Piše: Azem Kurtić
Foto: thefbomb.org
Kada sam prije mjesec i po dana, koristeći svoj Facebook profil, javno kritizirao homofobne ispade predsjednika krovnog studentskog udruženja u Sarajevu, inbox mi je bio zatrpan pitanjima. Jesi li ti gej? Zašto ti to? Zašto ti njih braniš? Jesi to jedan od njih? Koji se tebi vrag desio? Svima sam odgovorio pitanjem – Je li to bitno? To vam, ljudi moji, iz moje lične perspektive, spada u opis mog aktivističkog života.
Naravno, nije tu bilo samo pitanja jesi li gej ili jesi li jedan od njih, inbox mi je bio zatrpan i psovkama, uvredama, etiketama i porukama da me brišu s liste prijatelja. Naravno, bilo je tu i poruka podrške, čestitki i lijepih riječi pohvale koje su stizale, uglavnom, od prijatelja i prijateljica iz aktivističkih krugova. Dok sam ih čitao, sjetio sam se svih divnih ljudi koje sam upoznao, iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine, zemalja regiona i ostatka Evrope. Sjetio sam se svih ljudi koji me nasmijani dočekaju kada dođem u njihov grad, ljudi koji mi poprave raspoloženje nakon nekoliko sati truckanja u autobusu u toku krstarenja našim divnim balkanskim cestama. Drugarica i drugova, ljudina u pravom smislu riječi – iz moje aktivističke perspektive.
Onda sam se sjetio i onih koji nas promatraju kada sa transparentima izađemo na ulice, kada okupiramo javni prostor zarad nekog višeg dobra, kada deremo grlo, kada pišemo i kritikujemo, kada sranje u kojem živimo pokušavamo napraviti nekim boljim mjestom, kada pomažemo starijoj gospođi s kesama, kada slučajnom prolazniku uputimo topao osmijeh. Sjetio sam se svih onih koji ne razumiju to da radiš za džaba, kako to oni nazivaju, onih koji nas nazivaju čudacima, pobunjenicima, ublehašima i kako već ne. Onda sam se, fakat, zapitao – zašto ja radim ovo što radim?
Krajem februara sam prisustvovao radionici o aktivizmu, koju je vodila sjajna Ana Brakus. Počela je tako što je rolnu toalet papira dala grupi i zatražila da svako od nas uzme po nekoliko listova, bez objašnjenja zbog čega. “Uzmite onoliko koliko misite da je dosta”, rekla je, i smiješeći se promatrala one koji su otkidali ne nekoliko komada, nego više od metra papira. Kada smo svi završili s tim, rekla nam je da za svaki list papira koji držimo u ruci, damo po jedan razlog zbog kojeg smo aktivisti i aktivistkinje. Slušajući druge, razmišljao sam o tome šta ću ja reći. Kako opravdati pet listova toalet papira koje držim u ruci?
Jedna od mojih prijateljica me prije nepunih sedam godina odvela na akciju čišćenja parka – moje prvo aktivističko iskustvo, gdje je aktivizam odabrao mene, a ne ja aktivizam. Zašto? Zato što sam postao dio grupe, zato što sam se osjećao korisno, zato što sam pronašao smisao svog postojanja, zato što sam na kraju tog dana bio sretan.
Danas, tu sreću živim, profiliran, naučen, otvoren, raspoložen za nova iskustva, za učenje, za druženje i nove ljude. Danas, ja se nazivam aktivistom, borim se za ljudska prava, za svoja prava, podsjećam na prošlost i mislim na budućnost. Aktivizam se umiješao i u moj posao, u moj dom, profilirao ljude s kojima jedem, pijem, spavam, radim i koje volim. Nema potrebe da aktivistu i aktivistkinju pitate zašto rade to što rade. Nema potrebe da pitate jesu li ovi ili oni. Nema potrebe za bilo kakvim pitanjima osim pitanja “Kako se mogu pridružiti?”. Samo nas pustite da živimo svoj život, jer aktivizam je to postao.
Da se vratim na početak i moje kritiziranje predsjednika. Kada sam shvatio koliko više prava imam od LGBT osoba u Bosni i Hercegovini, moj aktivizam me usmjerio u borbu s mojim prijateljima i prijateljicama. Kako sam novinar, odlučio sam u svoj posao uvesti dozu aktivizma, te doprinositi, prije svega, vidljivosti LGBT osoba. Škola za mlade novinare i novinarke, u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra, bila je na listi must do stvari. Jednostavno, usavršio sam znanje koje imam, naučio neke nove stvari, upoznao nove ljude, i odlučio da se još više posvetim borbi. I evo odgovora na pitanja koja sam dobijao – zašto ja to sve? Zato što ne želim sebi dati za pravo da imam veća prava od drugih!
Sve ovo bih, i mnogo više, rekao da sam uzeo dva metra toalet papira na Aninoj radionici. Nažalost, imao sam samo pet listova, i sve sam morao sažeti u pet rečenica. Jedan život, u pet rečenica.
