Ništa mi u životu nije važnije od osjećaja neovisnosti. Gušim se svaki put kada pomislim na to da sam još uvijek pod krovom mojih roditelja. Tjeskoba me obavija jer nemam stalno zaposlenje. A time, naravno, nemam ni potpunu ekonomsku neovisnost.
PIŠE: Nikolina Todorović
Svijest o tome da moram raditi, da se moram osamostaliti, da ne želim tražiti pomoć, da neću i ne umijem biti besposlena – duboko je usađena u moj karakter i shvatanje života.
Ni od koga ništa ne očekujem niti išta podrazumijevam – to je načelo kojim se nastojim voditi kroz životnu putanju.
Želim svojim vlastitim umom, svojim vlastitim rukama i svojom vlastitom snagom kreirati svoj vlastiti život, modificirati ga prema vlastitim mogućnostima.
Vlastito, velim. I tu sam, dakako, zagazila u srž. Jer ja sam uistinu jedna od onih koje čvrsto vjeruju da u životu ne posjedujemo ništa, osobito ne predmete, koji, naprotiv, u ovom konzumerističkom dobu više poseduju nas i vladaju nama nego mi njima. Ne posjedujemo stvari. Jedino što je isključivo naše jesu vlastite uspomene, vlastita sjećanja, ali i vlastita umijeća i znanja koja u životu stječemo.
Osim toga, naše je još nešto: odluka šta ćemo učiniti sa naših života, znanja, umijeća, intelekta, snage i razuma.
Premda nisam sklona da išta shvatam olako, tako i temi vlastitosti i izbora pristupam sa punom odgovornošću i sviješću o njihovoj težini. Ipak, rijetko šta me u životu toliko ozbiljno privlači kao što je to volja i želja da budem samostalna, da stvaram samostalno, da sam neovisna u mnoštvo pogleda.
Kao ženi, feministici i lezbejki, svakako, neovisnost je posebice značajna. Zbog toga sam, kao nikada ranije, bila oduševljena kada smo na studiju započeli dijalog sa Vlastitom sobom Virdžinije Vulf.
Premda sam spomenuti esej čitala i kao srednjoškolka, moram priznati da su mi godine zrelosti umnogome bile potrebne da bih iskomunicirala valjano sa ovim tekstom.
Nije isto čitati Vlastitu sobu u adolescenciji i u godinama kada se preko vaših leđa počinju prelamati egzistencijalna pitanja, među kojima je prvo pitanje – (ne)mogućnost zaposlenja.
Tek kad su na mojoj koži počela da sazrijevaju krupna iskustva i pitanja, tada sam i poželjela da se ponovo vratim obaveznoj domaćoj lektiri.
Nikada neće prestati biti aktualno pitanje ekonomske neovisnosti žena. To se pitanje upliće u naše živote svakodnevno. Jer, bez sumnje, na primjer, i da živimo u društvu u kojem je skandal ukoliko žena ima veću platu od muškarca. I dalje je predmet iščuđavanja i tračarenja to ako je žena ta koja jedina zarađuje u heteroseksualnoj obitelji.
Nadalje, u našem društvu i dalje su velike prilike rezervirane za muškarce. Žene, pak, ako ništa, gotovo uvijek, moraju uložiti duplo više rada i truda, znanja i umijeća da bi ostvarile zamišljeni cilj.
Uostalom, vlastiti prostor za ženu i dalje nije nešto što se podrazumijeva. Jer, u prvom redu, žene često prvenstveno nemaju vremena za sebe. Na koncu, da do krajnosti konkretizujem, žene često nemaju ekonomsku poleđinu koja bi im omogućila da imaju vlastiti prostor – stan/kuću na svome imenu.
Niz vrlo zamršenih i krupnih pitanja raspliće se svaki put kada se otvori ova tema. Jer dira u najosjetljivija mjesta ženske egzistencije. Pitanje slobode i neovisnosti što su, uostalom, temelji na kojima počiva ravnopravnost.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
