ne vidim za sebe niti jedan kreativni aktivistički komunikacijski kanal za drugačije i svježe djelovanje – u kojem se ne ponavljam.
Citirani epifanijski odlazak u Berlin samo je osvijestio okoštalost koja mi se kroz godine dogodila – odlaskom tamo mogla sam nakratko vidjeti sebe izvana i shvatiti da sam sebi korisnija u Berlinu nego hrvatskom aktivizmu u Zagrebu.”
Kreativno okamenjenje koje Mima spominje bolno je činjenično stanje i svojevrsna dijagnoza koju osjećam i na svojoj koži, a koja je zahvatila širi krug rodno osviještenih aktivnih građana i građanki u Hrvatskoj.
Postoji nada da trenutno zahvaća samo one iznad 35 godina (koji možda imaju dodatne traume zbog iskustva ratnih teen godina) te da je samo ta jedna generacija iscrpila svoju energiju godinama pokušavajući probuditi ‘desnu’ Hrvatsku iz stanja uma koje ne priznaje, a ne samo da ne voli, već i ne želi imati nikakav konstruktivan dijalog s ikime tko se čini ‘lijevo’, a u biti zagovara zdrav razum.
Da postoji veliki odljev LGBT osoba iz Hrvatske, to mi svjedoči svaki drugi dan i Facebook feed. Koliko pojedina generacija može izdržati pritisak uskogrudne većine i (čini se do u beskonačnost) nesposobnog državnog aparata, pokazat će kao i uvijek – vrijeme, a činjenica da smo mobilniji zbog članstva u Europskoj uniji olakšat će dvojbe onima koji za sada još samo kontempliraju o odlasku.
Ono što svakako treba je cijeniti doprinos onih koji stoje ili su stajali na lukobranima i zagovarali širenje svijesti, te se nadam da će nekoliko narednih tekstova tome i pridonijeti.
