Lamija Begagić: Neka teror počne…

Piše: Lamija Begagić

Ne postoji period godine agresivniji od famoznog vremena darivanja. Svake godine, čini se, počinje sve ranije. Prije nego li i otkuca kalendarska zima, započne vrijeme terora. Terora sreće.

Nekada je teror bio ograničen samo na televizijske reklame, a danas nam se sreća smiješi i s bilborda. Dok smo imperativu sreće dosad bivali izloženi tek kad, umorni i iscrpljeni nakon napornog radnog dana, sjednemo pred svoje ekrane, danas je sreća tu i dok se krećemo, dok se vozimo kroz prometne gužve ili, još bolje, u njima zaglavljeni stojimo.

Reklame su, također, postale sve duže i sve masovnije. Epidemija sreće ne da se širi, već, poput kakve popularne sekte, dobija sve više nasmijanih sljedbenika. Nisu više dovoljni mama, tata, seka, braco, cuko, sada su tu i bake, deke, tetke, amidže, daidže, mladi zaljubljeni parovi, a naročito se, uz sretne porodice, ove zime nose sretne nacije.

Decembar je period kad revidiramo račune. I period kada ih plaćamo. Mada ne postoji nijedan od dvanaestorice braće u kojem nas ne tjeraju da trošimo u ime ljubavi, u decembru to čine najviše. I tad su nam, iza okova prvog leda i snijega, srca, čini se, najtopljivija, pa se odjednom ulovimo kako stojimo u nekom redu i kupujemo čokoladice u dedamrazovskom omotu i kič džempere s irvasima.

Potom ih kući, pred TV-om, odmotavamo iz šarenih ambalaža i poklanjamo ih sebi, jer, ponekad, nemamo kome.

Nismo jedini, cijela nas je horda tihih, koji nemaju mamu ili tatu, ili ih imaju, ali od njih nikad neće dobiti šarene poklone, ni čestitku, ni telefonski poziv u ponoć. Cijela nas je horda onih koji imaju brata i sestru što nam neće poslasti srcaste emotikone na Viberu, ali će zato, sa naročitim zadovoljstvom, okrenuti glavu od nas na ulici. I masa nas je onih, koji će tek na tren zastati pred veselim izlozima prodavnica igračaka u kojima neće sestrićima i bratićima kupiti  mehaničke voziće, pruge i rampe, jer su, mada ne sudski, ali zakonima jačim od zakona, dobili zabranu pristupa u njihova djetinjstva.

Kolone su nas tihih koje bi džemper s irvasom najradije, da kodeks profesije dozvoljava, poklonile svojim terapeutkinjama, onim koje nam, ne samo nekako s decembra, već tokom cijele godine, govore da je u redu. Da je u redu ne biti dobro, da je i ta panika koja se direktno s TV ekrana slije u prsni koš u redu, da je u redu svaka tjeskoba kad rođaci prelaze s druge strane ulice jer nas nisu vidjeli ili im se baš jako pretrčavalo preko crvenog i mimo pješačkog. Da je u redu preskočiti ručak kod tetke i hinjiti bolest. Da je u redu izmišljati dijagnoze od Bajrama do Božića, da je u redu vječno biti bolesna za njihova slavlja, a frcati od zdravlja za prijatelje i one koji nisu dio nuklearnih porodica iz udžbenika i sa bilborda, za one koji će nam pokloniti najkičastijeg anđela u kolekciji, namjerno, da nas naljute, jer, za razliku od onih što su nas rađali i podizali, znaju i naše ljutnje, i strahove, i tuge, i mrakove.

Ako postoji knjiga koje se, u snježnim i bljuzgavim danima terora, valja uhvatiti i čitati je kao kakvo sveto slovo, onda je to nevelika zbirka Jasminke Petrović. U posveti na njenom početku piše: Vama koji tragate za slobodom.

Nije je pisala terapeutkinja i ne radi se o popularnoj psihologiji, ali terapeutska jeste. I zove se baš tako: Sve je u redu.

I u njoj, baš kako treba, apsolutno ništa nije u redu.

I u njoj, baš kako treba, ipak, na kraju dana, na kraju mjeseca, na kraju godine, na kraju računa, pobjeđuje solidarnost među otpadnicima koji više ni ne zaviruju pod jelku, jer znaju da se od odbljeska previše lampica vidi premalo osmijeha.

To je nešto što bi vrijedilo zapamtiti i nešto što, umjesto smiješnog džempera sa Rudolfovim crvenim nosem, možemo pokloniti sebi za ove praznike.

Komentari

komentara