Teško je voditi razgovor o privilegijama unutar već ranjive zajednice, ali on nam pomaže da boljim razumijevanjem iskustva drugog/druge vodimo bolju borbu za sve nas. Šta lezbijke i biseksualne žene žele da njihovi saborci i prijatelji, gej i biseksualni muškarci znaju, pročitajte u tekstu Selme Kešetović.
Piše: Selma Kešetović
U heteronormativnom društvu poput našeg, biti bilo koje LGBTIQ slovo znači u startu imati povećanu, ako ne i zagarantiranu težinu egzistiranja i prepreke koje priječe svakodnevne aktivnosti, izbore, personalnu afirmaciju i samorealizaciju. Međutim, nije svaki identitet jednak u pogledu privilegija, diskriminacije i kako se ona očituje. Razgovor o privilegijama uvijek je težak jer privilegirane osobe uglavnom i ne prepoznaju svoje privilegije niti ih priznaju, ali i često razgovor o njima shvataju kao napad i nabijanje krivnje. Cilj razgovora o privilegijama nije okrivljavanje nego učenje o drugima – o iskustvima koja nisu naša, o stvarnostima koje ne živimo, o strukturalnim opresijama koje postoje, htjeli/e mi to ili ne, kao i o strukturalnim beneficijama koje uživamo, iako to nismo tražili/e. Kada osvijestimo vlastite privilegije, možemo ih dijeliti tako što ćemo moći prepoznati društvenu situaciju kada naše djelovanje pomaže manje ugroženijim osobama.
Ovaj razgovor je u zajednici teško započeti, a još teže održati, jer je riječ o već ranjivim osobama u državi koja nije izgradila osnovnu zaštitu njihove egzistenciju, a koje se, pored svojih LGBTIQ identiteta, suočavaju i sa lošom perspektivom, siromaštvom i političkim beznađem. Teško je započeti jer se često čini da se time pravi razdor u vrijeme kada je važno da zajednica nastupa ujedinjeno i čvrsto. No, poznavanjem Drugog, njegovog/njezinog iskustva, učimo više o sebi i društvu, i samim tim stojimo čvršće protiv heteronormativnog patrijarhata. Stoga smo otpočeli/e dijalog time što smo pitali/e lezbijke i biseksualne žene (i jednu panseksualnu!) šta je to što one žele da njihovi saborci i prijatelji – gej i biseksualni muškarci znaju.
Maida nam je odmah naglasila da gej/bi muškarci nisu automatski lišeni mizoginije zato što nisu heteroseksualni, a često to provlače kroz takozvani humor: „To što je muškarac gej ili bi, ne znači da njegov seksizam i mizoginija prolazi, jer to dvoje NIKAD nije šala. Također, to što je muškarac gej ili bi, ne daje mu za pravo da ismijava druge LGBTI osobe. Ljudi su osjetljivi, a ni homo/bi/trans fobija nije šala.“ Ona smatra i da gej/bi muškarci često pogrešno pretpostavljaju da dijele žensko iskustvo zbog svoje seksualne orijentacije: „To uopće ne znači da on automatski može da me razumije i da može sa mnom razmjenjivati iskustva i savjete.“ Maida se još osvrnula na raširenu društvenu predrasudu koja ima korijenje u patrijarhatu – da gej muškarac najbolje razumije modu i da mora ženi neprestano govoriti kako je prihvatljivo da izgleda: „To što je muškarac gej ili bi ne znači da on najbolje zna kako žena treba da izgleda, da se obuče i našminka. Ukoliko ne tražimo mišljenje, ne treba da ga dajete.“
„Uglavnom se razumijemo“, kaže Sandra. „Samo bih voljela da znaju da, samo zato što izgledam ‘jače’, neću cijepati drva i neću nositi više kesa i više stvari od njega, da i za mene postoji PMS i da me boli stomak kao i ostale žene.“
Emina i Maja govorile su o frustraciji koju osjećaju kada im gej/bi muškarci govore da je lezbijkama lakše. „Bez obzira na to što smo dio diskriminisane skupine“, kaže Emina, „živjeli/e smo i živimo u patrijarhalnom društvu, tako da pojedini gej muškarci ne mogu praviti izlete sa izjavama tipa ‘Vama je lakše, jer svi vole vidjeti dvije žene.“ Ne, ne vole! To mi uvijek para uši, jer realno ženama nije ništa bolje u svemu tome.“
Maja navodi da fetišizacija lezbijki u heteronormativne svrhe nema nikakve veze sa stvarnim lezbijkama: „Želim da shvate kako lezbejkama nije lako. Često znaju reći kako je lakše biti lezbijka nego gej muškarac jer je društvu to ‘više prihvatljivo’. Naprotiv – lezbijke bivaju seksualizirane od strane društva radi pornografske industrije, te se smatraju samo seksualnim objektima. Pored toga, doživljavamo i dvostruku diskriminaciju. I kao žene, i kao lezbijke. Društvo samo seksualizira naš identitet, ili nam potpuno oduzima pravo na seksualnost, te se smatra da time samo pozivamo muškarca u trojku. Samo želim da shvate da nam je svima podjednako teško. Naravno da su iskustva drugačija kod svih, ali niko ne vodi ovu bitku sam/a. Zato imamo više slova u akronimu, jer je ovo zajednička borba za oduzeta prava.“
Unatoč raširenom mišljenju, lezbijke i biseksualne žene nisu manje izložene fizičkom nasilju u odnosu na gej i bi muškarce. Uslijed veoma žilavog patrijarhata, u svojim obiteljima one doživljavaju pakao, jer im se zato što su žene negira pravo na privatnost, izbor i tjelesnu autonomiju. Od njih se i dalje očekuje neprestani emotivni rad, potiče zavisnost i potcjenjuju se njihovi uspjesi i sposobnosti. Biseksualnost žena se briše i ne shvata ozbiljno jer se smatra da je pravi seksualni odnos onaj sa muškarcem i da će biseksualna žena, prije ili kasnije, to sama shvatiti ili da se namjerno „poigrava“ sa ženama kako bi uzbudila muškarce i bila im zanimljivija.
Važno je da gej/bi muškarci ne podrazumijevaju emotivni rad svojih saborkinja i prijateljica, nego upravo suprotno – da vlastitom emotivnom angažiranošću ulaze u razgovor o njihovim iskustvima i uče kroz njih.
