Izvor: Crol.hr
Kad je prošle godine Jeffrey Tambor primio nagradu Emmy za najboljega glumca u seriji Transparent, posvetio je nagradu transrodnim osobama te im poručio da trebaju biti hrabre te da podijele svoje priče o kojima suvremeno društvo ne zna, ili zna veoma malo.
Spomenuo je važnu činjenicu o kojoj društvo treba razmišljati, pogotovo ako umjetnost promatramo kao filtar kroz koji se mogu ispripovijedati priče koje su ne samo bitne, već i nadahnujuće i prisutne u stvarnom životu: “Imao sam učitelja koji je znao reći: kad glumiš, moraš glumiti kao da ti život o tome ovisi. Sad sam dobio priliku tako glumiti, jer tuđi životi ovise o tomu.”
Tu Tambor naglašava koliko je putem medija danas bitno prikazati priče onih koji se kriju; svjesni su stigmatizacija i prizme kroz koju se gleda na osobe koje su drugačije, i strahuju od diskriminacije, kao i neprihvaćanja.
Ipak, stvarnost je posve drugačija.
Nasilje nad transrodnim osobama ostavlja posljedice u čitavim društvima
Izvan malih ekrana, životi transrodnih osoba mnogo su složeniji i teži, jer su sve više izložene nasilju, pogotovo u SAD-u. Isto tako, mnogi smatraju da su ove teme nebitne upravo zato što je riječ o statistički malom broju ljudi.
Pogledamo li detaljnije, shvatit ćemo da su baš statistike zabrinjavajuće. Prema podacima Human Rights Campaign za 2015. godinu, 21 transrodna osoba je ubijena, a ove godine je ubijeno njih 19.
Većina tih žrtava su Afroamerikanke ili Latinoamerikanke. Nadalje, među 21 žrtvom iz 2015, njih 12 ubijeno je dok su radile kao seksualne radnice, na što su često prisiljene jer žive u veoma teškim uvjetima. Ovakve studije izrađuju se svake godine, a u tome su vodeće organizacije Human Rights Campaign i LGBT Task Force.
Svake se godine 20. studenog obilježava Međunarodni dan sjećanja na transrodne žrtve nasilja. Na taj dan ljudi se prisjećaju ubijenih i onih koji svakodnevno trpe diskriminaciju i transfobiju. A njih se treba sjetiti svaki dan, jer nasilje nad transrodnim osobama ostavlja duboke ožiljke u čitavim društvima. Tolerantnije društvo gradi se i kroz obrazovni sustav, a tako, primjerice, djeluje organizacija Gay, Lesbian, Straight and Education Network (GLSEN), koja potiče da se u školama više govori o nasilju nad transrodnim osobama, ali i o podacima kao što su statistike, prava transrodnih osoba i slično.
Još je jedan gorući problem, a to su samoubojstva transrodnih osoba. Prema podacima organizacije American Foundation for Suicide Attempt, čak 41% transrodnih osoba pokušalo si je oduzeti život.
Potreba za iskrenim ljudskim kontaktom
O hrvatskim prilikama porazgovarali smo s Arijem Kajtezovićom koji je od 2012. godine aktivan u udruzi Trans Aid Hrvatska, gdje je, među ostalim, organizirao različite programe podrške.
Kazao nam je kako u Hrvatskoj ima onih kojima treba pomoć: “U prosjeku dobijemo oko 30 upita mjesečno – nekad više, nekad manje, ali to je otprilike tempo. Ima onih koje se jave online na TRANSavjetovanje, ili koji se javljaju direktno nekima od nas koji smo u Trans Aidu ili Trans Mreži Balkan, a neki koriste i individualno savjetovanje u prostorijama Trans Aida.”
Kajtezović dodaje kako na grupe podrške koje se održavaju svaka dva tjedna dolazi prosječno desetak ljudi, s tim da dio njih dolazi otprije, a druge su tu po prvi put.
Mnogi traže podršku tako da mogu podijeliti svoje priče i dobiti savjet. “Najčešće se radi o pitanjima povezanim s coming outom te samim procesom spolne tranzicije, no ispod tih pitanja nalazi se i potreba za dijeljenjem vlastite priče, za prepoznavanjem i uvažavanjem s druge strane i za toplim, iskrenim ljudskim kontaktom”, ističe.
Ali, postoji znatna razlika među ljudima iz manjih mjesta u Hrvatskoj i onih iz Zagreba.
Privilegij glavnog grada
“Individualna savjetovanja ili grupe podrške, s druge strane, su za osobe iz Zagreba. Problemi i razlozi zbog kojih se obraćaju su često slični kao i kod online savjetovanja, no treba imati na umu da su ljudi koji žive u Zagrebu ipak u nešto povoljnijoj poziciji – za početak mogu koristiti razne oblike pomoći i podrške koji su im na raspolaganju. Nadamo se da u budućnosti razgovor sa stručnom osobom neće biti privilegij glavnog grada”, veli Kajtezović.
Napominje kako posljednje istraživanje o stanju prava transrodnih osoba u Hrvatskoj datira iz 2012. godine. Još uvijek se ne zna hoće li se biti novih, no nada se da će se Europska unija više angažirati oko ovakvih pitanja.
Iz vlastitog iskustva Kajtezović zna kako je nasilje još prisutno u svakom aspektu života: “Tu su mnogobrojne priče iz zajednice, nasilje je nekima skoro pa svakodnevica, a s diskriminacijom se susrećemo na svakom koraku – počevši od obitelji, preko susjeda, pa do posla ili škole, banke, trgovine, državnih institucija, bolnica, graničnih prijelaza, pri najmu ili kupovini stana, interneta i drugih usluga… Doslovno u svim aspektima života. No, diskriminacija i zločini iz mržnje se rijetko u praksi tretiraju kao takvi te se češće navode kao drugi oblici nasilja i diskriminacije”, istaknuo je Kajtezović.
Na pitanje je li javnost svjesna psihičkog i fizičkog nasilja prema transrodnim osobama, kaže kako je to još uvijek problem koji mnogi izbjegavaju jer misle kako transrodne osobe već imaju neka “posebna” prava.
“No tu se ne radi o posebnim pravima, već o osnovnim ljudskim pravima koja su definirana upravo zato da nitko ne bi bio žrtva nasilja na osnovu roda, spola, rasne pripadnosti, vjerskih uvjerenja i drugih karakteristika. Nama treba ono što treba svima: zaštita od fizičkog, seksualnog, psihološkog i drugih oblika nasilja, pravo na ravnopravan pristup obrazovanju i radu, pravo na privatnost i dostojanstven život”, poručuje.
Pozitivno je to što su, kaže, mnogi zainteresirani za edukativni program koji nudi Trans Aid Hrvatska, te žele više znati kako pomoći onima koji su u teškoj situaciji.
Što se tiče njegova mišljenja o seriji Transparent, kaže kako ona ne prikazuje baš sve probleme tipične za SAD, ali da je prikaz života Morta znatno drugačiji od života osobe koja dolazi s Balkana.
“Konkretno, osoba u seriji je u nenasilnom okruženju, bijela, srednje klase… Što uopće ne dotiče česta iskustva nebijelih trans žena i rodno nebinarnih osoba te onih koje obitelji u potpunosti odbiju i završe u potpuno obesnaženoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji”, objasnio je.
Ipak, veli, dobro je imati seriju koja barem postavlja važna pitanja ne samo o današnjem društvu, nego i o problematici poticanja ostalih da se zainteresiraju za ovu temu: “S druge strane, i ovakva vrsta vidljivosti, koja ne stavlja trans* osobu u potpuno stereotipičnu, senzacionalističku ulogu i ne objektivizira je, može pomoći približiti drugima temu koja je još uvijek dosta nevidljiva i o kojoj se još uvijek u društvu premalo zna, a previše pretpostavlja”, završno je kazao Kajtezović.
