Izvor: Ženska mreža BiH
Piše: Laura Kacere
Preuzeto i prevedeno sa: Everyday Feminism
Bez obzira na to što bismo voljeli misliti, feminizam nije uvijek inkluzivan kakav želimo da bude. On čak može biti nesigurno mjesto za one koji_e su viđeni kao autsajderi_ce.
Iako trans* osobe zaslužuju centralnu ulogu u feminističkom pokretu, one su od strane male (ali glasne!) manjine viđene kao suprotnost ciljevima pokreta, koja namjerno isključuje – i u prošlosti i u sadašnjosti – borbu za trans* prava iz feminizma.
Tokom drugog talasa 1970-ih godina i danas, trans* osobe i druge osobe čiji se rod ne uklapa u društvene norme, doživljavale su isključivanje, govor mržnje, prijetnje i ugnjetavanje od strane feminističkog pokreta.
Na primjer, Germaine Greer, kao glas feminizma 1970-ih godina i poznata po svojim knjigama o seksualnosti i rodu, sada piše o trans ženama kao “groznim parodijama” žena, govoreći kako se “predrasude mogu izazvati, ali ne i zabluda muškarca da je žena”. (One su prošle godine bile glitter-bombirane od strane kvir aktivista_kinja zbog svojih ustrajnih transfobičnih komentara. Inače, glitter-bombing predstavlja čin protesta u SAD-u pri kojem aktivisti_kinje posipaju šljokice na ljude na javnim događajima).
Još jedna, takozvana, feministkinja ispunjena mržnjom je i Janice Raymond, koja tvrdi u svojoj knjizi “Transeksualno carstvo: Stvaranje njega-nje” (The Transsexual Empire: The Making of the He-She) da “sve transeksualne osobe siluju ženska tijela time što reduciraju stvarnu žensku formu na predmet, prisvajajujući to tijelo”.
Tu su također i Mary Daly, Sheila Jeffreys, i Julie Bindel – sve istaknute feministkinje koje koriste feminizam za ugnjetavanje trans* osoba, tvrdnjom da samo postojanje trans* osoba nije u skladu sa feminističkom ideologijom.
Zaista je tragično to što neki od najgorih oblika govora mržnje protiv trans* osoba dolaze od strane feminističkog pokreta.
To se nastavlja i danas, u obliku Twitter ratova, kroz fizičko isključivanje trans žena iz prostora namijenjenih samo ženama, i kroz teoriju jedne grane feminizma poznate kao radikalni feminizam.
Iako su transfobične feministkinje manjina, njihov glas se čuje i one su u stanju da proizvedu moć, često se udružujući sa desničarskim konzervativcima_kama u uticanju na politike, te time što pridonose kulturi nasilja i ugnjetavanja usmjerenih prema trans* osobama.
Njihovi argumenti se kreću od uvjerenja da se osobe kojima je pri rođenju pripisan muški spol identificiraju kao žene “da bi silovali žene” i “da bi prisvojili i infiltrirali ženske prostore”, do koncepta o tome da se osobe kojima je pripisan ženski spol pri rođenju identificiraju kao muškarci da bi “pobjegle od seksizma i stekle muške privilegije”.
Postoje govori, web stranice i čitave knjige posvećene dehumanizaciji, javnom razotkrivanju i sramoćenju trans* osoba iz, navodno, feminističke perspektive. Ovakvo ponašanje ne samo da je uvredljivo za trans zajednicu, ono također ima razoran efekat na feministički pokret.
Trans* osobe se suočavaju sa institucionalnom diskriminacijom, opresijom, i nasiljem koji su rezultat transfobije te također i seksizma – zbog strukturalne opresije binarnošću roda, kulturološkim i političkim podjelama rodnih uloga, i sveopštom devalvacijom ženstvenih karakteristika.
Trans problemi su feministički problemi – i ako ćemo izgraditi intersekcionalan i efektivan feministički pokret, neophodno je da učinimo feminizam trans-inkluzivnijim.
Trans isključivanje
Čest oblik transfobije unutar feminističkog pokreta je isključivanje trans žena iz prostora namijenjenih isključivo ženama.
Trans žene su često isključene iz skloništa za žrtve porodičnog nasilja, skloništa za žene beskućnice, i drugih prostora namijenjenih pružanju podrške ženama, što trans žene ostavlja da se same nose sa zlostavljanjem, beskućništvom, i mizoginijom u skloništima za muškarce, sa nasiljem u porodici, i na ulicama. Trans žene su takođe isključene iz mnogih univerziteta za žene.
Trans žene su bile, a i dalje su, isključene iz feminističkih prostora namijenjenih isključivo ženama.
Najpoznatiji takav prostor je Michigan Womyn’s Music Festival, muzički festival za žene koji je osnovan 1970-ih kao sigurno mjesto za žene na kojem mogu podijeliti svoju muziku i koje služi za podizanje političke svijesti i osnaživanje.
Ali nakon izbacivanja trans žene sa festivala 1991. godine, festival se pridržava politike isključivanja trans žena. Mnoge umjetnice i posjetiteljke festivala su se oglasile protiv ovoga, kroz bojkot festivala i potpisivanje peticije, ali organizatorice festivala svake godine nastavljaju da se pridržavaju ove politike.
Njihovi argumenti za isključivanje se svode na razumijevanje “isključivo ženskog prostora” kao prostora isključivo za cis žene.
Prostori isključivo za žene
Prostori namijenjeni isključivo ženama mogu biti osnažujući i važni za stvaranje prostora u kojima se žene osjećaju sigurno – dok god uključuju sve žene, pogotovo one koje su marginalizirane zbog društvenog statusa, rase, fizičke sposobnosti, seksualne orijentacije i transrodnosti.
Zato što su trans žene – žene, one trebaju biti uključene u prostore namijenjene isključivo ženama. Ali nekako je koncept prostora namijenjenih isključivo ženama bio korišten da se trans žene isključe iz ovih namjenskih sigurnih prostora.
Organizatorice Michigan Womyn’s Music Festivala opravdavaju namjerno isključivanje trans žena tvrdnjom da odrastanje kao cis žena daje “jedinstvenu perspektivu koju trans žene nikada ne bi mogle shvatiti”. Zato što trans žene nemaju ovo iskustvo, one tvrde da za njih nema mjesta u prostorima namijenjenim isključivo ženama.
Ova tvrdnja je uvredljiva i za trans i za cis žene.
Ona pretpostavlja univerzalno žensko iskustvo, neku ujedinjujuću osobinu koju imaju sve žene.
Pri tome se intersekcionalnost u potpunosti ne poštuje – insinuiranje da sve žene, bez obzira na socioekonomski status, rasu, etničku i nacionalnu pripadnost, seksualnu orijentaciju, fizičku sposobnost, i tako dalje, imaju ista životna iskustva, da je to iskustvo jedinstveno i da dovodi do stvaranja sigurnog prostora.
Ovdje također postoji i pretpostavka da trans* osobe nisu doživjele svojevrsnu diskriminaciju i nisu bile izložene ozbiljnim ranjivostima i problemima tokom odrastanja i coming outa kao trans* osobe.
Trans žene imaju naročito iskustvo suočavanja i sa transfobijom i sa mizoginijom.
I ko može tvrditi da su prostori namijenjeni isključivo ženama, time što su takvi, inherentno sigurni?
Ovaj koncept pretpostavlja da opresiju i međuosobno nasilje uvijek vrše muškarci nad ženama.
Ali, bjelkinje su kroz povijest narušavale, a i danas narušavaju, sigurnost žena drugih rasa, žene iz viših društvenih slojeva nastavljaju da eksploatiraju žene iz radničke klase i okorištavaju se njihovim radom, i heteroseksističke žene nastavljaju da učestvuju u diskriminaciji kvir žena.
Uviđam potrebu za ekskluzivnim prostorima koji su specifično namijenjeni marginaliziranim grupama, da razgovaraju o osobitim problemima sa kojima se suočavaju, ali trebamo inkluzivno razmotriti granice tih grupa – ko je u njima, a ko je van njih?
Oni_e koji_e žele da prostori namijenjeni isključivo ženama budu prostori isključivo za cis žene su usvojili izraz “žene rođene kao žene”.
Ovaj izraz predstavlja rat autentičnosti u kojem se kontrolišu granice ženstvenosti. Prava ženstvenost se, dakle, definiše kao “takva je rođena”, ili, ženstvenost vezana za posjedovanje odgovarajućih genitalija.
U ovoj proizvoljnoj i netačnoj kategorizaciji, trans žene su diskvalifikovane po pitanju autentične ženstvenosti i time iz feminističkih prostora/prostora namijenjenih ženama uopšte.
Ako postoji potreba za postojanjem prostora namijenjenih isključivo cis ženama, onda se ti prostori tako trebaju i zvati.
Ali kada se prostor namijenjen isključivo ženama interpretira kao da je samo za cis žene, samo postojanje takvih grupa služi da delegitimizira rodni identitet i iskustva trans žena.
Anti-trans analiza
Analiza nekih feministica koje isključuju trans* osobe (poznate i kao trans exclusionary radical feminists ili TERFice, kako ih često nazivaju) se često drži biološkog određenja, tvrdeći da je biologija sudbina, da su žene rođene kao građanke drugog reda, i da su muškarci osnovni problem koji stoji iza opresije. Kao rješenje vide ukidanje rodne binarnosti.
TERFice tvrde da trans* osobe jačaju rodnu binarnost, i zato predstavljaju prijetnju rodnoj ravnopravnosti.
Ova tvrdnja mi je uvijek bila čudna, jer nema smisla da trans* osobe i osobe koje nisu u skladu sa rodnim normama mogu jačati rodnu binarnost.
Ako ništa, trans* osobe čine odstupanje of rodne binarnosti prihvatljivijim, ruše dodijeljene rodove i socijalizaciju, i stvaraju fluidnije shvatanje roda.
Rod je onoliko jednostavan koliko ova analiza tvrdi – on je kompleksan, fluidan i ovisi od mnogobrojnih kulturoloških pretpostavki i karakteristika koje se razlikuju od kulture do kulture, i križaju se sa drugim varijablama i identitetima.
Problem nije u tome što postoji rodna binarnost, već u tome što se rod dodjeljuje bez pristanka, i da svi_e oni_e koji_e odstupaju od kulturno određenih granica, bivaju marginalizirani_e i doživljavaju sistemsku opresiju i nasilje.
Problem nisu ženstvenost i muževnost. Problem su prinudne ženstvenosti i muževnosti vezane za sistem vrijednosti koji obezvređuje sve ženstveno.
Poricanjem postojanja cis privilegije, TERF analiza previše pojednostavljuje iskustva žena u društvu koje obezvrjeđuje takva iskustva.
Čak i da njihove analize imaju logičkog smisla, svaka teorija koja podržava podređivanje neke grupe ljudi, koja od nas traži da žrtvujemo potrebe marginalizirane grupe, mora biti odbijena.
Osobe su važnije od teorije.
Ali kako su ove analize umotane u feminističku retoriku, TERF feminizmu se daje prostor – kao još jednoj perspektivi unutar feminizma.
Moramo biti pažljivi_e i primijetiti kada se to desi, skrećući pažnju na feminističke prostore koji to čine u svrhu postizanja inkluzivnosti.
Inkluzivnost nikada ne smije značiti govor mržnje, a upravo to se dešava.
Ako je transfobiji dozvoljeno da postoji i da prolazi kao feminizam, onda je to pitanje koju svi feministi_kinje moraju prihvatit kao vlastito.
O izgradnji trans-inkluzivnog feminističkog pokreta
Unatoč naslovu ovog članka, naši napori ne trebaju biti fokusirani samo na to da feministički pokret učinimo inkluzivnijim – stvar je u tome da trans* osobe i drugi_e marginalizirani_e članovi_ce feminističkog pokreta postanu centralni dio tog pokreta.
Ne možemo samo prozvati transfobične stavove – moramo trans* osobama dati glas i prostor unutar svog pokreta.
U svojoj knjizi Excluded: Making Feminist and Queer Movements More Inclusive, Julia Serano tvrdi, “Svi imamo zajednički cilj: naći mrežu podrške izvan hetero muško-centrične matice gdje se napokon možemo osjećati osnaženo i priznate kao žene”.
Naš cilj tada postaje, ona navodi, izgradnja zajednica koja slavi različitosti umjesto istovjetnosti, gdje svakoga slušamo, gdje je svako viđen_a kao legitimno poželjan_a, gdje izraz roda i njegova prezentacija nisu kontrolisani, i gdje trans žene nisu viđene kao manje legitimne od cis žena.
Moramo priznati trans žene kao žene (i uključiti ih u prostore namijenjene isključivo ženama!), priznati trans muškarce kao muškarce, i priznati da su rodno-kvir osobe koje nisu rodno binarne izvan ili između tih kategorija, i da ih definišu njihova vlastita iskustva i njihov izražaj na rodnom spektru.
Možemo naučiti da poštujemo legitimitet roda s kojim se druge osobe identificiraju.
Možemo se otvoriti složenosti roda, idući izvan svojih ograničenih shvatanja i doživljaja roda.
Trebamo uvažiti to da je svaka osoba autoritet za svoje vlastito iskustvo.
Cis i trans žene su saveznice – dio istog pokreta koji se bori protiv seksizma – i apsolutno nam je potreban inkluzivan pokret kroz kojim pružamo podršku i borimo se zajedno ako želimo da zaisto shvatimo i prevaziđemo probleme sa kojima se danas suočavamo.
