LGBT Čitaonica: Rumena Bužarovska: Nektar

Kroz našu LgbtČiTAONICU nastavljamo svakog drugog ponedjeljka objavljivati queer priče i poeziju, kao i prikaze, recenzije i preporuke književnih djela queer tematike. Danas objavljujemo priču Nektar makedonske spisateljice Rumene Bužarovske.

Ujedno vas pozivamo da doprinesete ovoj rubrici tako što ćete nam poslati svoje kratke priče, odlomke iz duže prozne forme, ili poeziju. Ako ste pisali/e o nekoj zanimljivoj knjizi ili drugom djelu s queer motivima, ili ako pišete teoriju koja se zanima queer čitanjima, pošaljite nam svoja djela na lamijabegagic@gmail.com!

***

Piše: Rumena Bužarovska
S makedonskog preveo: Ivica Baković

Iako je ginekolog, moj muž se nastoji predstavljati kao umjetnik, a to je samo jedna od stvari koje me nerviraju kod njega. Zapravo, ne sjećam se kad me tačno počelo živcirati mnogo toga što radi i govori, no ovo bih mogla izdvojiti kao najvažnije. Naprimjer, gostima koji nam dolaze govori da se “bavi umjetnošću”, ali da nije “umjetnik” u pravom smislu riječi, i tako se lažno pravi skroman. Nama vrlo često dolaze gosti. Što se mene tiče to je nepoželjno jer uključuje kuhanje i čišćenje prije i nakon njihove posjete. Moj muž insistira na obilnoj hrani želeći time pokazati koliko smo zapravo funkcionalna porodica. Normalno, tokom takvih obilnih večera koje se odvijaju u našoj dnevnoj sobi na niskom stoliću koji stoji između trosjeda, dvosjeda i fotelje, u koje se može smjestiti još četvero uz nas dvoje, ja sam ta koja treba služiti goste i uglavnom sam stacionirana u kuhinji pa, kada dođem nakratko sjesti da malo porazgovaramo, moram sjesti na tabure i uvijek lažem da mi je sasvim udoban. U međuvremenu on razgovara s gostima i uglavnom im govori o sebi. Budući da je nepristojno govoriti o pičkama, što je osnova svega što on zna, govori im o svojoj “umjetnosti”, a to su njegove slike, ulja na platnu, koje slika u jednoj od soba u našem stanu, u svom”ateljeu”, zbog kojeg naše dvoje djece, koja se uvijek tuku, moraju dijeliti sobu. Njegove slike su krajnje amaterske. Boje su mutne, depresivne. Svaki put kad napravi pogrešan potez, premaže ga novim slojem boje. Tako njegove slike nalikuju na velike, teške bljuvotine – kao neprobavljen, obilan, ižvakan obrok koji se vratio tamo odakle je došao. On smatra da su njegove slike “apstraktne” i da su “izraz stanja emocionalne uznemirenosti i uzbuđenosti”, ali u biti, one predstavljaju ono što on najbolje poznaje: pičke, i iznutra, i izvana. Pretpostavljam da to i drugi ljudi primjećuju, barem oni pametniji. Sigurna sam da ga zovu “ginekolog koji slika pičke” i da mu se rugaju iza leđa. A on to zaslužuje u potpunosti pa se ne uznemiravam ako je to tako – čak se potajno i nadam da mu se podsmjehuju. No, među našim gostima ima takvih koji to ne rade u lice, naprotiv, laskaju mu. “Pa vi ste pravi umjetnik”, govore mu, gledajući u slike kao da pred njima stoji neko Leonardovo platno. I tada on vadi onu svoju poznatu frazu: “Ne, ja se samo bavim umjetnošću”, i dodaje, ponovno s lažnom skromnošću, “ja sam samo obični ljekar”, znajući tačno kakav status ima s takvom profesijom.

Druga tema tokom večeri bile su, svakako, njegove pacijentice i njihovi zdravstveni problemi. Moj muž je, to valja spomenuti, ostao bez prijatelja koji su izvan njegove profesije. Svi su njegovi prijatelji ljekari poput njega, koje je upoznao na fakultetu, a njihove žene su mu pacijentice. Oni zajedno čine “bratstvo”. Bratstva su mi kod muškaraca vrlo smiješna iz današnje perspektive. Kad sam bila mlada i kad sam upoznala svog muža, bilo mi je simpatično što ima tako vjerno društvo. No tada mi nije bilo jasno o čemu razgovaraju međusobno. I nije mi bilo jasno kako razgovaraju o nama, svojim ženama. A mislim da je moj muž među njima najgori, uglavnom zato što je ginekolog i zato što uživa status poznavaoca svih intimnih problema njihovih žena. Nažalost, sumnjam u nešto strašno, bojim se to i da izustim, a radi se o tome da njegovi prijatelji namjerno šalju svoje supruge mom mužu jer tako imaju kontrolu nad njima. U slučaju da imaju neku spolnu bolest, moj muž bi to mogao sakriti od njih. Ako su žene same “krive” za tu bolest, on može obavijestiti njihove muževe prije nego što bi to učinile, ili ne bi učinile, supruge. To je samo moja teorija, sumnjam u to jer ova muška banda tvrdi da je njihovo bratstvo “iznad svega” i da bi doslovno sve učinili jedan za drugoga. Ponekad pomislim da su gejevi. Kad ne bi bilo nas, i kad ne bi bilo takvih društvenih okova, jedan iza drugoga bi se izredali i stavili bi ga jedan drugom. O tome ponekad razmišljam, kad me živciraju – zalijepljeni jedan iza drugog kao sardine, kao vagoni voza, kako mrdaju u istom ritmu. Samo što prvi nema što raditi s kurcem pa ga razočarano drži u ruci. Zatim se mijenjaju da ne bi koji u njihovom bratstvu ostao uskraćen. U mojim fantazijama mi, žene, sjedimo po strani i gledamo ih. To radimo i u stvarnosti. Oni govore, a mi ih gledamo ili, ponekad, međusobno šapćemo recepte kada nam dosade njihovi razgovori. Ponekad i supruge uspiju razmijeniti poneku riječ s mojim mužem, u hodniku, tajno, kao dodatne konsultacije o njihovom zdravlju. “Uzmi dozu Betadina”, načula bih ili, “možda je do prehrane, ne znam zašto mi se uvijek pojavljuje.” “Nemoj držati dijete.” “Ali hranim se jako zdravo. Evo, više i ne pušim.”

On i ja upoznali smo se na ginekološkoj stolici kada sam otišla k njemu na pregled. Bio je iznimno dobar i nježan, njegov pristup me oduševio. Bila sam vrlo, vrlo mlada – i to treba uzeti u obzir – drugi ginekolozi su, kojima sam do tada odlazila, bili grubi, loši i neugodni. Nije da sam imala nekakav problem – naprotiv. Najprije me posjeo u svoju kancelariju i opustio me šarmantnim, ljudskim razgovorom. U pozadini je svirala vrlo ugodna klasična muzika, ponudio mi je voćni čaj koji je već pripremio. Kada sam se malo opustila, pokazao mi je gdje se mogu presvući – bila je to prekrasna, malena svlačionica, na podu lijepe, bijele, meke papuče, nova vješalica za odjeću s više nivoa, mekani, bijeli ogrtač koji sam mogla odjenuti prije nego se popnem na ginekološku stolicu. I kad sam sjela na stolicu, on mi je rekao “niže, dušo, hajde malo niže, dušo”, i nježno mi dodirivao bedra da me spusti. Zatim je počeo razgovarati sa mnom dok je stavljao spekulum, govorio mi koliko je to neugodno, ali on će biti nježan i čak se trudio ugrijati ga da mi ne bude čudno kad uđe u mene. Način na koji mi je raširio usmine prije nego što je stavio spekulum, prouzrokovao mi je neki topao osjećaj u duši. I zatim je pogledao unutra, a ja sam ga gledala u lice. Činio mi se lijep, najljepši, prelijep. Plave oči su gledale unutra u mene kao da gledaju u zalazak nad mirnim jezerom. Lice kao da mu se raznježilo. “Ah, sve je savršeno. Imate prekrasnu anatomiju”, rekao mi je i to je ponavljao kada mi je ultrazvukom pregledavao jajnike. “Imate prekrasnu maternicu”, rekao mi je nekoliko puta. Ali prije nego smo stigli do ultrazvuka, učinio je nešto za šta sad znam da čini i drugim ženama – možda je baš zato toliko popularan, uz mekane papuče, lijepu vješalicu, čaj, prijateljski odnos. Svojim dugim, nježnim prstima bockao me unutra kako bi provjerio ne boli li me nešto. Razumije se, ispričao mi se više puta prije toga i objasnio mi tačno šta će mi raditi. Ali, kako je gurnuo kažiprst unutra i vrtio ga lijevo-desno, tako mi je drugim prstima nježno milovao klitoris. Bilo mi je lijepo. Vratila sam se nakon šest mjeseci lažući da me nešto unutra svrbi. “Prekrasno je sve, prekrasno”, rekao je. “Nisam vidio ovako čistu i lijepu anatomiju”, ponavljao je gotovo zaljubljeno gledajući u moju unutrašnjost. I tako svakih šest mjeseci tri godine, sve dok se jednom nismo sreli u jednom od gradskih kafića kada mi je u pijanom stanju rekao da sam mu bila najljepša pacijentica s najljepšom “kako da ti kažem… počinje slovom P” koju je do tada vidio. Zatim mi je rekao da mu nakon ove izjave više ne mogu biti pacijentica, ali mu mogu biti djevojka. I nakon nekoliko mjeseci mi je rekao da mu mogu biti i žena, na šta sam ja pristala. Imala sam dvadeset i dvije godine. On je imao trideset i osam. Još uvijek sam njegova pacijentica.

Slike su glavni povod našim raspravama, ali ne i njihov uzrok. Uzrok je višeslojan, ali evo još jedan primjer: jednom smo moj muž i ja razgovarali o umjetnosti. Razumije se, on sebe vidi kao nekakvog Čehova, nekoga ko je bio ljekar, ali poslije je postao poznatiji po tome što je zapravo bio veliki umjetnik. Razgovarali smo o našim omiljenim piscima, slikarima, muzičarima, a ja sam počela govoriti kako mi se sviđa poezija Sylvije Plath. Njemu kao da je odjednom nešto sinulo.

“Jesi li primijetila da su svi veliki umjetnici muškarci?”, upitao me.

To sam odavno shvatila i bilo mi je bolna tačka. Razočarano sam odgovorila potvrdno.

“Šta misliš, zašto je to tako?”

Stala sam razmišljati. Nisam odmah mogla sročiti ono što bih mu sada rafalno ispalila u lice: da žene nikada nisu imale uslove da budu kreativne. Da im to jednostavno nije bilo dopušteno kada bi po cijele dane sjedile kod kuće i brisale govna s dječijih guzica, kao što sam radila i ja dok je on šetao po konferencijama, po kinama, afrikama, evropama i dobijao inspiraciju.

“Pa…”, zamucala sam, zbog čega se sada kajem.

“To je zato što su muškarci duh, a žene tijelo. Muškarci su kreativni, žene praktične. Muškarci gledaju gore, žene dolje. Žene ne mogu biti umjetnice – to nije svojstveno njihovoj prirodi.”

Jako sam se uvrijedila, ali nisam znala kako da mu odgovorim. Imala sam dvadeset i tri-četiri godine, ako mi to danas može poslužiti kao odbrana.

“Hajde. Kaži mi neku veliku književnicu. U rangu Dostojevskog, Čehova, Hemingwaya, naprimjer”, rekao mi je.

“Pa evo, Marguerite Yourcenar”, odgovorila sam mu jer sam se samo nje sjetila u tom trenutku.

“Ne broji se. Bila je lezbijka”, odgovorio mi je i otišao u toalet gdje se zadržao petnaest minuta da kaka, a ja sam morala izaći po sina u vrtić i nikada nismo nastavili razgovor u kojem bih mu navela stotine muških umjetnika koji su bili gej, kao njegov omiljeni kompozitor Čajkovski, naprimjer.

Ideje o veličini umjetnika i želja da i on postane umjetnik kod njega su se javile još davno, ali je počeo slikati kasno, nakon što je “spoznao” sebe, kako je sam govorio. Zapravo, počeo je intenzivno slikati kada nam se rodilo drugo dijete – dakle, prije osam godina. Do tada sam već pomalo i otupjela i prestala ga se toliko bojati. Kada je počeo slikati, istrenirana samo da mu pjevam slavopojke, govorila sam mu da su slike jako lijepe i da zaista ima dara. On bi se crvenio od sreće kada bih mu rekla tako nešto i, kao da će progutati knedlu ili briznuti u plač svakoga trena, suznih očiju gledao bi u završeno platno. “Oduvijek sam želio biti slikar!”, govorio je. “Dvoumio sam se između medicine i akademije. Ali tata me natjerao da krenem njegovim stopama. I eto – sudbina”, ponavljao bi ushićeno. Čudila sam se kako takve stvari govori i meni, supruzi, pred kojom se nije morao pretvarati.

Zatim sam počela ignorisati njegove slike i konačno, prije nekoliko godina, počela sam mu govoriti da mi se uopće ne sviđaju. Posljednji put kad smo se posvađali, u trenutku bijesa rekla sam mu da nalikuju na ružne, razmazane pičke, a kada ne nalikuju na njih, nalikuju na omlet ili bljuvotinu. Uvrijedio se kao nikada do tada.

“Ja bar stvaram”, rekao mi je. “A ti, šta ti radiš?”

“Stvaraš kao što stvaraju tvorovi[1]“,odvratih mu.

On je pobjesnio. Vidjelo se kako ga je oblilo rumenilo, a kako se zna suzdržati, kao da je progutao to rumenilo jer mu se lice vratilo u normalu nakon desetak sekundi.

“Baš si nešto duhovita danas”, rekao je ne znajući šta drugo reći. “Šteta što nisi književnica”, dobacio je, znajući da sam oduvijek voljela pisati. Primijetio je da sam se uznemirila i nastavio me mučiti.

“Uh, zaboravio sam da pišeš poeziju. Zašto mi ne pročitaš neki od svojih pjesmuljaka da i ja mogu kritizirati?”, zajedljivo mi je dobacio i trijumfalno se smješkao jer moje pjesme nikada nije pročitao. Nikada mu ih nisam dala iz jednostavnog razloga koji više nisam željela od njega da krijem. Otišla sam u spavaću sobu i ispod kreveta izvukla listove s poezijom koju sam krišom pisala dok je on bio na poslu. I dala sam mu posljednju pjesmu. Rekla sam mu da čita naglas.

                   Ljubljena

                   On leži kraj mene
                   a ja te sanjam
                   tvoj noćni cvijet
                   za mene se otvara
                   ti jecaš poput vjetra
                   ružo moja mila
                   tvoga nektara
                   i večeras bih se napila

Vilica mog supruga skamenila se i mrvicu kao da se pomjerila udesno kada je prestao čitati. Oči su mu se širom otvorile i gledao me ukočeno, blijed u licu.

“Rima i nije baš pravilna”, rekoh mu cinično. “Oprosti što sam te razočarala.”

“Ne”, odgovorio mi je. “Nisam razočaran. Očekivao sam sranje.”

_ _ _

[1]        Neprevodiva igra riječi. U makedonskom je: Tvoriš ko što tvore tvorovi.


O autorici:

Rumena Bužarovska (1981, Skopje) autorica je četiri prozne zbirke (Žvrljotine, 2006, Osmica, 2010, Moj muž, 2014. i Spavaj, 2017. godine) i komparativne studije o humoru u američkoj i makedonskoj kratkoj priči.

Književna je prevoditeljica s engleskog na makedonski jezik, a prevodila je djela autora kao što su J.M. Coetzee, Lewis Carroll, Truman Capote, Charles Bukowski, Richard Gwyn…

Godin 2016. izabrana je među deset novih literatrnih europskih glasova, u izboru platforme Literary Europe Live, a godinu kasnije dobila je regionalnu nagradu Edo Budiša u Pazinu.

Pokretačica je i organizatorica festivala PičPrič u Makedoniji, urednica proze u književnom časopisu Blesok i profesorica američke književnosti na Univerzitetu u Skopju.

Komentari

komentara