Izvor: Express.hr
Foto: Marko Prpic / Pixsell
“Naši sudionici i sudionice su s povjerenjem i otvoreno govorili o svojim živopisnim, sretnim i manje sretnim životnim okolnostima, doživljajima, idejama, potrebama i osjećajima. Mogućnost uvida u njihova bogata iskustva i perspektive bila je od presudne važnosti za ovo istraživanje”, objasnile su četiri mlade psihologinje i koautorice – Antonija Maričić, Maja Tadić Vujčić, Marina Štambuk i Sandra Tolić zašto i kako je nastala knjiga Ja nisam gej mama, ja sam mama, koju je objavila nakladnička kuća Jesenski i Turk.
Kako kažu, istraživanje je imalo za cilj dobiti uvid i opisati obiteljski život LGB osoba, posebice u kontekstu kvalitete roditeljstva, obiteljskih odnosa i psihosocijalne prilagodbe njihove djece. A ideja za ovo istraživanje nastala je prije tri-četiri godine, na što su ih potaknule rasprave koje su se vodile u vezi prava LGBT osoba.
Znanstveno istraživanje o roditeljstvu LGB osoba
“U razdoblju koje je prethodilo začetku stvaranja ideje o ovoj knjizi društvene rasprave vezane uz prava LGB osoba, a osobito uz njihov obiteljski život, postajale su sve prisutnije u našem društvu. To je bilo vrijeme kad su se prava lezbijki, gejeva i biseksualnih osoba značajno promijenila. Proveden je referendum o ustavnoj definiciji braka, a kasnije je izglasan i Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola.
Rasprave koje su se tada vodile često su bile zasnovane na neutemeljenim pretpostavkama ili osobnim vrijednostima i stavovima. Mi smo kao psihologinje prepoznale potrebu za znanstveno utemeljenim činjenicama koje će se oslanjati na rezultate prikupljene na hrvatskom prostoru. I na taj način rodila se ideja o prvom znanstvenom istraživanju u Hrvatskoj o roditeljstvu LGB osoba.”
Strah od stigmatizacije zbog otkrivanja seksualnosti
Istraživanje su provele intervjuiranjem LGB roditelja te njihovih partnera/ica i djece, ali i kroz razgovore s LGB osobama koje žele/planiraju imati djecu, pa su tako dobile znanstveni uvid u iskustva i doživljaje istospolnih obiteljskih zajednica u suvremenom hrvatskom društvu. Budući da su u istraživanju sudjelovali članovi i članice obitelji u kojima je barem jedan roditelj homoseksualne ili biseksualne orijentacije, kažu da im dolazak do sugovornika i sugovornica nije bio jednostavan. “Kao prvo, sama populacija mogućih sudionika i sudionica je u Hrvatskoj relativno mala.
Stvaran broj obitelji s LGB roditeljima u Hrvatskoj je nepoznat, ali uzimajući u obzir detaljnu strategiju za pronalaženje i regrutiranje sudionika/ca i postojeće evidencije, vjerujemo da smo obuhvatile veći dio populacije koja je postojala u vrijeme provođenja istraživanja. Većina roditelja i djece koje smo osobno kontaktirali pristali su sudjelovati u istraživanju. Pretpostavljamo kako je odbijanje sudjelovanja najviše povezano sa strahom od stigmatizacije i otkrivanja vlastite seksualne orijentacije te se vjerojatno događalo i zbog zaštite dobrobiti djece.
Poseban izazov bilo je regrutiranje parova gej očeva i gej očeva koji imaju djecu iz heteroseksualne veze ili braka”, kaže Antonija Maričić, koja je doktorirala na Poslijediplomskom doktorskom studiju Jezik i kognitivna neuroznanost u Zagrebu 2015, a znanstveno se usavršavala na Sveučilištu u Beču i Medicinskom sveučilištu u Beču. Autorice su u ovom istraživanju razgovarale s članovima i članicama 13 obiteljskih zajednica, a intervjuirale su ukupno 20 odraslih osoba i šestero djece starije od 11 godina, dok su za mlađu djecu izvještavali roditelji i partneri/ce roditelja. Na pitanje koje predrasude naše društvo najčešće gaji prema LGB osobama, dr. psihologije Marina Štambuk, viša asistentica na Hrvatskim studijima, kaže:
Zakon o partnerstvu iz 2014. donekle im je pomogao
“Specifičnih predrasuda o LGB osobama, nažalost, ima jako puno. Ukratko možemo reći da se one svode na to da je bilo kakva seksualna orijentacija drugačija od heteroseksualnosti neki oblik poremećaja. Takvo mišljenje ljudima daje za pravo zaključiti kako onda LGB osobe ne trebaju imati ni jednak status u društvu ni prava kao heteroseksualne osobe. Kad je riječ o roditeljstvu, učestalo je vjerovanje da LGB osobe ne mogu postati roditelji i da ne mogu biti dobri roditelji. Smatra se npr. da su lezbijke manje majčinski usmjerene od heteroseksualnih žena ili da će LGB osobe zlostavljati svoju djecu. O djeci LGB roditelja također ima niz neutemeljenih vjerovanja, npr. djeca će biti homoseksualne orijentacije, bit će im narušeno psihološko zdravlje, imat će probleme u ponašanju i narušene socijalne odnose, primarno vršnjačke, zbog zadirkivanja, stigmatiziranja i slično.”
Zakon o partnerstvu iz 2014. godine donekle je pomogao LGB osobama u ostvarivanju njihovih prava, no psihologinja Sandra Tolić, edukant psihoterapije pri Institutu za integrativnu geštalt terapiju Wurzburg i djelatnica Dječjeg doma Zagreb, smatra da postoji niz praktičnih aspekata u svakodnevnom životu LGB roditelja koji ne funkcioniraju optimalno: “Iako sudionici/e pozitivno vrednuju donošenje Zakona, naglašavaju važnost zakonskog izjednačavanja braka i životnog partnerstva te prava koja ih prate jer bi to, između ostalog, omogućilo bolju zaštitu i podršku djeci. Najveće poteškoće nalaze se u području brige i prava nebiološkog roditelja, odnosno partnera/ ice biološkog roditelja. Budući da, barem za sada, većina njih nema roditeljska prava, često budu onemogućeni u obavljanju važnih aktivnosti s djecom i za njih, kao što je odlazak kod liječnika, odlazak po djecu u vrtić, na informacije u školu i slično.
Obiteljski zakon daje prednost “straight” parovima
Osim toga, u Hrvatskoj LGB parovi ne mogu posvajati djecu, ne mogu ići na potpomognutu oplodnju ili koristiti usluge surogat majki. Zakonski okviri u Hrvatskoj ostavljaju LGB osobama jedino mogućnost posvojenja djeteta, ali samo u slučaju da su samci. Ipak, treba naglasiti da sam Obiteljski zakon pri posvojenju daje prednost – a što i praksa pokazuje – heteroseksualnim parovima u braku. U ovom kontekstu važno je spomenuti novostečeno pravo istospolnih parova na roditeljsku skrb o djetetu životnog/e partnera/ ice, donijeto Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola. Neki od sudionika/ ca su govorili i o tome kako im nije toliko važan sam naziv brak, nego prava koja njime mogu ostvariti. Odnosno, ono što bi naši sudionici/e najviše voljeli/e je vidjeti opće promjene u društvu, u smjeru stvarne izjednačenosti osoba bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju, više prihvaćanja i tolerancije različitosti te smanjivanja stigmatizacije i homofobije. Istodobno, našim sudionicima/cama jasno je da su takve promjene vrlo kompleksne i događaju se u sporom tempu”.
Koautorica Maja Tadić Vujčić, s Instituta Ivo Pilar, na pitanje kreće li se hrvatsko društvo retrogradno kad su u pitanju prava i odnos prema LGB osobama i njihovu roditeljstvu, odgovara: “Donošenje ovog Zakona je sigurno bio veliki korak u hvatanju priključka s razvijenim demokratskim zemljama, ali i dalje je nedovoljan. U prijašnje navedenim odgovorima napomenuli smo kako životno partnerstvo i dalje nije zakonski izjednačeno s brakom te u Hrvatskoj LGB parovi ne mogu posvajati djecu, ne mogu ići na potpomognutu oplodnju ili koristiti usluge surogat majki. U hrvatskom društvu i dalje postoje razne predrasude vezane uz roditeljstvo LGB osoba, ali i same LGB populacije”. Maja Tadić Vujčić, koja je doktorirala na Erasmus University Rotterdam u Nizozemskoj 2014. godine te se usavršavala na sveučilištu u Amsterdamu i Cambridgeu, smatra da je ovo istraživanje, kao i istupi LGB osoba u javnosti, tek korak prema razbijanju raznih neutemeljenih predrasuda i stigmatizacije:
“Nadali smo se da bi u dvije godine moglo doći do većeg istupa u izjednačavanju prava, ali današnja politička klima ide ne u smjeru izjednačavanja, nego čak i smanjivanja, a to je vrlo zabrinjavajuće. Sve više se spominje riječ ‘tradicionalnost’, ali nažalost u kontekstu isključivanja svega što je različito te nas to vraća unazad. Voljela bih kad bi se ljudi mogli malo više čuti, vidjeti i razumjeti, a manje naglašavati razlike kako bi se udaljili umjesto na taj način povezali.”
Mladi to ne vide kao nešto što bi ih trebalo zabrinjavati
Ono što je autorice tijekom istraživanja najviše iznenadilo jesu odgovori djece na pitanje što bi, da imaju čarobni štapić, promijenili u svojoj obitelji? “Većina djece i mladih odgovorili su da bi voljeli imati baš takvu obitelj kakvu imaju. Intervjuirana djeca i mladi seksualnu orijentaciju roditelja uglavnom vide kao jednu od karakteristika svoje obitelji, ali ne i kao nešto što bi trebalo naglašavati ili kao nešto što ih jako zabrinjava. Što bi mnoge moglo iznenaditi, nijedno dijete nije poželjelo da njegov roditelj bude heteroseksualne orijentacije. Dapače, djeca bi htjela da uža i šira obitelj u većoj mjeri prihvate roditeljevu seksualnu orijentaciju, kao i da je u većoj mjeri prihvati i sam roditelj.”
