Hip Hop je glas ugroženih i potlačenih, ko ovu muziku koristi da bi širio mržnju nešto nije skontao

Frenkie nas je ovog novembra, nekoliko dana prije lokalnih izbora, počastio „Oktobrom“, podsjećajući na sve ono što u Bosni i Hercegovini ne štima, ali i na nužnost borbe – do posljednjeg daha. Tim povodom, razgovaramo o tome šta se u posljednjih petnaest godina jeste i nije promijenilo u našoj zemlji, zašto se treba boriti i zašto među zahtjevima za poštivanjem ljudskih prava LGBTIQ zajednice, izbjeglica i povratnika – nema razlike.
Piše: Tamara Zablocki

„Oktobar“ je nastao, kako u pjesmi i navodiš, punih petnaest godina nakon „Hajmo ih rušit“. Teme su u velikoj mjeri iste, nacionalisti su tamo gdje su i bili, na svim važnim pozicijama, autoput nije izgrađen – kako si tada i predvidio, a mi živimo iste, ako ne i gore, živote, osim ako smo se već odlučili za egzodus i sve to posmatramo iz sigurne udaljenosti. Kad se osvrneš iza sebe, kako vidiš tih petnaest godina u Bosni i Hercegovini?

Možda će nekom zvučati čudno, ali nije baš sve tako crno. Naravno, neke stvari stoje u mjestu ili se rješavaju jako sporo, ali s druge strane ne mogu reći da se nije baš ništa promijenilo. Dosta se krećem među mladim ljudima i dosta njih su progresivni i imaju stavove kao njihovi vršnjaci na zapadu. To je vjerovatno rezultat digitalnog doba u kojem živimo, lakše se putuje i postalo je lakše vidjeti kako život izgleda u tim modernim državama. Također sam svjestan da se ja krećem u nekom balonu istomišljenika i da van njega nije baš sve tako, ali opet mi je drago kad vidim da ima mladih koji imaju zdrave i moderne svjetonazore.

Što se tiče nekih sistematskih promjena, tu je slika naravno drugačija, ali i tu ima nekih pomaka. Valjda je bitno ljudima širom BiH pokazati da je drugačije moguće i takve se vijesti brzo šire. Kada pričamo o politici, najbolji primjer je Fortina vlada koja je na primjeru Sarajeva pokazala svima u našoj zemlji da može drugačije. Vidjećemo kako će to sad izgledati nakon ovih izbora, sada ti progresivni političari imaju priliku da pokažu šta znaju i kako će se oni brinuti o problemima građana. Kao što vidiš, ja volim da budem optimista iako u nekim svojim tekstovima i ne zvučim tako, ali da nisam optimista ne bih o ovom pričao. Kad me taj posljednji optimizam napusti, onda ću i ja ušutjeti i dići sidro.

Nazadni sistemi su osuđeni na poraz

Za očekivati je bilo da se dosad sami ozbiljno pobunimo protiv neuslova života, ali živimo zapravo nešto drugo. U svom nezadovoljstvu, ljudi su spremniji da se okrenu protiv najslabijih, manjina, a ne protiv moćnika koji ih kradu i osiromašuju na svakom koraku, rasprodaju javna dobra, eksploatišu, obespravljuju, kontrolišu, na kraju – sjetimo se Davida i Dženana, koji su također dobili mjesto u pjesmi – i ubijaju. Kako to komentarišeš?

To je znak da našem društvu nedostaje moralni kompas. Kad shvatimo da smo svi mi ugroženi doći će do zajedništva među građanima i tada ćemo biti najopasniji. Progres su pokušali zaustaviti i prije. Vidjeli smo to na pravima Afroamerikanaca u americi, zatim aparthejd u Južnoj Africi, prava LGBTIQ zajednice, kao i prava žena. Svugdje u svijetu su ti sistemi skoro u potpunosti poraženi. Koliko god se pojedine grupe i moćnici trudili, promjene jednostavno ne možemo zaustaviti.

Spomenuh egzodus kojem svjedočimo posljednjih godina. Neko mora i ostati. Ali kojim sredstvima da se bori protiv spomenutog pljačkanja i sluđivanja? Odakle crpiti snagu za tu borbu kojoj se ne nazire kraj? Traje, naime, već više od dvije decenije za kojih, kako i sam kažeš, „gledamo reprizu“. To je dovoljno vremena da se umore i najrevniji, a premnoge na svojoj strani smo izgubili – eno ih u Njemačkoj, Švedskoj…

Nemojte se zavaravati, i meni dođe trenutak kada bih najradije pokupio prnje i preselio kod brata u Njemačku, ali nije još prekipilo. Možda će nekome zvučati čudno, ja sam osjetio kakav je život kad si stranac, i uz sve prednosti jedne Njemačke, neke stvari tamo ne možemo naći. Patriotizam je možda malo primitivan osjećaj i od njega namamo koristi, ali opet je lijepo kad znaš da živiš u svojoj domovini, pa kakva god bila. U drugu ruku, razumijem svakog kome sve ovo dođe preko glave i odluči da potraži bolji život za sebe i svoju porodicu.

U „Oktobru“ adresiraš i problem uznapredovale individualizacije. „Generacija samo moje je bitno“ je odrastala uz neoliberalne poruke da je zaista samo vlastito bitno i da su potlačeni i poniženi sami sebi krivi jer se nisu dovoljno trudili. Kako ovu tendenciju zaustaviti? Kako toj i nekoj novoj generaciji „prodati“ ideju solidarnosti i zajedništva?

Ja sam kroz cijelo svoje djetinstvo odrastao u grupi. Kasnije smo se u muzici udružili pod motom „Zajedno smo jači“. Valjda sam taj team work imao usađen, a da nisam ni znao. Kao što kažu, ako hoćeš da ideš brzo idi sam, ali ako hoćeš da ideš daleko idi u grupi. Također je velika razlika između šefa i lidera, to je također nešto što ljudi kod nas ne razumiju, odnosno još uvijek na životu održavaju kult šefa. Vlada strah i nezdrava radna atmosfera. Nas u hip hop sceni je dugo vodila smjernica ako nas je više biće nam bolje i ako je jedan od nas uspješan uspješni smo svi i taj broj će samo rasti. Često sam nailazio na ljude koji ne žele pomoći ni sa savjetom, a kamoli nekim konkretnim gestom. Takvi su osuđeni na propast, možda će biti uspješni ali ostaće usamljeni. Evo i jedan sportski primjer. Barcelona je godinama harala jer je u svom timu imala igrače koji su prošli kroz njihovu školu i poznavali se godinama, dok s druge strane imamo klub kao što je Manchester City koji ima sve pare svijeta i kupuje najbolje igrače ali nikad još nisu osvojili ligu šampiona.

Ljudska prava nisu švedski stol, pa da izabereš šta ti se sviđa

U pjesmi ističeš da će ti „uvijek biti draže dugine boje od onih koji bi drugima malo živote da kroje“. Ovo nije prvi put da u svom radu iskazuješ podršku seksualnim i rodnim manjinama – sjetimo se na ovom mjestu pjesme „Ej, hodža“. Zašto smatraš da je ovim temama mjesto u hip hopu i na tvojim albumima? Znaš već, mnogi bi rekli kako „imamo većih problema“.

Pa ako se zalažem za prava povrtatnika u Republiku Srpsku, onda to znači da se zalažem za ljudska prava svih. Znači, kome god su ovoj državi na neki način uskraćena prava ima moju podršku. Ako osuđujemo nasilje nad povratnicima, isto to se onda odnosi na sirijske izbjeglice ili bilo koju drugu grupu građana. Kao što kažu, ljudska prava nisu švedski stol pa da ti izabereš šta ti se sviđa, a za ove druge kažeš, a njih slobodno pobijte. Hip hop je uvijek bio glas ugroženih i potlačenih, u početku su to bili Afroamerikanci u Americi, danas su to neke druge skupine. Ko to ne prihvata ili ko ovu muziku koristi da bi širio mržnju, nacionalizam i podjele, on onda nešto nije dobro skonto.

Prije par godina si učestvovao i u kampanji Sarajevskog otvorenog centra povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije. Koji su tvoji razlozi za podršku LGBTIQ populaciji i izvan tekstova pjesama i, još šire, otpor patrijarhatu na koji u „Oktobru“ „svim silama pucaš“?

Mnoge stvari se u životu čovjeka promijene kada postane otac djevojčica. One su danas moj glavni motiv za borbu. Malo je patatično i izlizano, ali stvarno se trudim da one odrastaju u boljem svijetu.

 

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!