Naše lično je i političko: O strahu, aktivizmu i vidljivosti

Piše: Redakcija
Foto: Azra Numanović

Drugog dana festivala Merlinka, 28. januara, u Art kinu Kriterion održana je panel diskusija na temu Naše lično je i političko. Moderatorica diskusije bila je Naida Kučukalić, a učestvovali/e su Nera Mešinović, bh. aktivistkinja, hrvatska fotografkinja Nina Đurđević, te Marino Sorel i Entity iz hrvatske queer art skupine House of Flamingo. Diskusija je pokušala odgovoriti na pitanja šta sa sobom nosi autovanje i javno izlaganje svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta u konzervativnom i homofobičnom društvu, te na koji način individualni aktivizam mijenja status quo na koji su mnoge LGBTI osobe prisiljene pristati.

Dan ranije, u okviru Merlinke je premijerno prikazan dokumentarni film Neizgovoreno, u režiji Elme Islamović, koji donosi priču o lezbijki Neri Mešinović i njenoj porodici. Nera je tokom protekle godine intenzivno učestvovala u projektu živih biblioteka, te je sa različitim ljudima razgovarala o svojoj seksualnoj orijentaciji. Uradila je skoro 500 intervjua, a na diskusiji je podijelila svoja iskustva. “Živa biblioteka je veliki dio mene i uživam radeći je. Shvatila sam da je u pitanju realni ljudski moment koji ima potencijal da mijenja. Nevjerovatno je koliko lična priča može utjecati na druge ljude. Ako ispričate nešto lično što vas je zaboljelo, ljudi vide da imate iste strahove, ciljeve, porive, i to je najljepša stvar u vezi žive biblioteke – što taj lični kontekst donosi promjenu”, rekla je Nera.

Nera je s prisutnima također podijelila i to zašto je uopće pristala na ovakvu vrstu izlaganja, obzirom da je bila svjesna u kakvom homofobičnom okruženju živi. Ideja za film je nastala nakon druženja u Sarajevskom otvorenom centru, tokom kojeg je prikazan prvi film Elme Islamović, pod nazivom To je naše dijete. Nera kaže da nije pretjerano razmišljala o tome da li da bude dio filma. Posebnost filma je pri tome i to što je njena majka pristala učestvovati u njemu. “Prije dokumentarca mojoj mami baš nije bilo jasno da puno roditelja ne podržava svoju djecu, i bila je frapirana činjenicom da je u noći otvaranja Merlinke zaista uradila aktivistički posao. Bila je živa biblioteka za sve moje prijatelje/ice i za sve one koji/e će to tek postati. Mogu zamisliti kako bi meni bilo da to nemam. Mogu samo reći da sam privilegirana, i iz te privilegirane pozicije se osjećam pozvanom da zastupam zajednicu koja nema tu sreću. To je moment u kojem se razvija ili strah ili sloboda. U ovom slučaju, ja sam bila slobodna.”

Nera se također dotaknula i teme straha, te je rekla da je kilometar puta kojeg je prošla od jednog kafića, pa do Kriteriona, sa svojom mamom, bio najteži kilometar u njenom životu. “Strah je tu, strah motiviše, i to je, po meni, vrlo pozitivna emocija koji me prvenstveno podsjeća koliko sam privilegirana u odnosu na druge, jer taj strah koji ja osjećam je minoran u odnosu na strah ljudi koji nisu out ni sebi ni drugim ljudima. Kada vidim koliko malo razloga imam za strah, koliko sam podržana u porodici i među prijateljima/icama, i kako svi/e prolaze kroz to iskustvo straha sa mnom, to je lijepo podijeliti.”

Fotografkinja Nina Đurđević je na panelu govorila o dvije serije fotografija koje također predstavljaju određeni aktivistički istup. Prva serija fotografija zove se objekt(iv)na i u pitanju su autoportreti na kojima je Nina izložila svoje (polu)golo tijelo. Kako je objasnila, serija je nastala inspirirana vezom na daljinu i molbama da se pošalje koja gola fotka. Nakon nekog vremena, Nina je shvatila da ne radi ove fotografije samo da ih pošalje, nego da se dešava nešto dublje. “Godinama sam bila iskompleksirana svojim tijelom, sebi sam izgledala lošije nego danas. Danas izgledam fantastično! (smijeh) To što sam se sama pred sobom gola fotkala, a onda još to stavila i na internet, bio je oslobađajući čin. Krenulo je zbog mene, i iz mene, a postalo je suočavanje i reakcija na društvo i poziciju žene u društvu, na to kako žena mora biti lijepa.”

U okviru Merlinke je predstavljena i Ninina serija fotografija 17:15, koja tematizira tzv. obični život transrodnih i rodno varijantnih osoba. Na pitanje zašto joj je trans* pitanje važno, Nina je odgovorila da joj nikada nije bilo važno trans* pitanje, nego pitanje čovjeka i načina na koji se ponašamo prema drugim ljudima. “Smatrala sam da stavljamo naglasak na sve ono što nismo mi, i da nam je društvo zato toliko u kurcu. Ova serija fotografija je nastala nakon jedne druge veze, u kojoj sam shvatila kako sam privilegirana u svojoj običnosti, ili normalnosti. Shvatila sam koliko sam prihvaćena jer nikad nisam morala razmišljati o stvarima o kojima osobe koje su drugačije moraju razmišljati na svakodnevnoj bazi, koliko to utječe na formiranje njih kao ličnosti, i na formiranje njihovih stavova. Užasno na tebe utječe ako ideš negdje pišati, pa imaš problem u koji god WC da odeš. Ja sam samo htjela prikazati običnost, jer mislim da smo svi isti.” Nina sebe ne bi opisala kao aktivistkinju, ali smatra da je individualno iskustvo najjače. “Ako već pričamo o aktivizmu, ja sam individualna aktivistkinja, zato što svojim životom, uvjerenjem i načinom na koji živim radim svjedočanstvo na svakom koraku.”

Članovi umjetničke skupine House of Flamingo iz Zagreba, Marino Sorel i Entity, govorili su o tome kako je House of Flamingo nastao i šta danas znači da muškarac obuče žensku odjeću i nosi šminku, obzirom da se to još uvijek smatra prilično radikalnim činom. House of Flamingo je u svom pravom obliku počeo postojati nakon prvog DRAGram festivala koji je održan u Zagrebu prije tri godine. Nakon formiranja ekipe, nastao je House of Flamingo, kao homage balroom kulturi, kada su se razne “kuće” među sobom takmičile u raznim kategorijama rodnog nekonformiranja i istraživanja drugačijih identiteta od onoga što je društvo očekivalo, kako je objasnio Marino. “Mi smo skupina ljudi sa jako bizarnim smislom za humor, i sve što radimo je u neku ruku aktivističko, počevši od toga što nosimo, kako se šminkamo, kako razgovaramo sa ljudima, kakav materijal produciramo… Iza našeg rada uvijek stoji neka poruka. Naš rad jeste primarno umjetnički, ali je prožet dozom aktivizma i društvenog vjerovanja”, kazao je Marino.

Entity, član/ica skupine House of Flamingo, koji/a slobodno živi svoj drag život, rekao/la je da nisu svi/e tako slobodni/e sa svojim drag životom, ali da u njenom/njegovom slučaju svi znaju da se time bavi i podržavaju ga/ju. “Ja ne živim kao drag queen u slobodno vrijeme. Na sceni sam umjetnica, ali da nema te prilike, vjerovatno ne bih mogla svugdje tako nastupati. Nema puno takvih kolektiva na ovim prostorima, i to je malo žalosno, jer bismo se trebali skupljati. Ako se neko želi pridružiti House of Flamingo, neka se slobodno javi.”

Marino je za kraj dodao da je rad skupine House of Flamingo usmjeren podjednako i na hetero i na queer populaciju. “I u samoj Hrvatskoj, gdje su se dogodile neke legislativne promjene, čini se da je sama zajednica često ograničena u različitim binarnostima, u tome šta je muško, a šta žensko. Za hetero populaciju je to neki edukativni moment, a za queer populaciju je moment da se mogu osloboditi više nego što je to dozvoljeno.” Marino je istakao da razlog njihove vidljivosti proizlazi iz toga što im je bitno da drag maknu iz podruma i gej klubova, gdje je nevidljiv. “Naša želja je bila da ljude upoznamo s tim što radimo, a spletom okolnosti se dogodilo da je priča nastavila rasti. Jako nas veseli da toliko različitih udruga i inicijativa u regiji prepoznaje to što radimo i zovu nas da pokažemo kako to izgleda.”

Komentari

komentara