Dok sam istraživala podatke o filmskom redatelju Želimiru Žilniku, u prvi mah mi se učinilo da su na Google pretraživaču pisani tragovi o njemu veoma suhoparni, šturi, da je većina toga što naši virtualni mediji mogu ponuditi zapravo samo prekopirani tekst, da nema gotovo nijednog autentičnog, sveobuhvatnog i temeljitog rada posvećenog njegovoj višedecenijskoj i svjetski glasovitoj umjetnosti. Ali ipak, nakon poduže istraživačke tvrdoglavosti i upornosti, otkrila sam impresivnu riznicu različitih studija, doktorskih i naučnih radova posvećenih upravo Žilnikovoj poetici.
Piše: Nikolina Todorović
Zapravo, da budem posve iskrena, oduševila sam se raznolikošću tekstova i metodologija kojima je sve pristupljeno ovom redatelju i njegovim filmovima. Nekolicina studija je napisana i objavljena na stranim jezicima, najviše na engleskom, a dijapazon tema je zadivljujući: neki/e autori/ice iščitavaju Žilnikove filmove preko teorije roda i performativnosti Džudit Batler, drugi/e pristupaju ovim filmovima u ključu savremenog feminističkog čitanja i tumačenja, potom se pažnja dosta zadržava na interpretiranju i seciranju rodnih i socijalnih uloga u Žilnikovim filmovima, pa sve do tematiziranja i raščlanjivanja (su)odnosa amaterske glume i normativnih politika.
Naravno, ova bogata čitanja ne iznenađuju uzme li se u obzir činjenica da Žilnik u svom redateljskom opusu, od početka karijere šezdesetih godina prošlog vijeka, pa sve do danas, ima preko pedeset snimljenih filmova. S druge strane, svemu tome zaisigurno ponajviše doprinosi i njegova dosljedna autorska poetika.
Žilnik je, naime, jedan od filmskih autora koji je svoju putanju započeo kao pripadnik eksperimentalnog jugoslovenskog Crnog talasa, filmskog pravca kojeg karakteriše kritičko i alternativno promišljanje sadašnjosti, društvene i socijalne zbilje, radikalno angažiran prikaz svakidašnjice običnih ljudi, te originalni fimski jezik kojim se, ponovo angažovano i kritički, nastoji postupkom oneobičavanja učiniti da se stvari vide drugačije, da se ne otupi na društvenu nepravdu.
Na takvim paradigmama, dakle, Žilnik je započeo svoju karijeru i ostao joj predan sve do danas. Stoga ne čudi da su njegovi filmovi inspirativne, značajne i važne predloške za mnoge savremene teorije i koncepcije – roda, seksualnosti, identiteta, političkog uređenja, društvene i klasne neuravnoteženosti.
Ukoliko bi se trebale sublimirati glavne autorske značajke Želimira Žilnika, onda bi to u prvom redu bio njegov kontinuirani i angažirani interes za nevidljive, potlačene, skrajnute skupine našeg društva, kao i njegov dosljedno subverzivan stil zahvaljujući kojem je oslikao mnoštvo društvenih, etičkih, socijalnih i ekonomskih problema. Ovo su samo neke od tih krupnih tema kojima se bave Žilnikovi filmovi: velike studentske demonstracije iz 1968. godine, posljedice protesta, ali i psihološkom portretiranju učesnika/ica demonstracija i narativa koji stoji iza pobune (Rani radovi, 1969.), predskazanje raspada Jugoslavije, ali i kritika socijalističkog režima, gaženja prava radnika, uzlet kapitalizma, velike ekonomske krize (Nezaposleni ljudi, 1968.), seksualna raznolikost, identitarna fluidnost, socijalno i klasno uslovljavanje identiteta (Marble Ass, 1995.), pa sve do tema poput migracija, gastarbajterskog života i post-socijalističke tranzicije.
Karakteristično za Žilnika jeste i to što on nastoji, za razliku od, na primjer, holivudske produkcije, iskoristiti film ne kao manipulatorsko i omamljujuće oružje, već sasvim suprotno – kao sredstvo za obračunavanje sa najvažnijim problemima društva. Drugim riječima, Žilnik otvoreno koristi film kao medij za izražavanje nezadovoljstva, tačnije kao medij pomoću kojeg gledatelji/ice komuniciraju sa problemima koje bi vladujući sistemi željeli zataškati i prikriti. Jednostavno, centrala tema svih Žilnikovih filmova je stvarnost kao takva.
Kako je Merlinka zaigrala svoju stvarnu ličnu ulogu u filmu Marble Ass Želimira Žilnika
Jedan od, bez sumnje, najčuvenijih Žilnikovih filmova jeste Marble Ass (Dupe od mramora), snimljen 1995. godine, dakle, u historijski najspecifičnijem momentu na našim regionalnim prostorima. Naime, u to vrijeme je u Bosni i Hercegovini još uvijek trajao rat, Hrvatska tek što je osjetila primirje, a u Srbiji je, jednako kao i u svim državama bivše Jugoslavije, porast nacionalnog identiteta uzeo zamah. U takvoj atmosferi opšte krize identiteta, jasno, tolerancija prema LGBTIQ osobama i prema svima onima koji/e su zagovarale ideju seksualne i rodne slobode, bila je minimalana.
Zbog toga je Žilnikov film o dvije transrodne žene koje se bave prostitucijom, zarađuju i žive od nje, jedan iznimno hrabar i subverzivan potez. Jednako su hrabre Merlinka i Sanela koje u ovom filmu igraju sebe – transrodne žene, seksualne radnice, koje žive vrlo teškim i izazovim životom.
Ali ipak, najprije, potrebno je dodatno objasniti ovaj termin igrati sebe. U ovom slučaju to ima veze sa filmskim žanrom poznatim kao dokudrama. Ovo je žanr čiji je začetnik na našim prostorima bio upravo Želimir Žilnik, a definicija ovog žanra, ukratko, bila bi sljedeća: izraz koji se odnosi na svaki film, seriju, TV emisiju ili pozorišnu predstavu koja ima za cilj da što vjernije predoči stvarne životne događaje. Dokudrama nije sinonim za domumentarni film jer se, za razliku od njega, sastoji od (od)igranih, odglumljenih scena. To je, dakle, neka vrsta tanke granične linije između varijacija dokumentarizma i fakata, s jedne strane, i elemenata igranog filma, s druge strane. Dokumentarnost u igranom kodu, bila bi možda i najbolja definicija dokudrame.
Specifičnosti i prednosti dokudrame dolaze do izražaja u filmu Marble Ass i one su ključne za čitanje ovog filma. Najprije, zahvaljujući ovom žanru Žilnik uspijeva zabilježiti istinu, a ne snimati po istinitom događaju. U tome ima mnogo razlike. Jer bilježiti istinu znači na licu mjesta prikazati ogoljenu realnost iz nečijeg života. Uhvatiti stvaran i nenašminkan prizor iz života. Na kraju krajeva, prikazati razvoj događaja onako kako se on odvija i u stvarnom životu: nepredvidljivo i autentično.
Nadalje, time što za glavne protagonistice filma uzima stvarne transrodne prostitutke, Žilnik doseže ono za čime svaki film teži: većem stepenu uvjerljivosti. Naime, važno je naglasiti i to da uvođenjem autentične ličnosti iz odabranog društvenog i socijalnog segmenta stvarnosti, redatelj postiže ne samo uvjerljivost i koherentnost filmske priče, nego i nešto mnogo više – uvjerljive glumce i glumice, odnosno uvjerljivost igranja određene društveno-socijalne uloge.
Iako su Merlinka i Sanela amaterske glumice u ovom filimu, njihov amaterizam u glumi presudno je važan kao čin kojim redatelj podriva cjelokupnu normativnu ideologiju tog vremena. Zanimljivo je da Žilnik često u svojim filmovima uloge daje amaterima/amaterkama, onima koji/e ne pripadaju svijetu profesionalnog glumačkog umijeća, već onima koji/e su, svojim životom, profesionalno kvalifikovani/e za određenu socijalnu ulogu. Kod njega stvarno nezaposleni ljudi glume nezaposlene ljude, stvarne prostitutke glume prostitutke, stvarni migranti glume migrante – i svi/e drugi/e glume sami/e sebe.
Zahvaljujući toj autorskoj odluci da Merlinka i Sanela u filmu Marble Ass zaigraju stvarnu vlastitu životnu ulogu, Žilnik je uspio u jednome: uvesti u film jednu od najranjivijih skupina društva – transrodne nezaštićene i siromašne seksualne radnice – i otvoriti im mogućnost da same ispričaju svoje autentične životne priče.
Treba potcrtati i to da Žilnik uvođenjem takozvanih naturščika zahvatio ne samo njihove stvarne životne uloge, nego je obuhvatio širi socijalni i društveni kontekst (gdje žive, kako zarađuju, koliko zarađuju, sa kakvim se profilima ljudi susreću, ko su njihove prijateljice i prijatelji, na koji način ih društvo percipira).
Sukobljavanje društvenih i ličnih definisanja tijela i određivanje vlastite seksualnosti glavne su teme filma Marble Ass. Nije slučajno da film započinje dugim kadrom u kojem je prikazana transrodna Sanela dok maže svoje duge i vitke noge. Njeno lijepo žensko tijelo u ovome filmu se često naglašava, a njena ženskost se gotovo i ne dovodi u pitanje, pogotovo uzme li se u obzir da ona u nekoliko navrata u filmu govori o tome da ide kod doktora, odnosno da radi na svom tijelu i identitetu, te da je u procesu prikupljanja novca za operaciju promjene pola, kojom bi okončala mučan period svog lažnog i teškog života. S druge strane, Merlinka, Sanelina cimerka, ne uspijeva se poptuno približiti ženskosti kakvu ima Sanela, za razliku od nje Merlinka ponekad o sebi govori i u muškom rodu, ali je stoga njena pojava dosta subverzivnija i naglašenija.
U filmu su jako lijepo prikazane Merlinkine navike i njen jedinstven imidž: uske suknjice, visoke štike, naglašena šminka i plava perika. Osim toga, Žilnik je sjajno portretisao i Merlinkinu narav: lucidna, oštroumna, direktna i duhovita, ali i beskrajno hrabra. Otvoreno zarađivati od prostitucije i danas je tema od koje cjelokupno društvo zazire. Prostituke su potpuno nezaštićene, izvrgnute podsmijehu, njihova egzistencija je rubna, a svaka od njih zaisigurno može posvjedočiti tome da je bar jednom bila žrtva verbalnog, psihičkog, fizičkog i seksualnog zlostavljanja. Biti transrodna žena i prostitutka na Balkanu je dvostruka subverzija heteronormativnim i patrijarhalnim strukturama, pa su, shodno tome, Merlinka i njene prijateljice, koje same i nezaštićene noću hodaju ulicama iščekujući mušterije, hrabre i smione.
Bez osuđivačkih presuda, bez ismijavanja, bez podsmijeha i vrijeđanja, bez iznošenja vrijednosnih sudova, Žilnik je snimio film o Merlinkinom životu, performansu, seksualnom identitetu. Ali, ipak, ovim filmom jeste uputio otvorenu i radikalnu kritiku društvu: pokazao je kako smo mi uveliko društvo koje se voli smijati i osuđivati sa visine. Volimo i mrziti bez osnova ljude i svijet koji i ne poznajemo. Volimo prozivati devijacijom i bolešću sve ono što je drugačije od našeg normalnog. Samo i jedino što ne znamo jeste prigrliti odbačena i ranjena bića. Biti utjeha i podrška.
Osim toga, film Marble Ass gledateljicama i gledateljima omogućio je da bar nakratko zavire u neposredne živote Merlinke i Sanele, da se sažive sa bar jednim fragmentom njihove svakodnevnice. Na koncu, što je još važnije, ovo je film svjedočanstvo. Tačnije, uprizoreni fragment života koji je potom nastavio svojim tokom i nakon što su se kamere ugasile. Na žalost, znamo stvarni kraj i konačnu sudbinu protagonistica: Merlinka je brutalno ubijena 2003. godine, a da za njeno ubistvo nikada niko nije zvanično odgovarao. Film, ma koliko surov, uvijek je, čini se, blag u odnosu na tamnu stranu stvarnosti.
