U okviru svojih osmomartovskih aktivnosti, Fondacija CURE organizovala je izložbu LBT*Q aktivistkinja i “Živu biblioteku” zahvaljujući kojoj su prisutni/e mogli/e razgovarati sa ženama različitih profila i zanimanja. Uz Knjigu veganku, potporučnicu, majku djeteta s poteškoćama u razvoju, bila je i Knjiga lezbejka koja je za čitatelje/ice našeg portala ispričala iskustva outovanja u najranijem dobu uz poruku da je veća vidljivost LGBT osoba jedini način borbe za njihovu jednakopravnost.
Piše: Kristina Ljevak
Foto: Marija Vuletić
“Mislim da je u prvom redu strah od odbijanja, porodice i prijatelja, a potom strah da će se naići na probleme na poslu i fakultetu. Vrlo malo se radi na osnaživanju ljudi, a važno je govoriti o vlastitoj seksualnoj orijentaciji jer je to i jedini način da se slika drugih o LGBT osobama promijeni. Važno je konstantno outovanje i dozvoljavanje drugim ljudima da ti priđu i upoznaju te, da vide da je tvoj seksualni identitet samo jedan u nizu identiteta od kojih neki drugi mnogo više govore o tebi kao osobi”, dio je odgovora naše sagovornice, Knjige lezbejke, na pitanje zbog čega se, uprkos činjenici da je outovanje najbolji način borbe za jednakopravnost LGBT osoba, malo ljudi odlučuje da javno progovori o vlastitoj seksualnoj orijentaciji. Ona je, što nije čest primjer, odlučila “iz ormara” izaći još u najranijem djetinjstvu, outujući se najprije prijateljicama, još u osnovnoj školi.
“Nikada nisam mislila da je to nešto što treba skrivati. Možda samo u jednom periodu studija kad sam prestala pričati o tome da bih izbjegla neka dobacivanja i priče na fakultetu. Ali tokom svih ovih godina koliko sam outovana nisam naišla na neki ozbiljniji problem. Tek sad vidim koliki je to ljudima problem i koliko im je potrebno da se osnaže da bi se outovali. Kod mene je bilo drugačije jer sam bila dijete. Nisam razmišljala o posljedicama. Ali u nekom zrelijem dobu koje podrazumijeva i hrpu nekih posljedica, vrlo je teško i mislim da je jako dugačak put od toga da osoba prvo prihvati sebe, do toga da to kaže i najbližima.”
A najbliži/e, odnosno porodica, oni/e su čija nam je podrška najvažnija i koja nerijetko izostaje. Naša sagovornica je prošla jedno od tipičnih iskustava koje podrazumijeva pokušaj porodice da promijeni nepromjenjivo. “Moja porodica je saznala kad sam imala 16 godina i nikada nisam imala podršku, ali sam ostala pri svom. Rekla sam im da možemo pokušati uraditi sve što traže, ali to sam ja i nikada se ne mogu promijeniti. Imali su milion i jedan savjet, ja sam sve poslušala, da bi na kraju bio isti rezultat. Uradila sam to s ciljem da im pokažem da je to nešto što se ne može promijeniti. Danas se o tome ćuti, tema se ne spominje, ali na svu sreću nema ni onih pitanja “imaš li momka”, “kad ćeš se udati”, “šta je s djecom”… Niko u porodici to ne pita.”
Na komentare kojima su izložene LGBT osobe više ne obraća pažnju. Ljudi će, kako objašnjava, ovdje isto reagovati i ako si obučen/a u crno, a sutradan u roze. Od onoga što će reći slučajni prolaznici/e mnogo je teže živjeti sa spoznajom da o vlastitim emocijama ne može govoriti onima koji/e bi trebali /e da imaju najviše razumijevanja.
“Ponekad mi bude teško i zapravo najveći mi je problem što ne mogu otići svojoj mami i ispričati joj ako imam neki problem sa djevojkom, pa da mi ona da savjet. To je zapravo jedina stvar koja mi na neki način nedostaje. Posebno je bilo teško tokom odrastanja. Dok su neke moje drugarice trčale mamama ispričati problem koji imaju s momkom, ja ako sam prekinula sa djevojkom i osjećala se kao da mi se u tom momentu svijet raspada, nisam mogla otići mami i to joj reći. Ili bilo kome starijem. Dobacivanja poput “lezbača” mene ne dotiču.”
Naša sagovornica kaže kako do sada nije, na svu sreću, doživjela fizičke prijetnje, ali dobacivanja i pitanja “možemo li u troje”, koja je i najviše vrijeđaju, jeste.
Sve to je dio iskustva i tereta kojeg svaka LGBT osoba donosi u vlastitu vezu, a čega su pošteđeni hetero parovi. Taj gorki talog iskustva može biti teret za vezu, ali kako kaže, osnažuje individuu.
“Imamo više trauma i malo burnije reagujemo na neke situacije. Dobro je to što smo navikle da se uvijek možemo pobrinuti za sebe i što nam nije problem odglumiti da smo dobro ako je to u nekoj situaciji neophodno. Nekad jednostavno ne želiš da bilo ko zna da imaš probleme. Takva iskustva doprinesu ličnoj stabilnosti. Nauče te da sama pronalaziš rješenja. Opet to doprinosi zatvorenosti prema drugim ljudima. Ja imam problem sa partnericom jer mi je teško reći šta me muči zbog toga što sam navikla da sve sama rješavam. Sve je to mač sa dvije oštrice koji te natjera da odrasteš brže. U našim životima nema skrivanja iza mamine suknje. Ja ne mogu doći mami i reći “Idu za mnom i govore da sam lezbača”. Moram se u svakoj situaciji sama odbraniti”, kaže naša Knjiga lezbejka, dodajući kako napadi kojima i danas svjedočimo, a posljedica su homofobije, samo dodatno osnažuju LGBT osobe u borbi i zajedništvu. Ne zamjera onima koji/e su prihvatili/e koncept sigurnosti između vlastita četiri zida, gradeći na taj način istospolnu vezu, ali ih podsjeća da aktivizam ne podrazumijeva nužno pojavljivanje. Zalagati se za prava zajednice može se i putem Facebook profila i dijeljenja informacija. Vrijeme u kojem živimo ne ostavlja nam pravo da kažemo kako nešto nije naša borba, posebno ako od rezultata te borbe mi imamo direktne koristi, smatra Knjiga lezbejka.
