U gluho jutro nema ko da čuje

7019348-sunrise-morning-mistPiše: Lejla Kalamujić
Izvor: Transbalkan.org
Foto: 7-themes.com

Bilješka o autorici

Lejla Kalamujić je rođena 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Završila je studij filozofije i sociologije. Autorica je zbirki priča Anatomija osmijeha i Zovite me Esteban. 
Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web portalima u BiH i regiji.O priči U gluho jutro nema ko da čuje
Priča je ficionalna, ali je inspirisana jednim novinskim tekstom od prije dvije godine o pokušaju samoubistva jedne trans osobe sa naših prostora, nakon što joj je odbijeno produženje vize u Njemačkoj.

Na obdukcijskom stolu gradske mrtvačnice u Berlinu nalazi se tijelo. Donijeli su ga maloprije. Krhko je i bijelo kao prvi snijeg na krovovima. Stigli su svi. Patolozi, profesori, studentarija … Leš, go i frišak, miriše po ekstraktu ruže iz kupke. Svi su tu, da jesu. Naglo probuđeni snovi migolje im po licima. Bore na svakom čelu su oštre. Obrve se skupljaju, mutne oči zagledaju tijelo. Odozgo, iskosa, izbliza, izdaleka. Čas bulje, čas sa strahom proviruju u sleđeni osmijeh na licu. Lijep, iskren. Na licu mrtvom, na licu hladnom. Jedan od doktora zakorači bliže. Na džepu njegovog mantila plavim slovima utisnute su riječi “šef patologije”. I baš on, šef dakle, glasno pročisti grlo i započe.Pipka mršave prste na rukama, one koji su – u gluho jutro nema ko da čuje – bajatim mrvicama hljeba hranili vrapčiće iz kvarta. Bio je to pravi bal čovjeka i ptica u zoru. U Rauchstraße, u drugom ulazu trospratne zgrade, u potkrovlju s desne strane. Kljunići bi zaškripali na prozorskom staklu, svjetlo bi se upalilo, željezne roletne bi zacvilile. Ptičije bi nožice skakutale na limenom simsu. Krilca bi se raširila, a prsti bi sipali mrvice. Za sreću, za dobar dan.

Ostat će prazni želuci. One će doći. Sletit će. Zrnastim očima će gledati. Čekat će.

Šefove ruke gaze po tijelu, kao po studenoj zemljinoj karti. Opipavaju dlan. Pronalaze tri žulja, proklijala na popucaloj koži kao tri planine od stvrdnute ilovače. Te žute, prhke zemlje u izobilju ima tamo, odakle je tijelo pobjeglo. Žuljeve je stvorio rad – u gluho jutro nema ko da čuje – u trećerazrednom restoranu na uglu Des 17. Juni Straße koji zaudara na zagoreno ulje. Taj rad (ne, nije stvorio čovjeka) stvorio je robove. Jedan dan, drugi, treći… Svaki dan (samo dvaput slobodno u mjesecu) tijelo je ribalo podove, pralo i sapiralo suđe, reckalo povrće, istovaralo-utovaralo vreće od po 25 kg, posluživalo vrele filete piletine u umaku od karija. Jebavalo se za male pare. Jedan dan, svaki dan od 08:00 do 19:00.

Tijelo, znamo to, neće doći u Des 17. Juni Straße ovoga jutra. Ostat će prljavi podovi, neoljušten krompir, smrdit će skoreni ostaci hrane na tanjirima. Vlasnik, davni izgnanik iz neke treće zemlje, puhtat će, gledati na sat, trljati svoje proćelavo tjeme. Sijući strah ostalim radnicima pljunut će i vrisnut: jebena trandža!

“Na rukama nema tragova nasilja”, veselo će šef. Potraga se nastavlja. Njegovi prsti lagano klize po tek poniklim dlačicama na nogama, kao po travi zaborava, onoj u kojoj se tijelo – u gluho jutro nema ko da čuje – igralo nekada davno, u bašti iza kuće. Tamo, u toj drugoj zemlji, s puno ilovače. U gradiću, među planinama, iz kojeg je pobjeglo prije navršene dvadesete godine. Bijeg je bio munjevit, sve se desilo u sedam dana.

Neka ide. – prvi dobronamjerni glas.
Neka bježi! – drugi dobronamjerni glas.
Mora da ode! – treći dobronamjerni glas.
Brzo. – prvi prepadnuti glas.
Odmah. – drugi prepadnuti glas.

Ponijelo je jednu kožnu torbu u kojoj je bilo nekoliko majica, jedne farmerice, troje gaća i dvije knjige. Jednu kesu u kojoj su bila dva zamotana zvrka zeljanice, Coca-Cola i puding od vanilije. U džepu na jakni nosilo je i pasoš (ne, ta slika to nije bilo ono). U dva poslije pola noći, na autobusnoj stanici na kraju grada ispratili su ga majka i otac. Nasmijani, olakšani, jer dijete ode živo sa svojom sramotom daleko od kuće.

“Ni na nogama nema tragova nasilja”, saopštava šef uspavanoj sviti. Slina mu kliznu niz grlo kad ugleda jedan omanji ožiljak na vratu. Jednu recku iz koje su se razmahala ljubičasta krila istetoviranog vilenjaka.

– Staro! – uzviknu šef.

– Kako lijepo. – divio se tatoo majstor, ima tome godina.

I jeste, stvarno je bilo lijepo – u gluho jutro nema ko da čuje – biti u ovoj zemlji i ovom gradu u kojem ožiljke možeš pretvoriti u fascinantne tetovaže. Ožiljak je bio pečat nesretne sudbine u toj drugoj zemlji, gdje su iz jedne crne noći izgmizali Pacovi pravde (naziv za lokalnu bandu). Presreli su tijelo u sokaku koji je vodio do njegove kuće.

– Nakaza! – prvi Pacov.
– Nakaza! – drugi Pacov.
– Nakaza! – treći Pacov.
– Nakaza, nakaza, nakaza! – klicali su Pacovi.

Opijeni, s gađenjem i prezirom koji su im curili niz bradu, udarali su jako. Jače. Još jače. Još, još jače. Udarali su sve dok se tijelo nije upišalo i usralo od straha i bolova. Tad, kao bonus track, potegnuli su nož. Mjesečina je bljesnula na metalnoj oštrici i u tren se zabila u vrat žrtve. U autobusu tri sedmice poslije, sa torbom, kesom i pasošem (ne, ta slika to zaista nije bilo ono), majka i otac su mahnito mahali izvana. A ono, ono je držalo u ruci kartu u jednom smjeru i klelo se da se nikad više neće vratiti.

“Ni ovdje nije bilo nasilja”, kaže šef, dok stišće prstima ukrućene bradavice. Kako je samo bilo lijepo – u gluho jutro nema ko da čuje – osjetiti kako dvije sisice sve jače potiskuju kožu i bubre. Kao u trinaestogodišnje djevojčice. Dvije sisice, dvije ponosne planinice, nad kojima će zasijati sunce. Ah, kako je samo bilo lijepo obuti baletanke i odskakutati u toplu noć, punu smijeha i zabave. Plesati, a tvoja svilena bluza, znojna i tamna kao proključala krv, mami momačke poglede. Ujutro trčati na posao u cipelicama sa visokom petom, ganjati svoj odraz u još neosvijetljenim izlozima prodavnica i zubima strugati ostatke karmina sa usana.

Vlasnik čeka. Puhće, trlja svoje proćelavo tjeme i gleda na sat. S vrata ti tutne kecelju u ruke i strogim te pogledom šalje u kuhinju. Njemu stvarno nije važno ko si ti – imaš li sise, kurac ili rogove. U njemu bude sreću samo tvoje suzne oči dok sjeckaš luk.

Šef zausti, vjerovatno da ponovi isto, kad jedan dugobradi student, sa pirsingom u lijevoj obrvi, razmaknu tjelesa oko sebe kao da su šipražje i priđe obdukcijskom stolu. Nadvi se nad tijelo. Sagnu se. Toplim jezikom liznu lice mrtvo, lice hladno.

Uuuuuu – prostrujao je uzvik zrakom mrtvačnice.

Dečko potom obliza svoje usne, na tren zažmiri, zamisli se. Svi su zadržavali dah, sve dok ovaj ponovo ne progleda i pomirljivo zaključi: “Nema tragova suza.”

Nije ih bilo, istina, veoma dugo. Godina cijela! A onda – u gluho jutro nema ko da čuje – u sanduče, u trospratnoj zgradi, u Rauchstraße stigao je poziv iz Ureda za emigrante. Viza je sveta riječ, vjerujte! Ako nje nema i čarolija nestaje. Padne kiša. Na neravnim ulicama od kišnice se nakupe muljave lokve. Psi (malo ih je, ali tad se svi okupe) trgaju smeće iz prepunih kontejnera. Razbacuju ga i komadaju na sve strane. Ptice napuste granje. Kanalizacija se izlije. Ti sjediš samo u mračnoj sobi iznajmljenog stančića (30 m2). Muklo je. Sat tik-taka, pacovčići glođu drvene podne grede. Piješ, pušiš, grickaš penzepine kao čips. Kad zatvoriš oči, u mraku pred tebe izlijeću lica ljudi koje si upoznalo. Keze se, plaze ti jezik, njihovi savršeno bijeli zubi te plaše. Opet piješ, pušiš, grickaš … Zrak u vodovodnim cijevima zavija kao želudac mučen glađu. Pacovi kolo vode. Iznenada, zasvrbe te bradavice. Jako baš! Trljaš ih među prstima, istežeš ih kao uši malog djeteta, da brže izraste. Toplo ti je. Krv ti udari u glavu. A ti se penješ. Osjećaš da si tako blizu planine i sunca. Stenješ. Sa svakim tvojim korakom odroni se dio zemlje. Kruni se, nestaje. Piješ, pušiš, grickaš, dražiš bradavice.

Šef je ljut zbog incidenta od maloprije. Mora biti da se zbog tog bijesno baci na osmijeh. Lijep, iskren. Na licu mrtvom, na licu hladnom. Objema rukama zgrabi malene čeljusti i naglo ih razvuče. Osmijeh se sasu u jedan veliki zijev. Medicinska lampa osvijetli tamno nepce. Sad je to samo rupa bez riječi, mirisa i daha. Istina je – u gluho jutro nema ko da čuje – riječi su se prve istopile u mraku. Kada su pronašli tijelo nasmijanog lica, oči su bile otvorene. Gledale su u jednu otvorenu kovertu u kojoj je – saznat će se kasnije – stajao duboko ožalošćeni papir sa obavještenjem da o produženju vize nema govora. Taj je papir bio zvanična presuda i jasna poruka administracije:

– mrš nazad u gudure,
– i korov,
– i batine.

Ne, zaista nije bilo nasilno – konačni je zaključak autopsije. Tijelo su prekrili najlonom i zatvorili u pretinac. Ostatak priče iscurio je sa ono malo sekreta što su, pro forme, poslali na analizu u laboratoriju.

Nakon obavljenog posla, šef je svima kupio caffe-latte i mini kroasane od čokolade, iz samoposlužnog aparata. Umorni, svi su sjeli na klupe u dvorište ispred klinike. U tišini su pili, jeli, protezali se. Vjetar je nanosio miris rose u gluho jutro, u gradu na čijem se nebu rađalo sunce.

Komentari

komentara