Izvor: voxfeminae.net
Ako im se želite pridružiti, morate imati dobar smisao za modu. Morate imati srca. I najvažnije, morate imati stav ‘ne trpim nikakva sranja ni od koga’. Tako glase uvjeti za pristup washingtonskom Check It-u, prvoj LGBTQ bandi dokumentiranoj u SAD-u, a u istoimenom ih dokumentarnom filmu navodi Tray, protagonist i jedan od osnivača bande.
Ukoliko vam se slučajno iz ovoga učinilo da je ovo sigurno neka sasvim zgodna banda, reći ću samo da nekoliko kadrova kasnije Tray govori o lijevanju izbjeljivača u neprijateljska grla, jednoj od surovijih taktika kojima Check It pribjegava. Prateći četvero članica i članova bande kroz period od tri godine, autorski tim filma – Dana Flor i Toby Oppenheimer, pokušali/e su se približiti kako momentima u kojima su nasilnici/e, tako i momentima u kojima su žrtve ili pak uzori mlađim queer osobama.
Gorespomenuti uvjeti za pristup bandi – moda, srčanost i sposobnost da se obrani i preživi pod svaku cijenu – ujedno su i glavne teme filma koji protagonistkinje/i Tray, Day Day, Skittles i Alton prati od njihovih groznih obiteljskih i nasilničkih povijesti, preživljavanja na ulici, do pokušaja da se maknu iz života u bandi i postanu modne profesionalke.
Film započinje poražavajućim statistikama: Washington je u samom vrhu SAD-a po stopi i brutalnosti nasilja nad LGBTQ osobama, pri čemu su dakako najugroženije nebijele i siromašne queer osobe, među kojima najviše crne trans žene.
Osim bullyinga i fizičkih homo/transfobnih napada, LGBTQ mlade često pogađa gubitak podrške biološke obitelji, nerijetko ih ostavljajući na ulici, nakon čega im je jedina opcija stvoriti nove, nebiološke obiteljske strukture podrške, a bez obrazovanja i ikakvih resursa mnogima je jedini moguć izvor zarade seks rad.
Suočeni s nasiljem i mržnjom na ulici, random mjestu i u školi, bandu Check It 2009. godine osnovalo je nekoliko crnih trans i gej srednjoškolaca i srednjoškolki koji/e su odlučilie da je vrijeme da se krenu braniti, a danas broji preko dvjesto članica i članova. Check It je krenuo u siromašnom crnačkom kvartu koji je ironično od Bijele kuće udaljen jedva tri kilometra. Tamo se nalazi Ulica K, radno mjesto mnogim seks radnicama i većini osoba koje susrećemo u filmu.
Kao osoba čija se percepcija bandi vjerojatno najviše oslanja na gledanje Wirea u formativnim godinama, mogu reći da sam u Check It-u vidjela ponešto poznatog i očekivanog, ali znatno više novog i iznenađujućeg, a ono malo što sam se u međuvremenu informirala o bandama potvrđuje da se Check It po mnogočemu u svojoj strukturi razlikuje od ‘klasičnih’ bandi. Kao prvo, nemaju određen ‘svoj’ teritorij unutar kojeg operiraju, niti se bave organiziranim kriminalom. Umjesto toga, imaju mjesta na kojima ‘hengaju’ i najdraža im je ilegalna aktivnost shoplifting odjeće i šminke. Unutar bande postoji određena hijerarhija koja se prije svega temelji na poštivanju osnivača/ica i starijih članica/ova zbog njihova iskustva i utoliko više nalikuje odnosu prema majkama i očevima unutar kuća (houses) ballroom zajednice no ustroju bande, a nisu prepoznatljivei po nekim određenim bandovskim obilježjima, već po tome što imaju stila.
Ovaj je film posebno zanimljiv po tomu što se, uz prošlogodišnji Tangerine, ubraja među dobrodošle drugačije prikaze seks rada (crnih) (trans) (žena). Drugačiji je od uobičajenog i već viđenog po tome što fokus nije toliko na momentu u kojemu su seks radnice žrtve, već više na tome da takvu situaciju preživljavaju, odnosno istinski žive te na tomu kako iz nje (kao i u svakom drugom načinu života i privređuvanja) izvlače najbolje što mogu i imaju neke prekrasne i solidarne trenutke; kako se u najtežim trenucima stvaraju neočekivani i novi odnosi koji čine taj život vrijednim življenja. U ovom slučaju pokazuje kako je novoizgrađena zaštitna mreža u obliku bande učinila posao na Ulici K bar malo sigurnijim.
