Živimo u vremenu kada više nije upitno da li je normalno biti drugačiji, ali na prostoru koji snažno negira vrijeme u kojem se nalazi. Da sam rođena negdje drugo, vjerovatno ne bih pisala ovaj tekst jer ne se ne bih osjećala pozvanom, ili bih, na nekom trećem mjestu, bila zabrinuta za svoj život zbog istog. Zaključujem: nije mi najgore, nije trebalo biti ni najbolje ali eto – sama sam sebi napravila da mi bude. 🙂
Imam 24 godine i biseksualka sam. Nikad se nisam naročito zanimala za nazive, podjele, kategorizaciju i slično onoga što jesam i što me privlači, ali vjerujem da ovaj izraz čini razumljivijim potrebu za tekstom kojeg čitate. Imam partnera već 3 i po godine, suprotnog spola. Da li ljudi znaju za moj spolni identitet? Ne. Mama zato što bi joj to bilo kao da joj kažem da će sutra biti sunčano, dakle, nešto što je ne potresa naročito i od čega zavisi tek da li će ponijeti kišobran ili, u ovom slučaju, koju će riječ upotrijebiti. Divna moja mama, najpozitivnija i najbolja osoba koju poznajem! Dakako, takva je morala namagnetisati mog oca, najtmurnijeg diskriminirajućeg čovjeka kojem ne želim reći jer bi mu trebalo mnogo vremena da shvati, vremena u kojem bi izgubio zdravlje. Da se ne lažemo, nisam im rekla jer mi nije bitno da to iko meni blizak zna. Ne dijelim s ljudima ni na koji način volim pripremati jaja ili sendviče, a kamoli o kome razmišljam dok sam pod tušem. Ali! Razumijem kada ljudi to žele podijeliti sa svijetom, i želim im svu sreću u tome.
Razmišljajući o važnosti outovanja spoznala sam da ne osjećam potrebu da se javno očitujem iz razloga što je moj partner muško. Da je to kojim slučajem bila djevojka, ko zna kako bih se osjećala? Ili, da ne slušam oduvijek reakcije kakve slušam? Kako god, tokom svog života kojeg pamtim, najčešće sam se susrela s dvije vrste stavova vezanim za biseksualce/ke. Jedan, očekivani, dolazio je od ljudi s manjkom tolerancije i bez naročitog promišljanja o temi: djevojka sam, okej je to što radim s drugom djevojkom, poželjno, čak štaviše, jer zapravo imam momka, blago mom momku, dozvoljavam li mu da gleda?, porn search: lesbian. Ili, mala varijacija na temu: ma okej je ona, ima(la) je momka, ovo okolo je šega i šala. Drugo, meni iritantnije stajalište je mala varijacija na temu s groznom činjenicom da dolazi od LGBTTIQ populacije: ona je fake, radi to jer je aktuelno kod nas, želi biti drugačija i zanimljiva i alternativna, a zapravo je straight i ne pripada u naše društvo!, na kraju će se udati i imati djecu (s muškarcem dakako) i učiti ih da je biti gay i eksperimentirati (jer to je njoj eksperiment) zabavno kad si mlad, a kasnije se uozbiljiš i nađeš partnera suprotnog spola.
Šta osobi koja je bi urade ovakve reakcije? Reći ću vam. Prvo sam se preispitivala da li to jeste samo eksperiment, pa kad sam utvrdila da nije, preispitivala sam se iz drugog ugla: da li sam našla momka zato da bih potisnula svoj pravi, čisti gay identitet, i da li svojim ponašanjem povlađujem ili kontriram zajednici (pri čemu oboje smatram pogrešnim ako je ciljano)… i prekinula sam s njim, mučila i sebe i njega i sve oko nas kojima nije bilo ništa jasnije nego meni šta radim i kuda idem u životu. A zašto? Jer i kad si drugačiji moraš biti tačno odmjereno drugačiji da bi bio uklopljen u neku alternativnu zajednicu. Znam da se mnogi ljudi suočavaju sa diskriminacijom, ali mislim da je status bi osoba generalno lošiji nego kod ostalih, jer ih obje strane potiskuju i jer imaju priliku da žive oba života, odnosno odaberu jedan naspram drugog jer je on u datom trenutku pogodniji, iako nije iskreniji. Zadovoljna sam načinom i posljedicama svog odabira, i nikad više ne želim da preispitujem svoje opredjeljenje.
Zna li moj partner? Zna, iako mu nikad nisam rekla. I sretan je jer sam izabrala njega u duplo većoj konkurenciji nego što bi je imao da sam straight. I ja sam sretna. Želim vam svima da budete sretni i nađete nekoga zbog koga se nećete morati pravdati ni pred kim!
Alice
