U žiži sveopće AIDS panike, 1984. godine, Ellis Hanson piše tekst „Mrtvi koji hodaju“ u kome bolno primjećuje da je njegovo homoseksualno tijelo percipirano kroz onostranu vampirsku prizmu, iznova mapirano, koordinirano, „zagađeno“ krvlju i spermom i simbolično sahranjeno u rektumu koji grize.
Govorim o esencijalističkim reprezentacijama gej muškaraca kao vampira: kao vrste koja je polno egzotična, strana, neprirodna, oralna, analna, prinudna, nasilna, protejska, polimorfna, polivokalna, višeznačna, nevidljiva, bezdušna, išćezavajuća, nadljudski pokretljiva, zarazna, smrtonosna, suicidalna, te, kao takva, ono što zgrožava instituciju supruge, doma, dece, falusa. (Ellis Hanson, Mrtvi koji hodaju, Centar za ženske studije, Beograd, 2003.)
Hanson nastoji zorno pokazati da je pasivni rektum čvor u kojem je sahranjen imperativ muškosti koji se svaki put iznova konstruira u psihoanalitičkoj praksi. Tragom patrijarhalno determiniranog Freuda i njegove psihoanalize koja pretpostavlja nesvjesno koje nam se vraća u slikama i simbolima, moglo bi se reći da vampirski lik vraća refleksiju natrag na muškog gledatelja (a ženskog pasivizira isključivajući njezin pogled kao nepostojeći u strukturi) traumatizirajući ga već utvrđenom mitološkom slikom analnog muškarca koji prijeti kastracijom i smrću. Da bi se simbolička smrt našla kao prijetnja po fizički opstanak, potrebna je blizina falusne majke koja može od sina načiniti homoseksualca, narcisoidnog i analnog potomka koji neće nastaviti neometanu reprodukciju patrijarhalnih normi. Zato Hanson uzima jaku paralelu između Stokerovog Drakule (Dracula, 1931.) i Freudovog homoseksualca.
I Dracula i homoseksualac polegnuti su na psihoanalitički kauč, fiksirani jedinim dozvoljenim muškim racionalnim pogledom koji se kroz zapadnu medicinu utvrdio stalnom praksom isključivanja, i slučaj Dracule i slučaj homoseksualnog muškarca, vodi se kao istorija jednog medicinskog slučaja, jednog histerika, jednog luđaka, jednog neracionalnog bića koji je prijetnja sebi i samoj postavci zapadnjačke civilizacije (muške kulture).
Tu je i psihoanalitičar koji moju dijagnozu određuje u svjetlu sopstvene averzije prema ženskoj seksualnosti, proglašavajući me zubatim anusom (anus dentatus) ako ne već zubatom vaginom (vagina dentata). (Ellis Hanson, Mrtvi koji hodaju, Centar za ženske studije, Beograd, 2003.)
Mit o vagini dentati je prastari mit o temeljnom muškom stahu od kastracije kada njegov penis nestane u ženskom tijelu (penis obuhvaćen aktivnom vaginom). Homoseksualac se kao takav gleda kroz prizmu prijeteće seksualnosti koja nije napravila rez sa falusnom majkom i ušla u kulturu, nego je taj proces zastao na pola, nedovršen, on nije ni tijelo koje je ideološki mobilno, u svijetloj sobi patrijarhalnog doma (nego u zamku punom prljavštine, paučine, čeka ispred prozora, šunja se ispred vrata, izlazi iz tame), ali nije ni u potpunosti lišen mogućnosti za falus, on je naprosto undead.
Nepostojanje odraza u ogledalu signalizira upravo njihovu nevidljivost u simboličnom poretku, njihovu neuspjelu identifikaciju, tijela koja su izvan protoka ideoloških matrica – neupotrebljiva tijela. No to je također opasna pretpostavka, jer šta ako je njihovo nepostojanje u ogledalu aktivan pogled sa druge strane koji može samog psihoanalitičara lišiti njegove pozicije zdravog i mobilnog tijela? U tom smislu, vampir/homoseksualac sam djeluje kao ogledalo koji pruža gledatelju sliku njegove sopstvene iskrivljene slike, na tragu još jednog književnog homoseksualca Doriana Greya. U tom smislu, oba junaka su freudovski optuženi za narcizam, a narcizam je, kako će reći Julija Kristeva, druga strana najurgentijeg nagona -nagona za smrću.
Tradicionalno prikazivani vampiri nemaju doma, oni su protjerani iz patrijarhalne definicije toplog i svijetlog, zdravog i obiteljskog konteksta. Homoseksualci su također prisiljeni da napuštaju dom, pronalaze alternativne smještaje, ne mogu da se skrase, spolno opće po toaletima, kreću se analima društva, jer su odbili privilegije heteroseksualnog muškarca. Dom je svetište, posebno u anglosaksonskoj kulturi u kojoj nije dozvoljeno da stranac/uljez pređe preko kućnog praga osim ako nije pozvan. To će biti zorno prikazano u posljednjoj velikoj priči o vampirima/cama True Blood.
Prizori oboljelih pacijenata/ica od AIDS-a koji umiru u svojim domovima, onim istim domovima koje su bili prisiljeni napustiti, izaziva pravu religioznu euforiju. Simbolična smrt koja najzad prati fizičku predstavlja riješenje za mučan status quo roditelja oboljelih od AIDS-a. Taj kolac koji najzad mrvi njihova srca je kolac AIDS-a koji oni smatraju samim dokazom božjeg gnjeva prema homoseksualcima. Tako simbolička smrt sreće fizičku, tako da roditelji konačno mogu oplakivati smrt svog djeteta i sjećati ga se u vrijeme prije njegove simboličke smrti.
Simbolička smrt nastupa kada osoba umire u očima velikog Drugog i sama sebe prepoznaje kao mrtvo tijelo kroz koje više ne struji ideološko značenje. To tijelo više ne producira društveno poželjne norme i nema identitet sa koherentnim ja koji je vezan za njegovu pojavu. On prestaje biti označen, postaje višak, nepotreban, mjesto usmjerene mržnje ili apatije. Za roditelje koji su se nadali da će njihov sin postati heteronormativan muškarac, homoseksualnost nagrđuje njegov maskulinitet, ubija njegovu personu i tako ga ostavlja da visi – ni živ ni mrtav. Hanson navodi kako je veliko olakšanje za roditelje kada najzad mogu doista sahraniti svoje sinove. Michael Jackson, uzet za primjer, simbolički je umro nakon što ga je javnost upoznala u dosad neviđenom, ali i nedozvoljenom miljeu, kao optuženog (može biti, a može ne biti) pedofila. Činjenica da je već napustio svoju rasu, svoje rodne odlike, te mu je i seksualnost upitna, bila je dovoljna za heteroseksističko društvo da ga percipira kao umrlog, kao antiuzora, kao figuru koja je nekad funkcionirala kao aktivan muškarac, a onda kao perverznjak koji prkosi svemu što je zapadnjačko društvo zabranilo da se propituje.
Piše Selma Kešetović
preuzeto iz eseja: Mit o vampirima: mit o zastrašujućem Drugom
