Izvor: Crol.hr
Piše: Mila Šimpraga
Foto: Mila Šimpraga
U nedjelju su u Beogradu održana čak dva Pridea – jedan “regularan”, a jedan od njih, prvi takve vrste, bio je Trans Pride. Potonji je počeo nešto ranije, oko 11 sati, kad su se u Pionirskom parku okupile trans* osobe, njihovi podržavatelji i novinari. Ugodna je to bila proslava, bez pretjerane pompe i pretjeranih govora, s mjerom.
Dakako, najistaknutija osoba tog događanja bila je umirovljena bojnica Helena Vuković koja je ljubazno davala intervjue i dočekivala “goste” kojima je opravdala svoj nedolazak na Paradu ponosa – “ne napušta se kuća kad se dočekuju gosti”.
Jasno i precizno iznijeli su svoje zahtjeve i opravdali izdvajanje iz organizacije Pridea – tako su, kažu, dobili/le uočljivije mjesto u javnosti. Moglo bi se reći da je jučerašnji dan bio dan trans* osoba. Najavljen je i Trans Pride za sljedeću godinu, konkretnije, za 26. juni 2016, što govori o ozbiljnosti trans* osoba da okončaju s ormarima i odlučnosti da se založe sami za sebe izvan okvira akronima ‘LGBTQ’.
“Prvi zahtjev je izmjena zakona o matičnim knjigama, kako bi trans* osobe već na početku tranzicije mogle promijeniti spol u osobnim dokumentima. Tek nakon kirurške intervencije možete promijeniti ime i matični broj, dok samo 20 posto trans* osoba ide do kraja i promijeni spol. Problem je kad vas zaustavi policajac, a na osobnoj iskaznici nije ono što vidi ispred sebe.”
“Tranzicija traje tri do četiri godine, a za to vrijeme treba od nečega živjeti”
Drugi zahtjev senzibilizacija je javnih službi, posebno policije, zdravstva, centra za socijalni rad koji radi s trans* osobama, nacionalne službe za zapošljavanje. Tranzicija traje tri do četiri godine, a za to vrijeme treba od nečega živjeti, dakle raditi. Mi samo želimo živjeti kao i sav normalan svijet, da imamo osnovna prava, prava na život, na postojanje i na rad”, rekla nam je Helena.
Na pitanje je li zadovoljna odazivom, odgovorila je potvrdno, pogotovo s obzirom da je prvi put.
“Polako ispisujemo stranicu povijesti, ovo je prvi put da na se na otvorenom trans* osobe pokazuju i traže javno svoja prava. U maju je održan Transfrontal festival aktivizma, politike i kulture trans* zajednice, u klubu Pleasure, ali nije bio pretjerano medijski popraćen i odvijao se u zatvorenom prostoru. Ovo je prvi put da se s velikim brojem gostiju iz inozemstva, ministrima iz Švedske, Njemačke, našim ministrima, predstavnicima EU u Beogradu i stranim ambasadorima kojih ima u velikom broju ovdje održava trans* skup na otvorenom”, istaknula je Helena, malo prije početka programa u kojem se prisutnima obratio i Zlatomir Jovanović, predstavnik romske zajednice koja se istaknula u pružanju podrške trans* osobama.
Helena je zahvalila svim pripadnicama trans* zajednice koje su smogle snage biti prisutne na Trans Prideu i naglasila kako zahtjeve mogu ostvariti tek kroz institucije.
“Ovaj Pride danas je posvećen ljudima”
Poslije se većina sudionika i sudionica pridružila Povorci ponosa. Boban Stojanović prvi se obratio sudionicima i sudionicama Pridea sljedećim riječima:
“Dobar dan ljudi, sretan Pride! Ovaj dan danas, 20. septembar, je poseban, ne samo zbog ovog Pridea i ovakvog Pridea, nego zato što je prije 25 godina, upravo na ovaj dan iz Ljubljane u Beograd stiglo jedno pismo, kojim se aktivirala LGBT zajednica, koja znači početak LGBT pokreta u Srbiji, tako da sretna nam povijest… ovo danas nije dosta, ovo je samo zarez jedne duge rečenice koju mi muškarci, lezbijke, biseksualne osobe, transeksualne osobe, transrodne osobe i svi koji su drugačiji i drugačije pišemo u ovoj zemlji.
“Ovaj Pride danas je posvećen ljudima. Ovaj Pride danas je ponos svakog građanina i građanke Srbije. Za nas u ovom trenutku još jedna stvar je veoma važna, ovaj Pride je dio politike mira u regiji i u našoj zemlji. S nama su danas aktivisti i aktivistkinje, gejevi, lezbijke, biseksualne osobe, trans* osobe iz Makedonije, Crne Gore, Hrvatske, BiH, Slovenije – svih bivših zemalja Jugoslavije i to je nama veoma važno. Mi smo danas društvo siromašnih i gladnih i možda smo i društvo obespravljenih, i možda smo i društvo povrijeđenih, ali mi, jedni od najomraženijih, danas kažemo da ovo zrno ponosa koje mi imamo treba imati svatko. Našu borbu treba voditi svatko i to je jedini način da se nešto ovdje promijeni. Apatija, šutnja, trpljenje, ne vode ničemu.”
Ovogodišnji Pride otvorila je Biljana Srbljanović, koja je proglašena kumom Pridea zbog višegodišnjeg aktivizma.
“Drugovi i drugarice, građani i građanke, prijatelji suborci, dug smo put prešli od one 2001. Možda je i prilika da se sjetimo i Jovana Ćirilova koji je još 1989. istupio pred Partijom i tražio dekriminalizaciju istospolnog seksualnog akta, sjetimo se Jovana i svih ljudi koji nisu više među nama, a koji su mnogo uradili za to da mi danas možemo slobodno hodati.
Solidarnost s imigrantima i podsjećanje na Rosu Luxemburg
“Ovo je trenutak da se sjetimo i nekih drugih ljudi čiji je ovo čas nevolje, oni su na možda 500 metara odavde, spavaju na otvorenom, dolaze izdaleka, pješače tjednima, sami su i nitko ih neće, zatvaraju im granice, vuku svoju djecu sa sobom, traže samo pravo da budu ljudi, da se kreću slobodno i da traže svoju sreću. Mi smo danas, mislim svi, LGBT zajednica Srbije i čitave regije solidarni s našim prijateljima u nevolji, s imigrantima koji svakog dana dolaze i traže pravo na sreću”, poručila je je pozvavši okupljene da poslije Povorke ponosa posjete imigrante u parku i da na taj način pokažu solidarnost.
Povorka se potom zaputila od zgrade Vlade Srbije i nastavila Ulicom kneza Miloša, Kralja Milana, preko Terazija do Trga Nikole Pašića i stigla do cilja – Skupštine grada.
Negdje na pola puta, uz zvuke helikoptera koji su nadlijetali grad od jutra, sudionici Povorke su podsjećani na rečenice Rose Luxemburg koje su upućene Njemačkoj skupštini 1932. godine, kako bi se povukla paralela s današnjicom u kojoj se susrećemo s istim poteškoćama ratnih razaranja, kapitalističkom eksploatacijom koja je utkana u temelje stvaranja ratova i fašističkih građanskih sukoba. Umjesto minute šutnje, nakon završenog govora Marija Perković zamolila je za minutu zviždanja u znak protesta i otpora, nakon čega je Povorka neometano nastavila svoj put dalje do zgrade Skupštine gdje je održano još nekoliko govora.
Procjenjuje se da je Pride posjetilo oko tisuću ljudi, a tijekom manifestacije bilo je uhapšenih, ali ne i incidenata. Uhapšene su 54 osobe, među kojima i Uroš Mišić, otprije poznat javnosti po navijačkom nasilju.
Homofobičnim političarima osvjetlan je obraz jer nisu pozvali huligane na nasilje
Unatoč pozitivnim reakcijama na ovogodišnji beogradski Pride, za što razlog treba tražiti u izostanku većih incidenata, zabrinjavajuće je to što se beogradski Pride odvijao u svojevrsnom vakuumu i što su jučer sudionici i sudionice s gledišta mnogih za ljudska prava bitnih aktivistkinja koje su odlučile ne pohoditi ga, bio ništa drugo nego kreacija režima u kojoj nisu htjele sudjelovati.
U suštini, Srbija je danas dobila bodove nauštrb LGBTQ zajednice. Grad “očišćen” od ljudi da bi njime mogli šetati obilježeni članovi povorke s rozim i plavim narukvicama, više je nalik na zoološki vrt u kojem su sudionici i sudionice sasvim sigurni od mogućnosti uspostavljanja dijaloga sa svojim sugrađanima, ali drugačije zdrav suživot nije moguć.
Praznim ulicama iza kordona policajaca, odzvanjalo je u osjetljivijem uhu sljedeće – “mi nećemo biti još jedan plus za Vučićevu Srbiju u kojoj šetamo neslobodne, otrgnute od svijeta, izolirane u vakuumu omeđenom policijom, to nije ono za što smo se borile godinama, mi danas nećemo služiti sustavu i biti pijuni”.
Neke od njih kažu da ne žele biti dio cirkusa i da to nije Pride kakvom teže ili kakvom su ikad težile. Zamjeraju i nevidljivost lezbijki u čitavom Tjednu ponosa. Ovogodišnji beogradski Pride bio je uspješan po atmosferi i veselju, ali teško je reći da je to sloboda. Homofobični političari dobili su aureolu. Osvjetlan im je obraz, jer su dozvolili da se Pride održi bez incidenata, točnije, nisu pozvali huligane na nasilje.
Možda samo jednim treptajem oka odluče drugačije i opet se prolije krv kao 2001. ili razbijanje Beograda, repriza 2010 godine u kojoj su se obračunavale različite političke struje – i to upravo preko leđa LGBTQ osoba.
