Svaka riječ ima svoje značenje, to je činjenica. Međutim, imaju li riječi svoju težinu, ili mi na njihovo značenje stavljamo teret vlastitih, društveno ukorijenjenih, predrasuda i stereotipa? Ako to radimo, svjesno ili nesvjesno, kako onda rasteretiti njihovo značenje? Je li dovoljno osloboditi se društveno nametnutih oblika normalnog i prihvatljivog da bi se otvorio pogled na polje različitosti našeg postojanja i življenja? Kako saprati stigmu koja se zalijepila za određenu riječ, iako njeno značenje ne označava ništa loše, negativno, niti štetno, ni po osobu ni po društvo?
Piše: Aida K.
Mnoge osobe, pa čak i one iz LGBTI zajednice, ne vole riječ lezbejka. Nekako je masivna i gruba, odiše dozom ljutnje – onakva kako su opisivane žene koje su se usudile izaći na front borbe za jednakopravnost; žene koje su se usudile podići svoj glas iznad dozvoljenog i prihvatljivog tona za ženu u patrijarhalnom društvu; žene koje su svakim svojim korakom krčile gustu šumu društvene opresije, kako bi one koje dolaze poslije njih mogle slobodnije hodati kroz život.
Žena koja voli žene nije loša žena. Zašto bi onda riječ lezbejka, koja ima upravo to značenje, bila loša? Čini se da je historija opresije i prinudnog potiskivanja vlastite seksualnosti učinila da riječ kojom su označavane one koje su se borile da to promijene postane loša. Postala je neki vid prekidača za svjetlo koje obasja sve one predrasude, stereotipe, mržnju, izrugivanje kojima su lezbejke bile izložene.
Ja
Biti okružena različitim ljudima, različitim seksualnim i rodnim identitetima, protkanim svojom individualnošću, ali i međusobnim prihvatanjem i poštivanjem, vrlo često može da zamagli razlog zbog kojih je imenovanje, ili etiketiranje, tih identiteta bitno. Eho nekih ranijih žustrih rasprava sa prijateljicama, aktivistkinjama, autovanim lezbejkama, o tome zašto je važno, ili čak potrebno, koristiti riječ lezbejka kad govore o svom seksualnom identitetu, dopire iz prošlosti. Pitam se kada je značenje njihovih riječi konačno počelo da dolazi do mog razumijevanja?
Možda kada sam počela primjećivati i prepoznavati neke stereotipe koje nam je društvo, onako podmuklo podvalilo kao prihvatljive? Konstatacije poput „nikad ne bih rekla/rekao da je ona lezbejka“, još uvijek su prisutne u razgovorima i lajt ogovaranju. Ono što je zabrinjavajuće u ovoj konstataciji je činjenica da ova rečenica obično ima namjeru komplimenta. „Lijepa je, šminka se, nosi suknje… kažem ti, niko ne bi rek'o“ načini su objašnjavanja i opravdavanja ove tvrdnje.
A ipak, ona je lezbejka. Baš kao i njena ona.
Ona
Cijeli život je pokušavala da bude ona. Od malih nogu je požrtvovano nosila sve što bi joj porodica i društvo lijepili – dobra kćerka, curica, djevojčica, tiha, mirna, povučena, osjećajna, preosjetljiva, slatka, vrijedna… Kad je sloj etiketa postao previše debeo da se pod njegovim teretom počela savijati njena osobnost, pokušala je skinuti neke od njih. Trgala ih je sa sebe i utapala u moru tinejdžerskog bijesa. Tada je primijetila da je društvo već počelo da joj lijepi nove etikete, gotovo iste samo sa suprotnim značenjem – bezobrazna, nezahvalna, muškobanjasta, preglasna, previše pametuje… Ovaj put, njihova težina je bila još i veća. Negdje pred kraj dvadesetih odustala je od pokušaja da ih strga sa sebe. Nosit će ih, rekla je samoj sebi. Bile su s njom cijeli život. Pokušaji da ih se otarasi u velikoj mjeri su satkali ličnost u koju se zaljubila žena koju voli.
Njena ona
Cijeli život je pokušavala da bude ona. Od malih nogu je stršila izvan okvira društveno nametnutih normi. Pokušaji da se skrate grane njene osobnosti, da se uklopi u šumi prosječnosti (fizičkog izgleda, oblačenja, izražavanja, načina igranja, zanimanja…) naučili su je koliko oštre riječi mogu da budu, i koliko duboko mogu da režu. Imala je izbor, da prihvati sebe ili bol kojim joj njihovo izgovaranje sječe utrobu. Vremenom je naučila da ih izbjegava. Hvatala bi njihove uvrede u letu i prije nego što bi stigle da je pogode vraćala bi ih nazad sa osmijehom, kao da su je pokušali pogoditi najljepšim komplimentom. Na početku je to bio inat. Kasnije je preraslo u revolt. Na kraju je postao način da prihvati sebe, i svojim etiketama sama odredi značenje i vrijednost. Vidljivi ožiljci postali su samo podsjetnik da nikad ne smije prestati biti oprezna. Uspijevala je u tome. Većinom je uspijevala u tome. Samo što bi je ponekad probudio probadajući bol, i osjetila bi krvarenje rane za koju je mislila da je davno zarasla. Sakrivala ih je i krpila u svojoj samoći, prekrivene muskulativnošću svog izgleda. Pokazala ih je njoj, ženi koju voli.
One
Ona kaže da ne voli tu riječ – lezbejka. Da joj se ne sviđa način na koji joj se vilica stegne a jezik ispreplete u usnoj šupljini dok izgovara tonove slova od kojih je sačinjena. Ne voli osjećaj u utrobi koji joj se pojavi nakon što proguta prvobitni instinkt da, umjesto te, kaže neku drugu riječ. Može ona biti bilo šta. Ne smeta njoj nijedno slovo LGBcede, kako to u šali zna reći. Ne smeta joj njihovo značenje, niti način na koji su različiti ljudi, različitih identiteta, spojeni i označeni kao jedno – jedna skupina, zajednica, osobe. Njoj smetaju etikete. Njoj smeta strah koji je preplavi u trenutku kad shvati da nosi jednu od njih, svojevoljno, ili joj je neko pokušava prikačiti u prolazu. Smeta joj strah da će njena osobnost ponovo ostati zatrpana pod gomilom njihovih slojeva. Ona samo želi ostati žena koja voli ženu. Svoju ženu.
Njena ona je razumije. Zna da ne nosi svako svoje etikete na isti način. Nema za svakoga ista etiketa istu težinu. Ona je svoju prihvatila. Ne dozvoljava društvu da na njenu etiketu ‘lezbejka’ stavi svoju cijenu i procjenjuje vrijednost nje – kao žene, kao osobe, kao ravnopravne članice društva. Njena etiketa je izvezena na platnu ljubavi, ukrašena ponosom, brižno utkanim oko svakog slova te riječi. Ona želi da nosi etiketu svojih prethodnica.
Mi
Zato danas – kad se obilježava Međunarodni dan vidljivosti lezbejki – za sve nas, i za nju i za njenu nju, ne skidamo svoje etikete nego sa njih skidamo teret stereotipa i predrasuda. Jer, nije loše biti dobra djevojčica, osjećajna curica. Nije loše biti glasna, ako će tvoj vrisak otjerati nepravdu koja te napada. Nije loše biti tiha, ako ćeš bolje čuti i razumjeti druge i drugačije. Nije loše biti lezbejka. Loša je historijska stigma koja se na njima zalijepila. Loše je što su te etikete (pre)dugo korištene kao plašt nevidljivosti kojim nas je prekrivalo patrijarhalno, mizogino i homofobno društvo.
