Izvor: Diskriminacija.ba
Foto: Privatna arhiva
Zbog društvenog neprihvatanja njegovog transrodnog identiteta, 34-godišnji Aleks iz Mostara, prije više od pet godina napustio je BiH i odselio u Norvešku. Proces privikavanja na život u novom okruženju nije bio jednostavan, ali danas bar živi u zemlji u kojoj mu prava nisu uskraćena samo zbog njegovog rodnog identiteta.
Ispričaj nam, za početak, ukratko svoju priču o otkrivanju rodnog identiteta – kako je protekao proces autanja i šta su bila osnovna obilježja tvog odrastanja – u porodici, među tvojim prijateljima, u školi?
Trenutak kada sam počeo razmišljati o svojoj seksualnosti i rodnom identitetu desio se onda kada sam shvatio da isti nisu u skladu sa društvenim normativom. To se desilo u najranijem dobu djetinjstva i sve od tada, pa do adolescencije, sam bio u konstantnom konfliktu između svoga tijela i društva. Od nazivanja kojekakvim imenima i svakodnevnim zadirkivanjem kroz cijelo školovanje do verbalnog, seksualnog i fizičkog zlostavljanja u kasnijem periodu života. I čak i onda kada sam se pokušao prilagoditi društvu “prihvatajući” tu nametnutu ulogu žene, nikad nije bilo dovoljno dobro, a ponajmanje za mene. Kada vas niko ne razumije, kada ne postoji termin za to ko ste i kako se osjećate, onda i sami počnete da mislite da ste vi ti koji ste ludi, a ne bolesno društvo. Naime, kada sam se upoznao s ostalim LGBTI ljudima iz tadašnjeg Udruženja Q i saznao za termin “transrodnost”, sve je napokon imalo smisla. Odmah sam afirmirao svoj identitet i zakoračio još dalje od društvenog normativa, ali bar sam tad shvatio da imam slobodu da budem to što jesam, što je i bilo najbitnije.
Prvi put kad sam se autovao je bilo dosta impulsivno. Bio sam jako uznemiren i izvadio sam brošuru namijenjenu za roditelje čija djeca su lezbejke, gejevi i biseksualci/ke (mislim da se tako zvala) i bacio na stol pred mamu. Ona je počela plakati i rekla da je ona to sve vrijeme znala, misleći da sam lezbejka. Dugo vremena je prošlo nakon što sam se opet autovao. Kada sam trebao krenuti sa medicinskom tranzicijom, poslao sam pismo svojoj familiji da sam trans osoba. Iznenadio sam se kako su dosta dobro to prihvatili. Tati je trebalo malo više vremena, ali sad je već godinama sve okej i nema nikakvih problema što se tiče toga. Pričamo otvoreno o svemu, podržavamo jedni/e druge i nije ih briga šta će ko reći, bitno im je da sam ja sretan. Nažalost, ovakve priče su rijetke, pogotovo kod nas u Bosni i Hercegovini.
Kada si odlučio da ćeš napustiti svoju zemlju? Možeš li se sjetiti tačnog trenutka i da li je tvoj rodni identitet utjecao na tu odluku i na koji način?
Dok sam još živio u Bosni i Hercegovini konstantno sam kontemplirao da odem negdje gdje ću moći da živim punim plućima. Zbog svog rodnog identiteta nisam postojao ni u jednom segmentu tog društva, samo su postojale traume što su se lijepile jedna na drugu iz dana u dan. Kao osoba nikad nisam bio shvaćen ozbiljno zbog svog rodnog identiteta koji je za ostale predstavljao karikaturu, nehumanost, nepostojanje. Upravo iz tih razloga sam odlučio da radim na tome da što prije pobjegnem iz tog kontaminirajućeg ludila. Plan mi je bio da ostvarim visok prosjek na fakultetu kako bih mogao upisati master studij negdje vani, što sam i uradio. Htio sam živjeti u Oslu, jer tu imam rodicu s kojom sam dosta blizak od djetinjstva, a i program za master studij se činio skroz OK, tako da sam aplicirao tamo. Prihvatili su me i nakon nekoliko mjeseci sam se preselio.
Opiši nam ukratko proces prikupljanja potrebne dokumentacije za odlazak, život i rad u inostranstvu. Koji korak je bio najteži za tebe u procesu odlaska?
Kao što sam već naveo, izabrao sam Norvešku tj. Oslo, ponajviše zbog rodice koja živi tu, a i programa za master studij koji je bio dosta dobar. Potrebna dokumentacija je uključivala prosjek ocjena minimum 9.5, diplome, TOEFL test sa minimum 80 poena, potvrda o nekažnjavanju, o državljanstvu, rodni list (prevod i ovjera svih dokumenata), mislim da je to sve. Što se tiče procesa odlaska, ništa mi nije bilo teško, jedva sam čekao da se preselim.
O čemu si razmišljao tokom tog procesa?
Kao što sam već spomenuo, taj proces je bio totalno bezbolan. Odbrojavao sam dane kad ću doći u Oslo i početi novi život.
Kada si stigao u Oslo, kako si se osjećao na početku? Da li se sjećaš nekih posebno neugodnih iskustava?
U Oslo sam stigao u avgustu 2013. Tada je još bilo ljeto i sve bilo uzbudljivo, zanimljivo i baš sam bio sretan. Međutim, kako je dolazila mračna zima i strasti u vezi sa dolaskom se smirile, ja sam tek tad osvijestio kulturološki šok. Ne samo taj šok, već sve traume što sam ikada doživio u BiH i koje nikad nisam procesuirao su me zasule kao boomerang. Oduvijek sam se nekako osjećao usamljenim u svom tijelu, ali tad sam se baš osjećao usamljeno u svakom smislu. Tu su bile rodica i prijateljica, ali smo se rijetko viđali/e, jer sam ja živio tada daleko od centra. Bio sam sam, bez porodice, prijatelja, nova sredina i novi ljudi. Sam sa svim svojim traumama, bilo je strašno. U svojoj državi sam se uvijek osjećao kao stranac zbog svog rodnog identiteta, i sad opet se osjećam kao stranac u tuđoj državi.
Kako se osjećaš sada, i da li ima nešto što bi ipak uradio drugačije u cijelom procesu selidbe iz BiH?
Sada je puno bolje nego na početku, obgrlio sam svoje traume i naučio da ih posmatram kao nešto bez čega ja ne bih bio ja. S druge strane, ostati ovdje je dosta teško. Ukoliko ne dobiješ posao u svojoj struci, puno radno vrijeme nakon što završiš master studij ili eventualno upišeš doktorat, možeš slobodno da se vratiš nazad u BiH, niko te ne želi ovdje. Ja sam na drugom master studiju trenutno i u međuvremenu sam se oženio i još uvijek čekam vizu, već pet mjeseci. Tužno je to kako je čovjek spreman na sve kako bi ostao u državi koja te u suštini i ne želi tu, a u isto vrijeme radi sve kako se ne bi vratio u svoju državu koja ga isto tako tjera i odbacuje. Nije lako živjeti među dva svijeta, ali ja sam izgradio i dalje gradim svoj svijet gdje se osjećam kao kod kuće.
Šta su osnovne razlike života u BiH i u Norveškoj?
Osnovne razlike života, prema mom mišljenju, su da ovdje ustvari postojim, da sam zaštićen zakonom, da imam prava koja se poštuju ili ukoliko se krše slijede sankcije, da se osjećam sigurno, da ne moram da razmišljam o egzistencijalnim stvarima, da si mogu priuštiti vrijeme za sebe i za svoje zdravlje, da mogu slobodno da volim i budem voljen.
Da li bi se volio vratiti u BiH i šta bi se trebalo promijeniti u našoj zemlji da se to desi?
Koliko god da sam ljut na svoju državu, toliko mi nije svejedno kad znam da moja porodica živi u tom (ne)sistemu, moji prijatelji i prijateljice, LGBTIQ osobe koje se svakodnevno bore sa različitim oblicima dikriminacije i nasilja. Nije mi svejedno, ali ne bih se vratio, bar zasad. Stvari se dosta sporo mijenjaju tamo i svaka čast ljudima koji rade na tome da se stvari promijene. Međutim, tamo trebaju drastične i radikalne promjene da se dese, krećući od vrha onih koji godinama zatupljuju i potkupljuju narod, pa do samog naroda koji je tek sad počeo, meni se čini, polako da se budi iz te hipnoze. Kad osnovne razlike koje sam naveo ne bi više bile razlike, onda bih se definitivno vratio. Ovdje ću uvijek biti stranac.
Šta je tvoja poruka za mlade LGBTI osobe iz BiH koje razmišljaju o odlasku iz zemlje?
Bitno je znati da “pobjeći vani” ne znači da tamo sve cvjeta i da s neba sve pada kao što sam ja to nekad romantizirao i idealizirao prije nego sam došao u Norvešku. Proces integracije nikad ne prestaje i nikad nećete osjećati da u potpunosti pripadate tu. Barem ja nisam i mnogi/e drugi/e koje poznajem. Međutim, ukoliko već ne osjećate pripadnost tu gdje živite, onda je lakše i otići. Tako da ja mislim ukoliko se osoba ne osjeća sigurno i zaštićeno u svojoj državi, ukoliko ne može da ostvari svoja osnovna prava tu i želi i može da ode negdje drugdje gdje je to moguće, onda zašto ne. Uvijek postoji opcija da se vratiš u BiH.
Tekst je nastao u saradnji sa partnerima iz organizacije Schüler Helfen Leben iz Berlina.
Sarajevski otvoreni centar nudi pravno savjetovanje za LGBTI osobe, ukoliko ste žrtva progona na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta i tražite azil u drugim državama, ali i pravnu podršku za različite druge probleme sa kojima se LGBTI osobe susreću u BiH. Više na sljedećem linku.
