Lamija Begagić: Oni ništa ne znaju o tvojoj posebnosti

lamija za coverPiše: Lamija Begagić

Ona se zove Dragoslava. O njoj znam mnogo, mada je viđam malo. Zapravo, da budem posve precizna, srele smo se dosad tek dva puta, prvi put sasvim slučajno, u jednom šarmantnom beogradskom baru, u pogluha doba noći. Izljubile se, izgrlile, pa naposljetku i zvanično upoznale. Tri dana poslije, na protestima podrške februarskim građanskim protestima u BiH, opet ona, opet ja, pozdravi, zagrljaji, opušteni small talk. Nekoliko dana potom, pokušavale smo dogovoriti neku kafu, ali nije išlo, nešto bi se već svaki put ispriječilo, a onda sam se ja vratila u Sarajevo, a ona je ostala u Beogradu gdje živi, radi i piše.

Pisanje nas je i upoznalo, tačnije naš zajednički rad na zbirci jugoslovenske lezbejske priče, njen urednički, a moj saradnički. Nakon što je prikupila mnoge vrijedne priče i privela zbirku kraju, skupa sa njom, onom starom puževskom poštom, poslala mi je i svoju zbirku priča Zlatni metak.

Pored u knjizi, svoje prozne i poetske zapise objavljuje i na blogu. Uz pisanje i književnost, a studirala ju je i diplomirala na novosadskom Filozofskom fakultetu, bavi se aktivizmom, vrijedno i predano. Ima psa Marlija koji joj povremeno pojede majicu, sobno bilje ili omiljene kopačke. Voli i igra fudbal, gdje se, i van terena bori protiv neravnopravnosti po osnovu roda i homofobije u sportu. Bila je dijelom inicijative za protjerivanje diskriminacije iz školskih udžbenika, gdje je sa skupinom aktivistica i aktivista okupljenih oko Labrisa uputila i zvanični dopis srpskom Ministarstvu prosvjete sa spornim navodima iz nekoliko školskih udžbenika koji su homoseksualnost tretirali kao bolest.

Voli muziku, velika je obožavateljka zagrebačkog benda U pol 9 kod Sabe. Bila je organizatorica prvog beogradskog nastupa ovog sastava u Kulturnom Centru Grad.

On se zove N. N. Ili Č.J. ili A.V. ili D.P. Može kako god, jer zapravo ni ne znamo njegovo ime, niti identitet, niti adresu. Teško da znamo voli li književnost. Ili pse. Ili muziku. Postoje indicije da voli fudbal i da je ostrašćeni navijač nekog beogradskog drugoligaša. Da je htio, mogao je s Dragoslavom, uz pivo i muziku, prokomentarisati bar koji gol, transfer, strategiju nekog kluba Lige prvaka, zasigurno pored za drugoligaša, navija i za neki svjetski klub. Mogao ju je pozvati i da odmjere snage na terenu, da zaigraju na male, njegova ekipa protiv njene. Ali nije. Šta on ima s njom o fudbalu. Ona je žena. Umjesto toga, izabrao je da je tuče. Tad nije bila žena. Bila je lezbejka. One, zasigurno, nisu žene. Stoga se njih, u javnom prostoru, da tuči, napadati, cipelariti, kao muškarce. Jer same su to tražile.

Te noći, nakon završene večeri slam poezije, Dragoslava i M.M., Č.K., R.J. ili kako-god, našli su se u istom lokalu. Nisu razgovarali, nisu sjedili za istim stolom, nisu im se, u strasnoj raspravi oko nečega, sukobili stavovi. Dijelili su prostor. Zajednički. Javni. A onda se S.V. sjetio da mu te djevojke za susjednim stolom baš i ne izgledaju kao neke žene kojima bi zviznuo na ulici, pa je počeo da viče na njih da su lezbejke, te da ih udara, redom, jednu po jednu. Učinila se poslije i njegovom prijatelju S.M. ili B.Ć. ili kako-god to kao dobra ideja, pa je podržao prijatelja u nasilju, dosadnim povicima Lezbijke! pridruživši i arsenal uvreda sa tribina fudbalskih stadiona muške lige.

U odbranu djevojaka ustala je konobarica, opisuje je Dragoslava kao sitnu i mršavu djevojku, te ih nekako ugurala u wc i zaključala ih. Tu su njih četiri dočekale policiju. Do tad, njihovi napadači, već su se uveliko odšetali na neko drugo piće i na živu svirku negdje gdje neće biti prinuđeni prostor dijeliti sa ženama koje vole fudbal i druge žene.

Ona se zove Dragoslava Barzut, rođena je u malom mjestu Crvenka, u Vojvodini. Dan nakon napada kada je, kao i uvijek, odlučila istupiti kao osoba sa imenom i prezimenom, stati pred novinare i osuditi napade na nju i njene prijateljice, napunila je trideset i jednu godinu.

Barem posljedih deset, ako ne i više, provela je pokušavajući senzibilizirati druge oko sebe, ljude sa kojima dijeli ulice, parkove, barove i mjesta u tramvaju, da prihvate ljude poput nje koji vole knjige, muziku, izlaske, pse i, eto, nekim čudom, i isti spol.

Nije odustala.

U nastavku, ovako izgleda jedan njen dan. Obični:

Cimaš stvar. Od ranog jutra. Voliš beskrajno. Daješ se. Prekrajaš. Prebacuješ. Ne sumiraš. Ne svodiš krajnji račun. Nikad ne povlačiš crtu, iako je uvek prelaziš. Obitavaš van te crte. Crta je ti. Ti si ta crta od koje te mere, odmeravaju. Šetaš i zviždućeš. Tvoj glas je mali, drhtav, konfuzan, nikakav. Ljudi to ne kontaju. Pokušaj da se setiš kako je ranije bilo biti drugačija, u vrtiću na primer ili u osnovnoj školi. Nehodajuće zepice na stopalima, koje su mogle biti i za seke i za bate, i za zečeve, takođe.

Na Bajlonijevoj pijaci su neke žene vikale kako nisu ništa prodale zbog tebe. Neke žene su u autobusu plakale zbog tebe. One veruju da ti tražiš nešto specijalno. Jer ti si specijalna. A one nisu. Ti si specificum, nešto posebno. One ne znaju da su već posebne. One ne znaju ništa o tebi. O tvojoj posebnosti. O tvom krevetu, koji nije poseban. O tvom doručku, koji nije poseban. O poslu koji obavljaš, koji nije poseban. O tvojoj porodici, koja nije posebna. O tvojim ljubavima, koje nisu posebne. Ni specifične. Ne manje od njihovih. Ne manje od bilo čije koju poznaju. Posećuju. Pričaju. Žale se. Smeju. Veruju.

One ništa ne znaju o tvojoj posebnosti, ali plaču i viču kao da znaju, kao da osećaju.

Dobro jutro.

Komentari

komentara