Još jedan dan provodim sam. Bol mi kida dušu, tijelo moje polako umire. Sve je nestalo, sve je prestalo, samo sjećanja su ostala. I zato ih čuvam duboko u srcu, ne želim nikada zaboraviti kako sam prije bio sretan, ali sve se srušilo u samo pet sekundi. Kad se samo sjetim, suze mi na oči kreću. Nikad nisam bio sam, uvijek okružen osobama koje volim i koje mene vole. Ali kad sam rekao, kad sam priznao da sam gay, vidio sam mržnju u njihovim očima, očima koje su me godinama gledale umiljato i s ljubavlju. Nisu me ni saslušali, samo su okrenuli leđa i otišli. Sve je isparilo kao da nikad nije ni postojalo. Pomislim u sebi – bolje da nisam nikad ni rekao, jer što mi sad vrijedi sloboda kad nemam prijatelja. Sve, sve bih dao da mogu vratiti vrijeme, da je sve kao prije. Ali vrijeme ide, a ja još stojim u mjestu. Pitam se kako dalje, mogu li dalje, da li sam spreman sve sam proći. Znam, znam da nemam snage, nemam volje za novi početak. Trun nade još je ostao; crpim posljednje atome snage; pokušavam izaći iz blata, ali nikako da uspijem. Još samo mi je jedno preostalo, jedno rješenje koje bi me oslobodilo sve patnje i boli – SMRT. Više ne vidim svrhu svoga života; više ne brinem da li ću se sutra probuditi, svejedno mi je. I gledam u bočicu punu pilula, uzimam u ruke, ali je uvijek ostavim. Strah je prisutan u svakom trenu, premišljam se da li da ih popijem ili ne. Suze mi kreću niz lice kao u malog djeteta, pitam se zašto baš ja. Koliko se samo suza niz moje lice spustilo. Da je bar bilo vrijedno… Gledam sebe u ogledalu i što vidim? Jednog jadnog čovjeka koji nije ni za što kriv, a tako puno plaća. Da nastavim ovako – ne mogu, da si oduzmem život – ne mogu, bojim se, što se krije iza oblaka ne znam, ali ovo život nije. Bolje da ga prekinem nego da ovako živim. Sam čovjek je nitko i ništa, bez drugih ne možemo, pa tako ni ja.
Bol
Tekst preuzet iz publikacije 18+. Knjiga o nešto drugačijim muškarcima.
