Piše: Liam Isić
Foto: TransAid
U Zagrebu će sutra, 30. marta, biti održan Balkanski Trans Inter Marš, pod nazivom “Moje tijelo – moj hram! Moj identitet – moja stvar!”. Trans i interseks zajednica je odlučila da manifestuje svoj pokret i pošalje jasne poruke ponosa i prkosa, bunta protiv polaganja prava na tijela, umove i živote trans i interseks osoba, te da iskaže jasne stavove protiv svakog oblika opresije. U Manifestu ovog marša je navedeno: ”'Želimo pokazati da naše zajednice iz različitih zemalja stoje zajedno u namjeri da stanemo na kraj napadima na naše ličnosti, na naša tijela i živote, te da je margina mjesto otpora, a ne mjesto kontrole i pokornosti.” S namjerom da saznamo više informacija o Balkanskom Trans Inter Maršu, razgovarali smo sa organizatorima/icama Marša, koji/e su iz lične perspektive aktivista/kinja i trans/interseks osoba rekli/e nešto više o tome šta za njih predstavlja ovaj Marš, koja je važnost zauzimanja javnog prostora, koje su to poruke koje oni kao trans/interseks aktivisti/kinje žele poslati javnosti, koji su njihovi zahtjevi, te koje je značenje naziva Marša “Moje tijelo – moj hram! Moj identitet – moja stvar!”
LGBTI.ba: Šta za vas, aktiviste/kinje za prava trans i interseks osoba, znači Balkanski Trans Inter Marš?
Jovan Džoli Ulićević: Prkos, ponos, bunt, zahtjev i slavljenje svega što ja jesam. Za mene kao trans osobu, a onda tek aktivistu za ljudska prava trans i inter osoba, biti u mogućnosti prošetati ulicom bilo kojeg grada sa svojom zajednicom, kao i svim onim osobama koje osjećaju da pripadaju borbi za društvo u kojem su svi/e jednaki/e znači jednu revoluciju. Smatram da ne postoji veći uspjeh od biti autentičan/na u društvu koje nas konstantno osporava, zatvara, zabranjuje, cenzuriše i pokušava normalizovati stavljanjem u kalupe. Marš je upravo bunt protiv toga i za mene znači da postoji zajednica cijelog jednog Balkana koja je odlučna da stane na kraj opresiji.
Hana Konatar: Za mene znači jedan ogroman, istorijski korak ujedinjenja. Doživljavam ga kao uspjeh svih trans i inter individua Balkana. Uspjeh svih nas koji koračaju ovim podnebljem, a želimo da dignemo pogled, svih nas koji smo digli glas i rekli NE svemu onome što nas ugnjetava, diskriminiše obespravljuje, ubija. Svih nas koji smo se suprotstavili sistemu koji nas prisiljava, steriliše, sakati, ukalupljuje, a paradoksalno tome ne prepoznaje i ignoriše. Za mene Balkanski Trans Inter Marš predstavlja epicentar potresa pobune, promjene, vjere i želje za živote vrijedne življenja.
LGBTI.ba:Zašto je bitno izaći na ulicu i javno se boriti za prava onih koji su jedni od najmarginaliziranijih u društvu?
Asmira Seka Topal: Javno ukazivanje na prepreke i probleme s kojima se svakodnevno susrećemo, kao i podizanje vidljivosti naših zajednica i tema, jedan je od najsnažnijih alata za smanjenje diskriminacije i stigmatizacije trans, inter i rodno varijantnih osoba u društvu i društvenim sustavima. Onog trenutka kad društvo postane osviješteno o trans i inter temama i iskustvima, društveni sustavi moraju biti promijenjeni. Još jedan od razloga zašto je bitno da naše zajednice zauzmu javni prostor i izađu na ulice je osjećaj zajedništva i osnaženosti za buduće koračanje ulicama kojeg nam jedan ovakav događaj zasigurno donosi.
Jovan Džoli Ulićević: Svaki put kad sam izašao na ulicu osjećao sam da sam napravio korak ka društvu u kojem sam želio da živim. Za mene kao trans osobu udah je aktivizam, jer znam koliko sam morao da se borim da nastavim da dišem u društvu koje je postavilo ultimatum mog postojanja. E zato je važno da izađemo i kažemo – tome je kraj! Tu sam i ništa me neće natjerati da se sakrijem. Morao bih naglasiti da izlaženje na ulicu nije jedini način borbe za prava marginaliziranih. U organizovanju Marša učestvuje mnogo osoba, od kojih neće svaka izaći, ali je svaka dala svoj doprinos. Važno je da znamo da je svaki dan naše autentičnosti – makar i u svoja četiri zida – aktivizam za društvo u kojem ćemo biti slobodni/e. Svi/e imamo različite kapacitete, želje, stavove, spremnost, a samim tim ne postoji jedan – univerzalni i najbolji način da se borimo. Ovaj Marš i to poručuje – šetali/e ili ne, postojimo i zahtijevamo svoja prava!
LGBTI.ba: Koja je poruka koju želite uputiti javnosti organiziranjem Marša? Kojim vrijednostima se vodi Balkanski Trans Inter Marš?
Hana Konatar: Marš šalje jasnu poruku ujedninjenja svih nas koji smo obespravljeni. Uz poštovanje nadilazimo jezičke, rasne, kulturološke, iskustvene, starosne, binarne, raskrsnice i zajedno jednosmjerno ka društvu u kojem ima mjesta za svaku našu sličnost i različitost!
Erin Vlahović: Kratko i jasno – Želimo biti ravnopravni članovi društva i zahtijevamo da nas se tako i tretira.
Adri: Vjerujem da bi poruka prvog Marša trebala biti jednostavno pokazivanje našeg postojanja i upozoravanje na našu ugroženu egzistenciju, te na nasilje s kojima se svakodnevno susrećemo. Solidarnost je jedna vrlo naglašena vrijednost, uz koju se ističe povezivanje zajednica ljudi koje su najviše pogođene mržnjom i nepravednošću ovog društva.
Jovan Džoli Ulićević: Mislim da je najvažnija vrijednost Marša – solidarnost – riječ koju je ovaj region nekada jako dobro znao, a koja je izgubila na značaju tokom godina. Samim tim, vjerujem da je to i najvažnija poruka široj masi – svi/e mi pripadamo nekoj grupi, međutim većina nas pripada onim grupama kojima su ljudska prava na mnoge načine ugrožena. Ovim Maršom pozivamo na ujedinjenje, te zajedničko zalaganje za društvo u kojem su sve osobe slobodne od opresije i marginalizacije.
LGBTI.ba Da li imate konkretne zahtjeve koje ćete iznijeti na Maršu, i koji su to zahtjevi?
Jovan Džoli Ulićević: Vrlo konkretne! Želimo društvo u kojem je svaka osoba poštovana i sama odlučuje da li želi i kako želi mijenjati svoje tijelo, koje organe će zadržati, a koje ne (ukoliko ne!). Želimo društvo u kojem ne doživljavamo nasilje zbog dokumenata koje posjedujemo, te dokumenta koja oslikavaju naše stvarnosti. Želimo da nam prava nisu konstanto kršena unutar sistema socijalne i zdravstvene zaštite. Želimo kvalitetno i sigurno obrazovanje za našu djecu i mlade, koje će se boriti protiv rodnih, rasnih, klasnih i drugih predrasuda, a ne potpomagati ih. Želimo dekriminalizaciju seksualnog rada i poštovanje radničkih prava, kao i jasnu borbu protiv gladi, beskućništva i siromaštva. Na kraju, ali ono što je najvažnije, želimo da naše države zauzmu jasan stav protiv rastućeg fašizma i pokažu da nema kompromisa kad su u pitanju ljudska prava.
LGBTI.ba: Možete li obrazložiti zašto ste se odlučili za naziv Marša ”Moje tijelo – moj hram! Moj identitet – moja stvar!”, odnosno šta se tačno želi poručiti ovim naslovom?
Adri: Poruka iza naziva je za mene vrlo bazična i prikladna za prvi Marš. Samo mi imamo pravo donositi odluke o svojim tijelima. Niti jedna institucija, članovi obitelji ili pojedinci nemaju pravo intervenirati na bilo koji način, vezano uz naše postojanje. Također, poručujemo i da su naša tijela i identiteti predivni u svom postojanju i da ih trebamo voljeti i razvijati onako kako mi osjećamo.
Erin Vlahović: Bio je dug spisak ideja, ali navedeni naslov, čim je “izletio”, to je bilo to, nije bilo previše polemika. Nije rijetkost da nailazimo na neodobravanje naših tijela i identiteta. Slogan je usko vezan uz probleme svih TIRV (trans, inter, rodno varijabilnih) osoba. Interspolnim osobama se prepisuju terapije, izvode medicinski zahvati i genitalne mutilacije, koje možda nisu željene, bez informiranog pristanka same osobe. Nasuprot, transrodnim osobama kojima su potencijalne prilagodbe spola nužno potrebne – nisu omogućene, a identiteti binarnih i rodno varijantnih osoba su apsolutno ignorirani zbog prepotstavljenog roda od strane trećih osoba.
Više informacija o mjestu okupljanja, vremena i rute marša pronađite ovdje.
