Izvor: transserbia.org
Priredila: M. Jeremić
Biti trans osoba, odnosno osoba čiji se rodni identitet razlikuje od spola pripisanog po rođenju, bilo gdje u svijetu predstavlja veliki izazov. Iako se o temama transrodnosti i transpolnosti sve više piše i za njih postoji povećano interesovanje, trans osobe i osobe koje se rodno ne konformiraju i dalje su suočene sa neznanjem, predrasudama i vrlo često nasiljem, a njihova je egizstencija izuzetno teška. Jedno od pitanja koje značajno utiče na njihov svakodnevni život jeste pitanje pravnog priznanja roda, odnosno procedura koje bi omogućile promjenu podataka u dokumentima – ličnog imena, oznake spola i JMBG-a – kako bi ti podaci odgovarali identitetu same osobe. Zakonodavstvo koje se tiče prava trans osoba širom svijeta se kontinuirano mijenja, uvažavajući prava i dobrobit trans osoba – svijetli su primjeri Malte, Danske i Norveške u Evropi. Međutim, u Srbiji i dalje ne postoje jasni zakoni i propisi koji bi na adekvatan način regulisali položaj i prava trans osoba.
Trans osobe i osobe koje se rodno ne konformiraju u Srbiji trpe diskriminaciju, mržnju i nasilje, dok je među opštom populacijom prisutan visok stepen odobravanja nasilja i diskriminacije nad svima koji su drugačiji, pa tako i nad trans osobama. Ovi se problemi mogu javiti u različitim sferama života.
Mnoga pitanja koja za većinu građana/ki predstavljaju svakodnevnicu, od trans osoba zahtijevaju veliki napor i hrabrost: izlazak na ulicu, odlazak u školu ili fakultet, traženje posla, kao i sve situacije koje zahtijevaju pokazivanje ličnih dokumenta u kojima se nalaze ime i oznaka spola koji ne odgovaraju izgledu osobe.
Irena*, članica trans grupe samopomoći, koja je kroz proces tranzicije odnosno prilagođavanja spola rodnom identitetu prošla prije nekoliko godina, kaže za transserbia.org da su odnos društva prema pitanjima roda i rodnog identiteta osobe i razumijevanje jako važni. “Kao mala, nisam znala da sam drugačija, mislila sam da je igranje lutkicama i sa djevojčicama uobičajena stvar. Svijest o mom rodnom identitetu javila se tokom puberteta ili nešto prije njega, i zbog toga sam bila povučena i stidljiva, a kasnije se to pretvorilo u strah od ljudi, otvorenog prostora… I u takvoj situaciji, osjetila sam se kao da sam sama na planeti sa svojim osobinama i problemima, bez podrške okruženja.”
Ono što kaže da joj je pomoglo bio je upravo jedan novinski tekst: “Naišla sam na tekst u tadašnjoj Ilustrovanoj politici o operaciji prilagođavanja spola i tome kako je ‘jedan Sremac postao Sremica’ i znala da je to odgovor na moja pitanja i da je to upravo ono što i ja osjećam. Taj tekst i još poneki slični načini izvještavanja predstavljali su svjetlo u totalnom mraku.”
Pored toga što moraju svakodnevno da se nose sa predrasudama i diskriminacijom, trans osobe često nemaju podršku sredine i najbližih – porodice i prijatelja. “Otac mi je preminuo dok sam bila u pubertetu i sa njim nikada nisam razgovarala o tome. Majka je na početku bila protiv, ali je s vremenom shvatila da je to put ka mom potpunom ličnom ostvarenju”, kaže Irena.
Kada su u pitanju diskriminacija i transfobija, kaže da joj smeta to što ljudi miješaju transrodnost sa homoseksualnošću i što ne postoji otvorenost da se taj stav promijeni i nešto nauči, i dodaje da postoje i oni koji joj se i dalje obraćaju u muškom rodu. “Ima onih koji mi se više ne javljaju na ulici, ogovaraju iza leđa, misle da je sve to samo moj hir i da mi to nije trebalo, govore da nisam normalna. Ne postoji prihvatanje niti volja da se malo otvore, saznaju nešto o ovoj temi, i možda dovedu svoj stav u pitanje, mislim da to ne žele.”
Organizacija Gayten-LGBT zalaže se za usvajanje Zakona o rodnom identitetu koji bi trans osobama omogućio promjenu podataka u dokumentima odmah po utvrđivanju trans identiteta, a ne tek nakon hormonskog tretmana i izvršenih operacija prilagođavanja spola. Pored toga, Zakon o rodnom identitetu zaštitio bi prava u drugim oblastima života i osigurao primjenu člana 54a Krivičnog zakonika koji zločin iz mržnje tretira kao posebnu otežavajuću okolnost u odmeravanju kazne. “Inicijative kao što je Zakon o rodnom identitetu su po mom mišljenju od životne važnosti za trans osobe, jer nam olakšavaju funkcionisanje u svim sferama života, i zato ga treba što prije donijeti. Meni je tokom procesa tranzicije vrlo bitna bila i trans grupa samopomoći organizovana u prostorijama Gayten-LGBT, i takve stvari su ono što trans osobama treba. Važno je da što više običnih ljudi istupi i pruži podršku, kao i da se organizuju razgovori u manjim mjestima, s ciljem obrazovanja ljudi i mijenjanja negativnih stavova javnosti prema LGBTIQ osobama”, kaže Irena.
Sličnog je mišljenja i Saša Lazić, trans aktivista i član pravnog tima Gayten-LGBT. Saša je trans osoba u procesu tranzicije i kaže da se oduvijek osjećao drugačije, još dok je bio vrlo mali znao je da je dječak. “Djetinjstvo do polaska u školu je bilo okej. Najčešće sam odbijao da nosim odjeću koja se smatra ženskom i najviše vremena provodio napolju sa drugom djecom. Volio sam sport, bilo šta s loptom, obožavao životinje, i nisam imao poteškoća u druženju sa drugom djecom.”
Stvari su se malo promijenile kad je krenuo u školu: “Bilo je drugačije, ali ipak ublaženo činjenicom da sam došao u novu sredinu gdje me niko nije znao – djeci je ponekad bilo čudno što se stalno oblačim ‘kao muško’, a bilo je i neprijatnih komentara i pitanja.” Najteži period odrastanja za Sašu bio je pubertet zbog promjena koje sa sobom nosi, ali on je, na sreću, imao majku koja je sa razumijevanjem i ljubavlju prišla čitavoj stvari: “Krenule su da mi se dešavaju tjelesne promjene koje nisam osjećao kao svoje, bio sam jako uznemiren. Mama je pokušala sa mnom da razgovara o tome jednom prilikom pošto je vidjela da plačem dok gledam dokumentarac o trans muškarcima, ali ja sam tada odbio. Taj razgovor se desio kasnije, sa mojih 15 godina i podržala me je, tako da mislim da je trebalo ranije da razgovaram sa njom jer bi se i operacija desila prije.”
“Sa 15 godina sam počeo da živim kao muškarac, odnosno prošao kroz tzv. društvenu tranziciju. Za započinjanje procesa usklađivanja tijela s rodom, odnosno medicinsku tranziciju, morao sam da sačekam da napunim 18 godina, kada sam počeo sa hormonskom terapijom i stekao uslove da prođem kroz operaciju. Kad je riječ o pravu na promjenu dokumenata, smatram da ga ne bi trebalo uslovljavati bilo kakvim medicinskim procedurama, pa ni psihijatrijskom procjenom i mišljenjem. Izvjesno je da će u narednim godinama trans identiteti biti u potpunosti depatologizovani i izbačeni kao psihijatrijska dijagnoza. Međutim, imajući u vidu postojeće zakonodavstvo i opšte stanje u zemlji, Zakon o rodnom identitetu organizacije Gayten-LGBT je najbolje moguće rješenje za Srbiju u ovom trenutku i nadam se da će se uskoro naći u skupštinskoj proceduri.”
*Ime je promijenjeno kako bi se sačuvala privatnost osobe.
Tekst je nastao u okviru projekta “TRANSparentno” organizacije Gayten-LGBT i partnerske organizacije Centar za ljudska prava i studije razvoja (CHRDS) koji je podržan i finansiran od strane Kancelarije za ljudska i manjinska prava u okviru projekta “Stvaranje tolerancije i razumevanja prema LGBT populaciji u srpskom društvu”.
