Piše: Ace
Još od srednje škole sam označen kao drugačiji. Čudak. Kako možeš biti takav? Ne drkaš. Ne gledaš pornjavu. Odvratan si! Možda je bolestan? Ne prilazi mu. To nisu baš ohrabrujuće riječi koje želiš čuti, zar ne? Mnogo puta sam se i sam zapitao: jesam li normalan? Možda sam stvarno poremećen, nedostaje neka pločica (RAM memorija). Bio sam sam. Cijelo to vrijeme. Prva podrška i pomoć je stigla tek kad sam krenuo na fakultet. Tek tad sam saznao za “ostale” seksualne orijentacije, pa i aseksualnost.
Pitanje. Šta je aseksualnost? Je li aseksualnost seksualna orijentacija ili nedostatak iste? Još nisam dao odgovor na to, ali ni ne tražim. Zašto i bih? Čemu se zamarati dosadnim definicijama koje ionako ništa ne znače? Sve je fluidno. Jedino što je sigurno: aseksualnost nije apstinencija. Da nastavim; sasvim slučajno sam čuo za pojam aseksualnost. Istog trena se nešto probudilo u meni, ta riječ me privukla kao sijalica noćnog leptira. Voila, ja sam ace. Pa da! Ovo je to, nisam poremećen, nisam bolestan! Wheee! Bio sam sretan zbog toga i jedva sam čekao da se nekome otvorim i razgovaram o tome. Prva osoba kojoj sam se outao je bila najbolja prijateljica iz tog vremena. Reakcija je bila neočekivana. “Jesi li siguran? Nisi gay?”. Zašto ne bih bio siguran? Zar je to tako teško prihvatiti? Izgleda da jeste. Živim(o) u svijetu gdje “sex sells” (seks se prodaje, op.red.). Sve je erotizirano, objektificirano. I ja sam označen, kako oni kažu, pri rođenju. Moj zadatak je da odrastem, drkam pet puta dnevno, jebem sve sto diše i imam mnogo djece. Ili u najgorem slučaju, samo prvo dvoje. Outao sam se još nekim ljudima poslije. Reakcije su bile još čudnije od prve. Sve se svodilo na te patrijarhalne zadatke koji su mi predodređeni. Zatim bi krenule šale na moj račun jer skoro sve konverzacije su bile nekako “sex-oriented” (orijentirano ka seksu, op.red.). Čak i ako ne direktno, onda nekako, sa strane. Ubaci se. Osjećao sam se usamljenijim nego prije dok nisam znao “od čega bolujem”. Najbolnije od svega toga je što svi ti ljudi kojima sam se outao pripadaju i sami marginaliziranim grupama, LGBT populaciji, itd. Tamo bih se trebao osjećati kao kod kuće, ne? NE. I tamo sam diskriminiran. Ismijavan. Doduše, ne tako direktno kao prije, ali ipak to stoji.
Ali nije sve tako crno. Mnogi prijatelji me podržavaju. Najbolji prijatelj je također fellow ace (aseksualac, op.red.). Nismo sami. Mnogi (u Bosni) još uvijek žive u sjeni (hence the name “invisible orientation” (stoga naziv ‘nevidljiva orijentacija’, op.red.)), nemaju se kome obratiti, podijeliti iskustva, popričati. Ponekad je samo to dovoljno. Biti saslušan. Izostanak seksa i seksualnosti nipošto ne znači da mi nismo sretna bića. Mi. Aceovi. Uživamo u mnogim drugim stvarima, kao i ostatak “normalnog” svijeta. Naravski, postoje tu sad i stereotipi, ali mogu potvriditi da je većina njih tačna. ( 🙂 ) Volimo čitati. Mnogo. I previše ponekad. Volimo filmove, muziku. Volimo naše kućne ljubimce i socijaliziramo se s njima više nego s ljudima ponekad. Pravi prijatelji. Volimo dobro pojest’. Sve vrste kolača, čokolada… Volim(o) imati nekog pored sebe. Volimo. Nismo (nisam) kastriran(i) i od tog osjećaja.
