Porodica progovara: Aco i Nina: “On mene i dalje nervira, ali sigurno ne što je gej, već prosto što je mlađi brat”

Piše: Lamija Begagić

S Acom i njegovom dvije godine starijom sestrom Ninom, upriličili smo Skype razgovor, budući da nas dijele hiljade kilometara: Aco je u rodnoj Banjaluci, a Nina već nekoliko godina preko okeana – u Sjedinjenim Američkim Državama. No, bez obzira na daljine i milje, ona je i dalje Acina najveća podrška.

Ona je bila prva osoba kojoj je Aco rekao da je gej, ako se izuzme nekoliko poznanika i poznanica koji su i sami bili LGBT osobe pa su se jedni drugima međusobno autirali. No, Nina nije samo sestra koja je pružila punu podršku, već je i važna medijatorica u porodici i da nije nje, tvrdi Aco, i roditelji bi bili daleko tvrđi orah nego što su na koncu bili.

Nina: Priznajem, mada to možda zvuči neskromno, da moja uloga u nekom svojevrsnom posredovanju između njega i roditelja jeste velika. Roditelji mi vjeruju, cijene moj sud, također jako poštuju i mog muža, stoga im je jako važno kada i mi normalizujemo seksualnu orijentaciju, kada o njoj otvoreno pričamo, kada dovodimo gej prijatelje… Mamu sam, recimo, ciljano, mada je to u njenim očima izgledalo spontano vodila na paradu ponosa kada je bila kod mene u posjeti, pa smo se fotografisali, slali slike Aci… Oboje, i brat i ja, sporadično i kao sasvim slučajno ostavljamo literaturu, knjige, brošure koje se tiču života i prava LGBT osoba svuda po stanu, podmećemo im zamke (smijeh).

Ali šalu na stranu, mislim da su blizu da to posve prihvate, zasad mislim da još uvijek samo tolerišu, mada, za balkanske roditelje, često nas znaju iznenaditi. Vjerujem da smo na dobrom putu, za godinu – dvije, ja vidim kao sasvim normalnu situaciju jednu porodičnu večeru, naprimjer, na kojoj smo kod roditelja suprug i ja, i Aco i njegov partner.

Aco: Da, za to nam, za početak treba partner, lako za starce (smijeh)

Nina: Naravno, ne brini, pobrinemo se i za to, ti znaš da ja tebi tražim nekog ovdje stalno, baš sam dvojici drugara neku noć pokazivala tvoju sliku nadajući se da će reći da imaju kakvog druga za tebe, ali ništa (smijeh).

Razgovor s Ninom i Acom opušten je, vedar i veseo kakav može biti samo između osoba koje se razumiju, komuniciraju i iskreni su jedni prema drugima.

No, nije baš uvijek bilo tako…

Aco: Sad s ove distance, ja stvarno nemam pojma što sam ja toliko lagao kad nijednog trenutka nisam sumnjao da Nina neće to super prihvatiti. To mi je onda nekako i bila najveća kočnica kod autovanja, mislio sam: Kako, čovječe, sad da joj kažem, kad sam toliko muljao i izmišljao neke cure, veze…

A onda sam jedan dan odlučio da joj moram reći da sam gej i ne samo da joj moram reći već da joj moram reći baš taj dan – tad ili nikad!

Nina: Jao, da, sjećam se koliko je to bilo smiješno. Ja sam imala neki dogovor u šest, a ti si mi se napokon autovao, ja mislim pet minuta do šest, a dotad si toliko kružio i okolišao, da sam ja jedva dočekala taj tren kad si rekao, skoro da sam to htjela uraditi umjesto tebe.

Aco: Da. A ustvari sam dva sata pokušavao, al nikako nije išlo: krenem, pa stanem, pa hodam za tobom, pa gledam na sat i paničim jer uskoro izlaziš, baš kao da sutra ne postoji i ako ti ne kažem tad, neću nikad. Umrijet ćeš u neznanju (smijeh).

A Nina je zapravo već znala, mada je čekala da joj brat sam kaže. Namjerno je, u različitim prilikama, iznosila svoj pozitivan stav prema LGBT osobama kako bi Acu ohrabrila. U jednoj takvoj prilici, ona, Aco i njena prijateljica bili su u New Yorku i sasvim slučajno je na TV-u bila neka emisija o „liječenju“ lezbejki i gej muškaraca u nekim opskurnim polulegalnim klinikama u SAD.

Nina: Iskoristila sam tu priliku da se naglas snebivam takvim odnosima prema LGBT osobama. Glasno smo negodovale, i drugarica i ja, a Aco je šutio. Oduvijek sam zaista znala, al sam mislila da je na njemu da procijeni tren kad će mi reći. U to vrijeme, ja sam išla na razgovore sa psihologinjom i sa njom sam razgovarala i o bratovoj orijentaciji, otvoreno joj rekla da mislim da je gej i tražila savjete kako da mu pristupim da što lakše prihvati sebe.

Razgovori sa stručnim ljudima i psihoterapije pomogli su ne samo Nini i Aci, već i njihovoj mami. Vidjevši da ima dosta nedoumica nakon što joj se sin konačno autirao, Aco je jednog dana mamu poveo kod svoje terapeutkinje.

Aco: Pomoglo je, naravno da jeste.

Nina: Jeste, ali nije bilo presudno. Ja mislim da je važno da to čuju od stručnih ljudi, ali je još važnije da u svakodnevnici skidamo tabue. Da se normalizira, da se priča. Kod nas je zaista velik problem taj manjak vidljivosti gejeva i lezbejki. Kada upoznaju ljude od krvi i mesa koji su LGBT osobe, ali su uz to ljudi različitih profesija, interesa, hobija, onda nekako oslobađamo te riječi nekog vela tajnovitosti. Zato im ja često spominjem svoje američke gej prijatelje, a Aco svoje. I mislim da su na dobrom putu, zaista, jer evo, recimo, naš tata, koji je prije mame shvatio da mu sin voli muškarce, napravio je jedan simpatičan pomak za balkanskog oca kada je nedavno instalirao u Acinoj sobi šipku za pole dancing kojim se Aco bavi.

Aco: Da, da. To je ovako pomalo smiješno i super anegdota, ali je zapravo jako važno. Ja se bavim pole danceom i nedavno sam naručio sebi potrebnu opremu, pa mi je on pomagao da to montiramo. Ne trebam spominjati koliko je tabua učitano u tu famoznu šipku, koliko rodnih stereotipa, seksizama i mačizama. No, on je prihvatio da je to moja strast, pomogao mi, a kad su nam nedavno dolazili Nina i njen muž, i oni su pokušavali plesati, pa shvatili koliko to nije nimalo lako i koliko kao i za svaku vještinu treba rada i truda. Bio je to poseban porodični trenutak.

Pred Acinom i Nininom je porodicom, vjerujemo, još mnogo takvih. Uz ljubav, prihvatanje i ples, sve ide lakše.

Nina: No, da se razumijemo, bili smo možda mnogo optimistični i možda malo i patetični, pa da za kraj kažem da on mene i dalje nervira. Ali ne zato jer je gej, već jer je mlađi brat, a ti su, po definiciji, nervirači. ☺

Komentari

komentara