PIŠE: Vanja Šunjić
Wokizam je kultura koja je stekla popularnost u posljednjih nekoliko godina. Iako se trudi promovisati inkluziju i raznolikost, neki smatraju da se često fokusira na površinske aspekte problema, umjesto da se bavi suštinskim pitanjima. Pripadnici woke kulture su uglavnom mlađe generacije (milenijalci i generacija Z), obrazovani su, aktivistički osviješteni i uglavnom su klasno privilegovani. Globalizacija i digitalne transformacije su uveliko dovele do širenja wokizma iz Amerike u Evropu.
Počeci woke kulture i savremene (re)interpretacije
Kada se 2013. pojavio pokret Black Lives Matter uticaj woke-a brzo se proširilo, najviše zahvaljujući društvenim mrežama. Pojam woke koji je nekada bio usredotočen na izazove s kojima su se Afroamerikanci suočavali u diskriminatornom političkom okruženju, brzo je dobio novi, prošireni značaj. Izvorno je woke ideju prvi popularizovao američki tamnoputi folk pjevač Lead Belly u svojoj pjesmi „Scottsboro Boys“ iz 1938. Aludirao je na devet crnih tinejdžera koji su lažno optuženi da su silovali dvije bjelkinje u Alabami 1931. U vezi s pjesmom, Lead Belly je upozorio: „Savjetujem svima da budu malo oprezniji kad prolaze, najbolje je ostati budan (woke), držati otvorene oči“.
Iako u svojoj namjeri teži biti inkluzivan, postoji zabrinutost da se wokizam ponekad koristi kao sredstvo za stvaranje podjele između grupa, kroz pretjerano naglašavaju razlika među različitim grupama, umjesto da se radi na zajedničkim imeniteljima i ciljevima, te podsticanju dijaloga i razumijevanje. Wokizam se često previše fokusira na političku korektnost, što ograničava slobodu govora i izražavanja mišljenja. Osim toga, wokizam se ponekad previše zalaže za kvote i afirmativne akcije, umjesto da promoviše ideju o jednakim mogućnostima za sve.
Iako se wokizam dobro infiltrirao u liberalna politička mišljenja koja zastupa centar, ni ljevica nije imuna na njega, i veliki broj ljevičara zastupa wokističke ideje pod plaštom „socijalne pravednosti“. Međutim, paralelno jača i antiwoke pokret, koji ujedinjuje tvrdu ljevicu i konzervativnu desnicu u ideji suprotstavljanja ovoj kulturi. Naravno, motivi su dijametralno suprotni.
Između konzervativne desnice i tvrde ljevice je labavi centar – woke up
Dok desnica woke kulturu kritikuje zbog „uništenja tradicionalne porodice“ i afirmacije LGBTIQ+ sloboda, što je vrlo površno i izvučeno iz konteksta, problem tvrde ljevice s woke kulturom je taj što woke zastupa samo promjenu poretka i zauzimanje pozicije moći, zaobilazeći strukturalne promjene. Umjesto da se fokusira na konstruktivna rješenja, wokizam često naglašava problematizovanje i kritiku postojećeg sistema, umjesto da promoviše aktivno učešće u društvu i nudi jasnu alternativu. Slična paralela se, osim kroz političko shvatanje woke-a može povući i na kulturološko, jer se u tradicionalnim društvima wokizam doživljava ili kao problem prvog svijeta koji se ne odnosi na zemlje trećeg svijeta u kojima živimo, ili se doživljava kao prijetnja izopačenog zapada našim tradicionalnim vrijednostima. No, još opasnije je što neki u ovoj kulturi zaista vide alternativu desnici i konzervativizmu i smatraju da će woke kultura ujediniti sve naše borbe i dobiti bitku nad etno-nacionalizmom i tradicionalizmom.
Na raskršću individualnih moralnih normi i kolektivne woke kulture
Wokizam, iako deklarativno teži da podstakne razumijevanje i empatiju među različitim grupama, ponekad može dovesti do polarizacije i sukoba. Često se previše fokusira na identitetske kategorije, umjesto da se promoviše ideja univerzalnih vrijednosti koje nas povezuju kao ljudska bića. Autorasizam kao jedna od pojava woke-a je fenomenološki vrlo zanimljiv, jer ogolijeva sve licemjerje ove privilegovane kulture nad manjinama, gdje oni sebe sažalijevaju jer su bijeli i bogati, a zbog takvih su kroz historiju vjekovima patili ugnjetavani. To je očito i kroz slikovito predstavlja woke kulture koja ideju društvene i morasle pravde pokušava prikazati kroz sliku moralno ispravne i dobre crne žene, koja trijumfuje nad bijelim muškarcem.
Nažalost, kroz wokizam se izgubilo znanje da je moral dugo vremena bio sredstvo za potiskivanje i ušutkavanje takozvanih nižih društvenih slojeva. Nepoznavanje povijesti morala predstavlja regresivni element novih moralista. Zato je važna razlika između „woke“ i „lijevo“, jer woke provodi moralističku i regresivnu politiku koja nema nikakve veze s lijevim stavovima, nego promiče reakcionarnu sliku čovjeka i provode reakcionarnu politiku.
Filozofkinja Susan Neiman ne smatra woke kulturu suštinski progresivnom, već reakcionarnom i ona kaže: „Naravno, ‘woken’ ljudi se bore protiv potlačivanja i nepravde, samo vjerujem da filozofske teze na koje se ovaj pokret poziva nisu osviještene kod ovih ljudi.“, dodajući: „Zanima me (…) zašto su se takozvani lijevi glasovi današnjice odvojili od filozofskih ideja koje su od suštinskog značaja za lijevi stav: opredjeljenje za univerzalizam umjesto plemenskog razmišljanja, jasna razlika između pravde i moći i uvjerenje da je napredak moguć.“
Kultura otkazivanja je najmoćnije oružje wokizma. To je jedan savremeni oblik ostrakizma ojačan informatičkim sredstvima, internetom, društvenim mrežama i medijima. Na ovaj način se neistomišljenicima ukidaju prava na slobodno izražavanje, ali se guši i sloboda medija. Iz javnog života se izopštavaju pojedinci ili čitave društvene grupe i ne dozvoljava im se učešće u javnom diskursu, iz jednog jednostavnog i praktičnog razloga – woke kultura ne želi da se iko javno kritikuje, proziva ili izaziva na ukrštanje stavova činjenicama i argumentima.
A šta ako uspije?
Za neke su woke ideje pozitivne, jer omogućavaju da pojedinac i društvo ostanu „budni na pojave društvenog ugnjetavanja“, dok za druge woke ideje i kultura ograničavaju slobodu izražavanja, umjetnost, javno djelovanje i prijete društvenom poretku. Važno je razumjeti da je wokizam kompleksna filozofija i kultura sa raznolikim interpretacijama i perspektivama, te kritike koje se adresiraju woke kulturi ne odražavaju nužno stavove svih koji se identifikuju s ovom kulturom, već predstavljaju različite perspektive unutar šireg diskursa. No, ako ljevica odnose pobjedu na načelima woke kulture i kulture otkazivanja biće to pobjeda koja u konačnici dehumanizuje čovjeka, sputava njegove slobode govora i mišljenja i pretvara ga u alat koji će služiti korporacijama i neoliberalnom kapitalizmu.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
