Da li je briga za najranjivije LGBTI članove_ice koji se suočavaju sa egzistencijalnim problemima moralna zadaća svih građana_ki, a naročito aktivista_kinja? U tekstu čitajte o tome šta nevladine organizacije, pojedinci i pojedinke čine u BiH, kao i regionu za LGBTI članove_ice zajednice u stanju potrebe.
Piše: Mirza Halilčević
Pitanje brige o najranjivijim članovima_icama LGBTI zajednice uglavnom se aktualizira u trenucima kada se problemi događaju. U slučajevima poput onih koje karakteriše fizičko nasilje, prijetnje po sigurnost, mobing, siromaštvo, mentalni izazovi ili izbacivanje osoba na ulicu otvaraju se brojna pitanja, među kojima je i ono ključno: Kome se obratiti za pomoć i šta očekivati?
Trenutno u Bosni i Hercegovini ne postoji adekvatno i prilagođeno sistemsko rješenje za gore pobrojane okolnosti i slučajeve u kojima se potencijalno mogu naći LGBTI osobes. Također, ukoliko se rješenje djelomično i nudi, pitanje jeste i koliko je ono održivo i dugoročno.
S druge strane, aktivisti_kinje su individualno, kao i kroz organizovane akcije pomagali LGBTI osobama kako bi zajedno i u solidarnosti na što bezbolniji način prevazišli period teškoća. Pojedine nevladine organizacije nudile su i opciju privremenog smještaja, no, šta bi bi bio zapravo najadekvatniji odgovor na ovakve situacije i da li individualnu solidarnost trebamo razlikovati od sistemskih rješenja koja je potrebno zahtijevati?
Marko Tasić, aktivista trenutno nastanjen u Beogradu, ponudio je zanimljivu perspektivu razlikovanja solidarisanja od humanitarnog rada. Kako ističe, prije nego li počnemo govoriti o solidarnosti, pozicijama i našim doprinosima, važno je razmotriti i to da li se naše pozicije moći ili nejednakosti reflektuju kroz jezik kojim se koristimo.
“Ja u svom rečniku i praksi, koristim, koliko je moguće, termine poput solidarna pomoć/akcija/čin/, jer pojam humanitarno, usled sveopće upotrebe, sve više podseća na situacije gde ‘neko’ veći pomaže nekom ugroženom, više konotira sa onim što vezujemo za pomoć pogođenima prirodnim katastrofama, delovanjem međunarodnih humanitarnih organizacija, i tu je taj odnos moći, a solidarnost je praksa i način života gde smo svi jednaki.” objašnjava za početak Tasić, dodajući:
“Smatram da solidarno djelovanje, nažalost jeste prilično nestalo iz našeg zvaničnog aktivizma, aktivizma koji sprovode zaposleni u civilnom sektoru. To je verovatno jer fondovi, od kojih civilni sektor živi i radi, zbog svojih neoliberanih politika ne predviđaju sredstva namenjena solidarnoj pomoći. Ovakve solidarne akcije postoje s vremena na vreme, ali su vrlo često organizovane od strane pojedinaca, ili malih neformalnih grupa. Neki od slučajeva, na primer jeste Organizacija Da Se Zna, koja je prošle zime u saradnji sa Društvenim centrom Oktobar organizovala žurku na kojoj je prikupljan novac za ogrev jedne kvir osobe iz unutrašnjosti. Pored toga, znam da su Žene u crnom, ove godine pružale materijalnu pomoć aktivistkinjama Mreže Žena u crnom, koje su bile pogođene usled panedmije covid19.” Navodi Tasić.
Marko je istakao i kako su pozitivni primjeri solidarnosti, ne nužno vezani za pomoć LGBTI osobama, svakako rad Solidarna kuhinje i Združena akcija Krov nad glavom. Na pitanje zašto nam je važno da solidarnost bude dio našeg aktivizma i solidarnosti Marko odgovara kako je njemu lično, međusobna briga zapravo najvažniji vid borbe za bolji svet, te kako bi solidarnost mogla biti pragmatičnije shvaćena na način da svako posjeduje nivo svijesti o tome da je solidarisati moguće, pa bilo je to kroz organizirani fond solidarisanja na principu – od ljudi za ljude, ili kroz individualno stavljanje na raspolaganje.
U Bosni i Hercegovini, uz sve razlike u broju organizacija koje djeluju, aktivista_kinja i resursa, situacija nije značajno drukčija, što potvrđuje i sagovornik Branko Ćulibrk, aktivista udruženja Kvart, Prijedor
“Ranijih godina smo kroz različite solidarne aktivnosti skupljali novac za pomoć u tranziciji trans osobama širom BiH, postojalo je udruženje u Sarajevu koje je na neki način pružalo besplatan smještaj u sigurnom prostoru u slučajevima različitog nasilja nad LGBTI osobama. U zadnje vrijeme smo u manjem obimu organizovali skupljanje odjeće i obuće za ljude u pokretu koji su dio LGBTI zajednice. U ovom trenutnku mislim da je u Bosni i Hercegovini potreban LGBTI siguran prostor u kojem bi se mogle smjestiti LGBTI osobe koje su zbog da li porodičnog nasilja, diskriminacije ili nekog drugog razloga nemaju obezbjeđen krov nad glavom. U proteklom periodu značajno je povećan broj porodičnog nasilja gdje dođe do prisilnog autovanja i izbacivanja LGBTI osoba na ulicu.” objašnjava Ćulibrk.
Infrastrukturno pitanje nepostojanja odgovarajućeg skloništa za LGBTI osoba je sigurno jedno od trenutno najvažnijih problema sa kojim se tek treba uhvatiti u koštac. Svojevremeno su neke LGBTI organizacije nudile tu mogućnost, ali je usljed prestanka djelovanja udruženja nestajala i privremenog sigurnog skloništa. Baš kao i primjer organizacije akcije solidarnosti koju je provela aktivistkinja Aida Feraget, i ovo rješenje bi osim entuzijazma, zahtijevalo izuzetnu posvećenost i svojevrsno upravljanje.
Aktivistkinja Aida Feraget, nedavno je sa svojim drugaricama aktivirala mrežu podrške kako bi pomogla akciju prikupljanja novčanih sredstava za Elenu, trans osobu iz Sarajeva kojoj su sredstva potrebna kako bi nastavila sa tranzicijom.
“Smatram da je svaka osoba u stanju kreirati promjenu, u komšiluku, opštini, državi i ne mislim da je za to neophodno članstvo u bilo kojoj organizaciji civilnog društva. Potreban je senzibilitet za prepoznati problem ili situaciju koja se želi promijeniti i biti spreman raditi na tome. Organizacija humanitarnih akcija je odličan način da se promoviše solidarnost u zajednici, da se pokaže da nema „velikih i malih“ tema ili doprinosa, da je svaka osoba bitna. Upravo to se vidjelo tokom akcije za Ellenu. Pokazali smo joj da nije sama, da je dio veće zajednice, da je važna. A sebi smo pokazali da znamo i možemo biti dobri, humani, solidarni.” zaključuje Aida.
Feraget dodaje da se tokom pripreme akcije za Ellenu javio izuzetan broj osoba, kreativaca koji su donirali svoje radove i na taj način pomogli ostvarenju cilja. Drugi su nudili svoje znanje, treći su pomogli dijeljenjem informacije, a svi zajedno učešćem u akciji prikupljanja sredstava pokazali da bez obzira na trenutnu situaciju u društvu, zajedno možemo kreirati dobre promjene. Aida izražava nadu da će ovakva praksa prevazići Sarajevo ili veće gradove, te da će solidarnost postati svačija vrijednost.
U Crnog Gori, ili barem u Podgorici, mreža nevladinih organizacija djeluje udruženo kako bi svim ranjivim članovima_cama LGBTI zajednice na na korištenje stavila par infrastrukturnih rješenja, kao i servisa podrške. Kako naš sagovornik, Nikola Ilić iz Asocijacija Spektra u početku objašnjava, LGBTIQ+ zajednica u ovoj državi je zajednica koja je često na udaru različitih opresija i izazova, počevši od neprihvatanja od strane najbližih pa do ekstremnih slučajeva nasilja i diskriminacije. Svi pomenuti izazovi nažalost nerijetko dovode do toga da članovi/ice LGBTIQ+ zajednice, bez obzira na starosnu dob, ostaju bez krova nad glavom i bivaju uskraćeni osnovnih ljudskih prava.
„Nevladina organizacija iz koje dolazim od samog osnivanja blisko sarađuje sa drugim nevladinim organizacijama koje imaju srodne ciljeve pa je samim tim moguća veća podrška u slučajevima krize i negativnih situacija koje se dešavaju. U slučaju da član/ica LGBTIQ+ zajednice doživi diskriminaciju ili nasilje, u saradnji sa NVO Queer Montenegro, omogućena je besplatna pravna podrška prilikom procesuiranja slučaja, što je opet odvojeno od aktivnosti isključivo humantarnog karaktera ali ovaj servis smatram prilično važnim kada je u pitanju osnaživanje osoba iz zajednice na prijavljivanje slučajeva nasilja i diskriminacije.“ Navodi Ilić dodajući.
„Prateći aktuelnu pandemiju i imajući na umu sve nepogodnosti koje su potencijalno zadesile i LGBTI građane_ke, nevladine organizacije Asocijacija Spektra, Juventas, Queer Montenegro i STANA već od marta mjeseca aktivno rade na obezbjeđivanju što boljih uslova za funkcionisanje ljudi iz zajednice. Kada su mjere zaštite i prevencije širenja virusa pooštrene, odnosno kad je nastupila izolacija, obezbijeđene su neđeljne zalihe hrane kojima je zbrinuto više od 50 osoba na period od 3 mjeseca, nakon ovoga uspjeli smo obezbijediti plaćanje kirije za nekoliko osoba iz zajednice za period od dva mjeseca, dodatno je, odmah po isteku prvih zaliha, obezbijeđena hrana kako bi se snabdijevanje ljudi iz zajednice nastavilo i naredna 3 mjeseca. U domenu mentalnog zdravlja omogućena je psihoterapija za 5 osoba.“ Zaključuje Ilić.
U konačnici, solidarnost je vješina koja se uči, vježba, a praktikuje individualno ili organizirano. Za mnogo veće i organiziranije akcije sigurno da je potrebno imati i svojevrsni menadžment koji bi akcijom rukovodio, a ono što je ključno jeste stalno preispitivanje odgovornosti, dugoročnosti rješenja, kao i u konačnici očuvanja dostojanstva onih koji su u stanju potrebe i sa kojima se solidariše.
