Pokemoni, Digimoni, Sailormoon, Naruto, Yu-gi-oh… Vjerovatno ste gledali, ili bar čuli za ove japanske crtane filmove. Iako su ovi primjeri crtani za dječiju publiku, anime kao najpoznatiji i najpopularniji oblik japanske crtane umjetnosti, nisu namijenjeni samo za djecu. Za razliku od filmova i serija sa Zapada, anime pruža drugačiji medijum prezentiranja priče, ali i širi spektar tema. Nerijetko se bave tabu temama, kako zapadnog, tako i japanskog društva, pa se posmatra kao vid bjekstva od stvarnosti. Između ostalog, LGBTI tematika je poprilično pristuna – čak ima i svoje podžanrove. Sve u svemu, mnogo je razloga zašto anime postaju sve popularnije i zapadno od Zemlje Izlazećeg Sunca.
Piše: Amila Husić
Anime ima mnogobrojne, jako precizno definisane žanrove, za razliku od klasičnih na koje smo već navikli. Iako se uklapaju i u serijske/filmske žanrove, često su ispreleteni i magičnim, nadnaravnim elementima. Pored baznih žanrova, postoji još veći broj sub-žanrova koje se mogu pronaći u bilo kojem od generalnih žanrova, ali najčešće (vjerovali ili ne) u romansi. Najzastupljeni među njima su shounen-ai/shoujo-ai i yuri/yaoi.
U shounen-ai (dječačka ljubav) i shoujo-ai (djevojačka ljubav) likovi, obično mlađi dječaci/djevojčice, u ovim serijama pokazuju nježnu ljubav jedni prema drugima, kao i veliku privrženost. Obično je više fokusa na razvijanje romanse nego na stvarne veze, gdje intimnost ponekad ne ide dalje od slučajnih dodira i držanja za ruke. Ukratko – nevina dječija ljubav. S druge strane, yaoi/yuri likovi su obično stariji i naglasak je na njihovim ozbiljnim i zrelim odnosima, a nerijetko i eksplicitnim. Naglasak je na vezama i intimnosti – iz ugla žene, za žene. Ukoliko eksplicitnost prelazi mjeru “primjerenog” vjerovatno više nije riječ o romansi, već ecchi žanru ili čak hentai. Hentai je blago cenzurisana crtana pornografija, a ecchi se najbolje opisuje izjavom “ne mogu da vjerujem da ovo nije hentai”. Upozorenje – veoma su kreativni sa korištenjem svakodnevnih predmeta za asocijacije na seks. Pored navedenih, pojam futanari (biti dvije vrste) se orginalno koristio kao pridjev koji označava androgene ili interspolne osobe, ali se popularizirala kroz anime i mange (uglavnom hentai) kroz ženstvene likove sa muškim atributima.
Neka zajednička crta svim ovim podžanrovima jeste nejednak odnos moći između partnera_ica i jasne hijerarhije, nalik tradicionalnim heteroseksualnim, partrijarhalnim vezama, gdje su svi likovi, bez obzira na njihov spol, prikazani ženstvenijim i elegantnijim nego što je to rodno stereotipično, a cross-dressing je uobičajena pojava. Ovi žanrovi predstavljaju idealizirane i nerealne prikaze istospolnih odnosa, te ne predstavljaju stvarne istospolne odnose, kulturu, zajednicu i iskustva.
Kao odgovor na to, nastali su Bara i onna-doushi podžanrovi, kreairani od strane LGBTI mangaka (manga kreatori_ce) za LGBTI publiku. Bara na japanskom znači “ruža” i izvorno je to bio pogrdni izraz usmjeren prema gej muškarcima. Ima jedinstven umjetnički stil u kojem su muški likovi “dlakavi i mišićavi” (nešto kao bear gays) što je neuobičajno za anime generalno, gdje se prefira mekši izgled likova. O onna-doushi žanru, u prevodu “žene zajedno” ima jako malo informacija i djeluje kao manje popularan žanr.
Sigurno se pitate, pogotovo ako ste ljubitelji_ce anime-a, otkud tako ležeran i poprilično čest prikaz istospolnih veza, rodno nebinarnih likova i cross-dressinga obzirom da je japansko društvo poznato po svojoj strogoj privrženosti tradiciji i društvenoj hijerarhiji. Tragajući za odgovorom, naišla sam na mnoge zanimljivosti o drevnoj japanskoj kulturi i historiji.
U japanskoj kulturi, seks i seksualnost su sastavni dio života i nije jedna od ključnih identiteta kao što je to na Zapadu, ali je isključivo privatna stvar, stoga i tabu tema. Fokus je na društvu, a ne na pojedincu, a identitet se vezuje za društvene uloge kojim se doprinosi zajednici. Stoga je časno služenje nekoj skupini (porodici, državi, a u zadnje vrijeme i poslodavcu) najveća vrlina. Odnos službe i potlačenosti prema starijima, jačima, osobama sa većim autoritetom je dio svakodnevnice i kulture koja se rijetko preispituje. Odnos moći je sastavni dio japanskog društva, zbog čega takve elemente prepoznajemo i u anime-u.
Zanimljivo je da je Japanska drevna kultura, kao i mnoge druge, prepoznavala jedan vid trećeg roda – wakashu. To su posmatralo kao faza odrastanja – poslije djetinjstva, a prije puberteta, kod dječaka i mlađih muškaraca, najčešće između 10 i 25 godina. Wakashu, u prevodu “lijepi omladinci”, oblačili su se androgeno i bili predmet žudnje i muškaraca i žena. Imali su specifičan, uočljiv stil, sa frizurom obrijanog trougla na vrhu glave iza dugog čuperka koji je definirao njihovu ulogu kao wakashu, koje su uklonjene u ceremoniji punoletstva genpuku. Najranije dominantne religije, šintuizam i budizam, su odobravale odnose sa wakashu jer se heteroseksualni seks smatrao “zagađenim”, dok su muško-muški odnosi bili čisti i neokaljani, ili barem nisu smatrani prljavim grijehom. Najviše se praticirao u monaškim i samurajskim redovima, kao sasvim normalan odnos mentora i učenika. Seksualni odnosi i međusobna nježnost, ljubav i privrženost su bili sastavni dijelovi ovog mentorstva, kao i učenje životnih i drugih vještina. U ovim odnosima, wakashu je imao submisivnu i poslušnu ulogu, a dajimo dominantnu i naređivačku. Iako se očekivalo da će seks između njih prestati kada wakashu postane punoljetan, veza bi se, idealno, razvila u doživotnu prijateljsku vezu. Istovremeno, seksualne aktivnosti sa ženama nisu bile zabranjene (ni za jednu stranu), a kada je dječak postao punoljetan, obojica su bili slobodni da traže druge wakashu ljubavnike. U kasnijim periodima japanske historije, popularizacijom prostitucije i kabuki pozorišta (gdje su nerijetko glumci bili crossdresseri), wakashu se polako priključuju ovim industrijama. Krajem Edo perioda i modernizacije, odnosno zapadizacije Japana, mnoge su se drevne tradicije odbacile, uključujući wakashu odnosi, kabuki pozorište i legalna prostitucija.
Iz moderne perspektive, ovi odnosi su problematični jer su wakashu, u suštini, seksualno objektivizirani dječaci i adolescenti bez mnogo prostora da odbiju biti dio ove tradicije. Istina za volju, wakashu su imali pravo birati svoje mentore-ljubavnike tj. pristanak je bio neophodan, no ipak je društveno očekivano da sudjeluju. Otvaranje (zapadnom) svijetu jeste stalo u kraj tradicionalnoj seksualnoj ekspolataciji maloljetnika, ali i demoniziralo sve što je kvir kao posljedica zapadnog uticaja. Jedino što je preostalo iz tog perioda su izvori nepresušne inspiracije za mangakane i anime kreatore_ice.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
