Istospolna zajednica kao okosnica LGBT društva

24_majPiše: Amela Palavrić

Pokušavajući uvesti red i želeći nadograditi već postojeći biološki proces produženja vrste, ljudsko društvo je, isprva u privatnom, zatim vjerskom a na kraju i društvenom smislu formulisalo određena pravila koja danas znamo pod imenom brak i bračna zajednica. Čovjek kao vrsta, a slično i ostalim poznatim vrstama, ima nagon za produženjem svoje vrste. Priroda poznaje dva oblika tog procesa, a prisutne vrste su ga odabirale na osnovu mogućnosti preživljavanja, i to su kloniranje, u kojim jedinka sama rađa/klonira potomstvo (pojedine vrste paukova i sl.) i parenje (koitus), gdje se genetski materijal partnera kombinuje u novu, unikatnu formu, omogućujući raznolikost s ciljem izbjegavanja degradacije i oštećenja genetskog materijala kroz vrijeme.

Uspinjući se na vertikali vlastite svjesnosti, s željom da se distancira od životinjskog svijeta, ljudska vrsta, po prirodi socijalnog karaktera, u tom procesu počinje da stvara određena pravila i osobine koje svjesno i nesvjesno prenosi na buduće generacije, u čemu joj pomaže činjenica da su ljudi u osnovi bića koja svoje ponašanje, pogotovo u prvim godinama života, baziraju na oponašanju. Otkrivanjem vjere i vjerovanja u nadnaravno božansko, nije ništa drugo do jedan (pokazat će se od većih) stepenik u procesu uobličavanja ljudskog života u formu kakvog ga danas poznajemo. Vjera postaje alat kojim se ljudsko društvo bori sa nepoznanicama u procesu spoznaje, pri čemu, shodno svom rastućem uticaju, preuzima pojedine aspekte života pod vlastitu kontrolu, kreirajući i sprovodeći pravila života u zajednici. Treba razumjeti da je vjerski sistem puno stariji i utemeljeniji od, još uvijek mladog društveno-političkog i samim time ne mijenja se lako. To je jedan od glavnih razloga što je današnji sistem vjere u koliziji sa društvenim poretkom.

Postavlja se pitanje – šta gore navedeno ima sa problemima s kojim se danas susreće LGBT populacija? Velikih. Ako se osvrnemo na gore, od vjere spomenuto preuzimanje svjetovnih društvenih i ostalih problema s kojim se ljudsko društvo kroz svoju historiju susretalo, homoseksualizam, klasifikovan kao vid genetskog poremećaja koji je kao posljedicu imao društveno neprihvatljivo ponašanje i udarao na jednu od najsvetijih institucija vjere – brak, našao se vrlo brzo na tapetu vjerskih službenika koji su svojim velikim utjecajem na populaciju kreirali javno mnijenje i stvarali klimu nepoželjnosti. Uporište su nalazili u nepovrijedivosti institucije božanskog tj. njegove reprezentacije/ispostave na zemlji (vjerske institucije), pravila i običaja koje su zagovarali.

Tek kasnije, zbog sukoba interesa i želje da se izađe iz strogih okvira koje više ne samo da propagira već i silom nameće vjera, paralelno sa vjerskim sistemom razvija se i svjetovni (društveni) sistem koji svoje trenutno najveće vrhove dostiže socijalizmom i demokratijom, zagovarajući jednaka prava svih pripadnika ljudske vrste, čime se svjetovni sistem gotovo u potpunosti odvaja od vjerskog i stavlja je u privatni domen pojedinca s ciljem da se pokuša u što većoj razmjeri adresirati problem različitosti koji je, nažalost, i dan-danas, prisutan i predstavlja veliku prepreku u suživotu različitih. Kažem „gotovo u potpunosti“ jer, koliko god da se društveni sistem pravno odvojio od vjere, njega sačinjavaju, u velikoj mjeri, ljudi kojima su vjera i njeni postulati bitan faktor (javnog, ako ne i privatnog) života, zbog čega se LGBT populacija i danas susreće sa problemom sklapanja društvene (svjetovne) varijante zajednice. Ovdje s namjerom kažem „zajednica“ umjesto „brak“, budući da još uvijek nije izmijenjeno značenje te riječi, iz zajednica muškarca i žene u zajednicu dvije osobe.

Dvije? Tri? Više osoba? Jednom kad se rasklimaju temelji tvorenice „brak“, problematika i mogućnosti počinju rasti eksponencijalnom putanjom. Ukoliko to više nije zajednica nastala iz cilja daljnje reprodukcije, zašto je ograničiti brojem članova? Nakon spolnosti članova, broj je sljedeći arhaizam koji se nalazi u tom nizu i vrlo brzo će i sam doći na tapet pojedinaca ili grupe koja bude željela da ga promijeni. Postavlja se pitanje, gdje je tome kraj i na šta će to sve ličiti kada se ta eksponencijalna jednačina počne razmotavati. To je primarni razlog zbog čega se LGBT zajednica našla na udaru kada je, gore pomenutoj vjerskoj većini, udarila na nepovrijedivu istituciju bračne zajednice.

Tenzije bi se mogle spustiti ispod nivoa eskalacije ukoliko bi se u društveno-pravnom smislu kreirala institucija, pravno jednaka tradicionalnoj bračnoj, koja bi regulisala prava i obaveze svojih članova, čime bi se LGBT populacija pravno izjednačila sa ostalima. Time bi se omogućilo daljnje usavršavanje i definisanje te, bračnoj paralelne, zajednice, bez dovođenja u sukob sa zagovornicima tradicionalne bračne. Na taj način bi i jedna i druga mogle da neovisno koegzistiraju i dalje razvijaju. Naravno, i dalje bi bio prisutan problem prisustva izvjesne doze netrpeljivosti uslijed različitosti ali to je nešto sa čime se ljudsko društvo susreće u svim sferama života, ne samo kada je LGBT populacija u pitanju.

Rješenje pitanja prava i pravnog statusa LGBT populaciji neće biti ponuđen na pladnju. Njeno članstvo se mora samo pobrinuti da stvori najmanje invazivan način i pravnu formu koju će svojim političkim zalaganjem promovisati kao rješenje koje rješava njihov status a ne narušava tuđi, čime se prepreke pri usvajanju svode na minimum. Taj minimum je privatni osjećaj pojedinca koji, na sreću, pravo ne priznaje, i koje se može pobiti pravnim putem. Na vjerske institucije ne treba trošiti vrijeme i energiju budući da se forsiranjem istih da prihvate LGBT populaciju krši njihovo pravo na vjersko određenje, vjeru u vjerske postulate, život po vjerskim pravilima i običajima.

Kao što je uređivan i sam brak, i predložena zajednica, pored pravnih okvira, trebala bi biti uređena prema principima međusobnog poštovanja članova, dobre namjere i međusobnog podržavanja. Potrebno je definisati prava i obaveze pojedinog člana te zajednice, zajednice prema društvu i društva prema zajednici.

Zašto se ne treba protiviti bračnoj jednakosti?

Homoseksualizam, kao jedan od najkontroverznijih problema današnjice, nije stvar izbora nego stvar prirode baš kao i boja očiju ili kose. Seksualna orijentacija ne treba da predstavlja grijeh po mjerilima društva nego treba da bude prihvaćena kao takva sto ce reći da nijedna osoba ne treba da vršenjem svog prava ugrožava pravo drugoga.

Sklapanjem istospolnih brakova se ne utiče negativno na članove društva, u smislu da ce ih potaknuti da promijene svoju seksualnu orijentaciju te da to predstavlja zatiranje ljudskog roda, baš kao sto se ni druzenjem sa visokim ljudima ne postaje viši niti se zakonom izričito zabranjuje sklapanje braka između neplodnih ili starih osoba koji ne mogu da imaju djecu iz bilo kojeg razloga.U najboljem interesu djeteta nije nužno da ima oba roditelja, ili oba roditelja različitog spola inace bi zakonom bilo zabranjeno da samohrani roditelji odgajaju djecu jer je za djetetov uspjeh u životu nužno da ima muški i ženski uzor u kući. Iz ovog proizilazi da homoseksualnost roditelja ne utiče na seksualnu orijentaciju njihove djece baš kao što ni heteroseksualni roditelji ne odgajaju samo heteroseksualnu djecu. Seksualna orijentacija ne treba da bude mjerilo za pravilan odgoj djeteta. Sve dok je jedan roditelj, staratelj, hranitelj ili posvojitelj u stanju da ispravno i odgovorno vrši svoje roditeljske dužnosti koje su ustanovljene zakonom, i dok čini sve što je zaista u djetetovom najboljem interesu, on je dobar roditelj bez obzira na svoju seksualnu orijentaciju ili stavove koje nameće okolina.

Istospolni brak itekako mijenja temelje društva u kojem živimo, ali ako uzmemo u obzir da su ti isti temelji i društveni običaji bili u više navrata promijenjeni kako prestankom feudalizma tako i davanjem glasa ženama uviđamo da velika većina stavova društva počiva na okrutnim predrasudama te da nisu utemeljeni na adekvatnim činjenicama.

Potrebno je naglasiti da nešto kao “ljudska prava LGBT osoba” ne postoji. Postoje samo ljudska prava, prava za sve pripadnike ljudskog roda koja se stiču činom rođenja i koja su garantovana najvišim međunarodnim aktima. Ona ne smiju biti ograničena pojedincu zbog boje kože, nacionalnosti ili seksualne orijentacije jer to onda predstavlja diskriminaciju na više nivoa i pokreće polemiku oko priznavanja prava koja su dostojna čovjeka jednoj individui kao članu društva.

Rad je nastao kao rezultat završene pravne škole LGBT ljudskih prava za studnete_ice pravnih fakulteta u BiH, Sarajevo, 6 – 8. mart 2014.

 

Komentari

komentara