Izvor: Crol.hr
Foto: Vedran Cindrić
Mario Lemešić jedan je od rijetkih ljudi u Hrvatskoj koji otvoreno govori kako je živjeti s HIV-om. Javnosti je postao poznat koncem 2013., kad mu je ravnateljica škole u kojoj je radio kao kuhar priopćila da ima informaciju o njegovu HIV statusu koju je navodno dobila na sastanku u Gradskom poglavarstvu. Tad je za Lemešića počelo jedno od najtežih razdoblja u životu.
Nakon prvotnog šoka zbog korištenja njegovih osobnih podataka bez znanja i privole, slijedio je još jedan: roditelji su odlučili bojkotirati školsku kuhinju, a broj djece u blagovaonici smanjio se s 550 na 170. Lemešić se tad povukao na bolovanje na kojem je bio četiri i po godine.
No, početkom ljeta je Ministarstvo obrazovanja donijelo zaključak da nema nikakvih zapreka za Lemešićev povratak na radno mjesto, pa se on u kolovozu vratio na posao u II. osnovnoj školi Bjelovar.
“Živi li tu onaj HIV pozitivni kuhar?”
Neki od vas su se, nakon čitanja o njegovu slučaju na portalima te niza degutantnih i primitivnih komentara ispod tekstova, sigurno zapitali odakle mu snaga da se i dalje bori. On kaže da “treba ići dalje i pričati svoju priču”, a upravo to i čini u razgovoru za Crol.hr.
Lemešić detaljno opisuje ne samo taj dan kad su škola i roditelji doznali za njegov status, nego detaljno govori o životu HIV pozitivne osobe koja se bori za solidarnost i informiranost društva o tome kako se i koliko kroz desetljeća promijenila situacija i s medicinske strane u odnosu na HIV, te se nada da će se njegova poruka čuti.
“Prvi put u životu na posao sam odlazio s osmijehom i odrađivao ga bez grča i napetosti, onako kako bi rekli u narodu, s pol’ gasa”, veli Lemešić prisjećajući se kako je bilo raditi posao koji voli. Godinama se obrazovao da bude kuhar, a radeći u školi ispunila mu se želja. No sve se promijenilo nekoliko godina poslije, u studenome 2013. kad su škola i roditelji saznali za njegov HIV status.
“Taj dan i razgovor s ravnateljicom škole u kojemu mi je prezentirala kako je saznala informaciju o mom zdravstvenom statusu te o svim postupcima koje je poduzela u suradnji s Gradom, bez moje privole, bio mi je veći udarac od dana kad sam saznao da sam HIV pozitivan”, ispričao je Mario te dodao kako su ga i novinari masovno počeli maltretirati, salijećući ga na kućnom pragu s pitanjima poput, “Živi li tu onaj HIV pozitivni kuhar?”.
Vrijeme borbe između svjetla i mraka
Lemešić je bio u šoku kad je saznao kako su roditelji počeli masovno ispisivati djecu iz školske kuhinje i znao je da u tom trenu počinje njegova borba protiv neznanja, straha i stigme u sustavu i društvu.
“U četiri i po godine okusio sam život marginalizirane osobe. Odbačen iz radnog okruženja, iz društvenog života. Odbačen i ignoriran od pravnog sustava državnih institucija”, prisjeća se Lemešić te dodaje kako se u to vrijeme konstantno obraćao institucijama, pravnim službama, ministarstvima, udrugama, medijima i osobama koje imaju javni utjecaj u političkom i društvenom smislu.
Ipak, danas kad razmišlja o tome je li se njegova borba isplatila, ponosno kaže da jest i da se svakako treba i dalje boriti za marginalizirane osobe.
“Nailazio sam na opstrukcije i šutnju, ali i na podršku i razumijevanje. Nazivam to vremenom borbe između svjetla i mraka, između znanja i straha, empatije i osude. Velik je broj ljudi koji su me opstruirali, no još je veći broj onih koji su stali uz mene, rame uz rame, često riskirajući radna mjesta i karijere”, govori Lemešić.
Dani depresije i panike
Kad se prisjeti onog dana u travnju 2010. kad mu je dijagnosticiran HIV, kaže kako je odmah pomislio da to znači smrtnu kaznu. Iako je gej, tad je, u dobi od 39 godina, o HIV-u znao malo ili gotovo ništa konkretno (“Ono što sam znao bilo je da je HIV virus koji u krajnjem stadiju izaziva AIDS i smrt. Sve su to bile informacije iz filmova o HIV-u i AIDS-u iz 80-tih i 90-tih godina, no iz neke stručnije literature nisam znao ništa. Tako da je strahova bilo previše.”)
“Jedno od prvih pitanja koje sam postavio tadašnjoj dr. Lucas, danas profesorici, bilo je koliko ću još živjeti i mogu li raditi svoj posao kuhara. U šali mi je odgovorila: ‘A koliko bi vam još trebalo? I što, vi više ne biste radili?’”, kroz smijeh se prisjeća Lemešić, koji je već tad znao da će živjeti život u kojem će ljudi vrlo malo znati o HIV-u, a najgore je to što će i dalje postojati pogrešne pretpostavke i dezinformacije o toj bolesti.
“Dani su mi prolazili u depresiji, s napadima panike i osjećaja da ću poludjeti. Bilo je trenutaka kad sam osjećao da mi glava i cijelo tijelo gore, da ću eksplodirati, a da mi duša želi pod tim pritiskom napustiti tijelo da se oslobodi i vrati izvoru i sve krene iznova”, otvorio se Lemešić.
Podrška obitelji
No zahvaljujući roditeljima, dobio je najveću podršku i ljubav. Kaže kako s obitelji – majkom, ocem i sestrom – ima skladan odnos, izgrađen na povjerenju i iskrenosti, pa ni u najranijoj mladosti od njih nije skrivao da je gej.
“Reakcija obitelji je bila: ti si naše dijete, sin i brat, uz tebe smo i što god bude slijedilo, proći ćemo zajedno”, rekli su mu.
Njegovu bivšem partneru također je dijagnosticiran HIV. Kaže kako ih je to još više zbližilo, iako kao partneri nisu imali perspektivu za dalje, ali su ostali u dobrim odnosima. Od dvije najbolje prijateljice, jedna ga je izbrisala sa svih društvenih mreža dok mu je druga i dan-danas najveća podrška: “Zagrlila me i prvo uz suze, a potom uz smijeh rekla: ‘Budalo jedna, pa ti si moj prijatelj, najbolji prijatelj i nikakav virus to ne može promijeniti, nikad!’ Satima smo plakali, smijali se, rugali životu ujedno ga slaveći kao nešto veličanstveno i neponovljivo.”
Nakon godina borbe sa sustavom, Mario Lemešić je napokon dočekao pravdu i utabao stazu drugima koji se, valja se nadati, neće suočavati s istim predrasudama i stigmom.
