Sa Renatom Turkeš, dugogodišnjom aktivistkinjom iz Tuzle razgovarali smo o bitnosti aktivističkog djelovanja, situaciji u Tuzli prije desetak godina i danas, te koliko joj znači podrška nevladinih organizacija u organizovanju različitih događaja i akcija u Tuzli.
Lgbt-prava.ba: Šta je za tebe aktivizam i smatraš li sebe aktivistkinjom?
Renata Turkeš: Akitivizmom smatram pokušaje da se ovaj svijet učini boljim, humanijim i ljepšim mjestom za život za sva bića. U tom kontekstu, sretna sam što mogu potvrdno odgovoriti na tvoje drugo pitanje: da, smatram se aktivistkinjom.
Lgbt-prava.ba: Kada si se počela baviti aktivizmom i šta je bio glavni razlog za tvoje aktiviranje u društvu?
Renata Turkeš: U samom početku srednjoškolskih dana (što inače najčešće navodim kao stvarni početak svog života, jer sam tada počela zaista promišljati o društvu i donositi vlastite stavove) uključila sam se u niz nevladinih organizacija u Tuzli i počela učestvovati u njihovim projektima koji su mi bili zanimljivi, ali ubrzo i inicirati vlastite akcije. Naprimjer, tada sam se odlučila na vegetarijanstvo, pa mi je osobno bilo vrlo bitno govoriti o i promovirati prava životinja.
Inače, najviše sam bila usmjerena na rad sa djecom koja su uključena u život i rad na ulici, djecom sa invaliditetom, djecom i mladim bez roditeljskog staranja, te humanitarne akcije uopće, i uopće inicijative koje su se ticale prava različitih diskriminiranih i/ili manjinskih grupa (prava nacionalnih manjina, prava osoba sa invaliditetom, ženska i LGBTIQA+ prava, i sl.)
Rad na svim tim projektima činio je da se osjećam dobro, da na najkvalitetniji mogući način koristim svoje vrijeme, da mnogo učim i radim na sebi, a pri tome činim male promjene na bolje u svojoj okolini – šta više poželjeti! 🙂
Lgbt-prava.ba: Možeš li napraviti paralelu između aktivizma prije desetak godina, u vrijeme kada si se ti uključila u aktivizam, i danas, kada si pored izvjesne pauze ponovo aktivna, u Tuzli?
Renata Turkeš: Najveća razlika svakako je internet – danas većina koristi socijalne mreže, pa je vrlo jednostavno širiti informacije, pozivati ljude na proteste, na priključivanje različitim akcijama, razmjenjivati ideje, postalo je mnogo jednostavnije baviti se aktivizmom, pa tako imamo i više aktivista_kinja. Ako govorimo o LGBT aktivizmu, primjetan je porast LGBT udruženja u BiH, te decentralizacija aktivizma, na čemu opet možemo zahvaliti internetu. Naime, ukoliko jedna grupa aktivista_kinja organizira akciju u jednom gradu u BiH, a nekome drugome u nekom drugom gradu se ta ideja svidi, dovoljno je samo da e-mailom ili poštom razmijene poruke ili naljepnice koje su lijepile_i, te par savjeta oko organizacije akcije, pa više nije jako neophodna kreativnost ili mnogo vremena kako bi se radilo na pozitivnim promjenama u lokalnoj zajednici, a i šire.
To možemo primjetiti i na nedavnim JMBG protestima ili protestima protiv eutanazije pasa: građanke i građani su uz pomoć socijalnih mreža uspjele_i paralelno organizirati proteste u mnogim gradovima u BiH, ili – ukoliko bi protesti bili samo u Sarajevu – bio je organiziran prijevoz autobusima u glavni grad, a samo jednim klikom moguće je pozvati hiljade ljudi da se priključe, ili da potpišu neku online peticiju. Sve to zahtijevalo je mnogo više truda i vremena prije desetak godina. Hvala internetu, hvala Facebooku!
Lgbt-prava.ba: Postoji li razlog zbog čega nisi osnovala formalnu grupu?
Renata Turkeš: To mi nikada nije bila ambicija. Razlozi su praktnične prirode: bavim se matematikom i to je najveća strast u mom životu, koja od mene zahtijeva većinu mog vremena i to je moj posao. Baš zbog toga ja znam da se ne bih mogla odgovorno posvetiti osnivanju i radu unutar bilo kakve formalne grupe. Ovako mi je nekako sve i romantičnije: aktivizam je za mene sada moja strast, moja ljubav i moj hobi, i ne želim da mi postane posao ili obaveza. Priključujem se i organiziram akcije kada za to osjetim stvarnu i iskrenu potrebu, kada me nešto uznemiri, pokrene na reakciju protiv nepravde, mržnje ili diskriminacije.
Također, moje iskustvo je pokazalo da dobre inicijative uvijek budu podržane od strane drugih formalnih grupa, tj. nevladinih organizacija. Nevladine organizacije su uvijek pružale podršku mojim inicijativama, ukoliko bih to tražila: uvijek mogu računati na besplatno ustupljivanje prostora, projektora, savjete, a nerijetko i potrebna finansijska sredstva. Razmišljanja i ciljevi su nam slični, a uz to prilično je jasna i praktična obostrana korist: nevladine organizacije u svoje izvještaje mogu onda uključiti i aktivnosti na kojima sam radila, obezbjeđujući tako dalju podršku donatora, a meni mogućnost da ideje i projekte u koje vjerujem sprovedem u djelo, od kojih onda nadam se mnoge_i beneficiraju: to je dobitna kombinacija za sve! 🙂
Lgbt-prava.ba: Reci nam ukratko šta ste u Tuzli radile u prethodnih godinu dana vezano za LGBT aktivističko djelovanje?
Renata Turkeš: Što se tiče LGBT aktivizma, dio sam jedne vrlo mlade, zabavne, kreativne i sjajne neformalne grupe, čije su sve aktivnosti usmjerene ka ili povezivanju queer zajednice u Tuzli, ili ka senzilibiziranju tuzlanskih građanki i građana na temu queer prava. Bavimo se online aktivizmom, redovno organiziramo projekcije queer filmova – Queeroteku (na kojima sve_i mogu preuzeti besplatne primjerke različitih knjiga, publikacija, te bedževe, cegere i drugi promotivni materijal koji nam poklanjaju različite LGBTQIA+ organizacije u Evropi), organizirale_i smo i ciklus radionica na temu queer prava i aktivizma. Meni nekako najdraže, i svakako najzabavnije, bile su ulične akcije koje smo organizirali_e, kada smo lijepile_i smo poruke, dijelile_i brošure, cegere i kolačiće u duginim bojama isl.
I opet ću ponoviti, u organiziranju ovih aktivnosti imale_i smo veliku podršku nekoliko organizacija (svih kojima smo se obratile_e, a neke organizacije su nas same kontaktirale i nudile pomoć): Sarajevski otvoreni centar, Kuća plamena mira, Referentna grupa Tuzla, Udruženje Vesta, Rainbow City Rotterdam, Udruženje Okvir; svima najveće hvala, i – pusa! 🙂
Razgovarala Lejla Huremović
