Opet mi je došlo da pišem na temu seksa. Želim Vam opisati jedno iskustvo gdje sam prešla vlasite granice, ali i tuđe. Postoje stvari koje nikad ne bi mogli zamisliti da ste u stanju uraditi, kunete se u svoj karakter, moral, znate šta želite i šta ne želite i dokle mislite ići u tim stvarima – i znate se tako lako prevariti drage i dragi moji.
Znate za onu ‘o ukusima se ne raspravlja’? Znate naravno. Znam i ja. O ukusima nikad nisam vodila neku raspravu, ali sama sam znala biti na meti kritike da ponekad jednostavno pređem granicu tog svima poznatog ‘dobrog ukusa’.
Šta je dobar ukus? Gdje je definicija i zakon koji određuje dobar i loš ukus? Kad bi bio neki priručnik kao za bonton pa da konačno svi naučimo šta je to taj ukus o kojem se ne raspravlja a svi zadiru u tu temu! Kad mi je jednom prijateljica rekla da nemam ukusa u biranju partnera i partnerica rekla sam kratko – Ukus? Pa neću ih jesti, draga moja, a ako mi stave nešto od njih u usta to uvijek pljunem na pod.
Sjedila sam u uskoj haljini boje srebra, kosa mi je bila jako natapirana, a stavila sam i previše šminke. Haljina se usijecala u sise, stomak i noge, malo sam se zdebljala ili se haljina suzila – haljina se suzila od pranja zaključila sam. Pile smo viski. Pričale o seksu, kako i šta je najbolje, o fetišima, ružnim i lijepim iskustvima a onda mi je sve to dosadilo. Seks je banalna tema, dosadna, površna i nadasve veoma trivijalna. O seksu ne volim pričati ni pisati. To je intimna tema koje se rijetko dodirujem, a kad je dodirnem mora biti nešto u njoj, neka kategorija izvan kategorija, nešto zabranjeno, nešto što se prešućuje u tamnim ćoškovima psihe, želja, prohtjeva i nagona. Eto ušla sam u temu.
Moja prijateljica je bila pijana, i nešto smo počele pričati, udarene viskijem i ledom, a onda je u razgovoru pala ona standardna rečenica uvrštena u normalni razgovor bilo koje vrste – Ma jedi govna! Smijale smo se, pijane, častile se govnima, nazdravljale a onda me pogledala direktno i mirno upitala: A jesi li ikad pojela govno? – Smrzla sam se, čaša mi je ispala iz ruke, kockica leda se otkotrljala na rub dnevnog boravka lagano se topeći, a ona ostala na mjestu s pogledom uprtim u mene, i ponovila je: Hainsia jesi li ikad pojela govno? – Ne. Nisam. – A jesi li ikad popila urin? – Ne. – A bi li voljela?
Zamislila sam se, pijana, i pogledala prema prozoru – novi vidik, nova sfera o kojoj nisam razmišljala. Svašta sam uradila ali ovo je nekako bilo previše, pretjerano, na rubu pameti, a to me privlači. To me tako prokleto privlači, otići korak dalje, preći granice je lako, ali dokle ići nakon prelaska? To pitanje me uvijek intirgiralo – koliko daleko nakon prelaska granice može čovjek ići? LGBT svijet je svijet gdje se granice moraju preći. Prelaziš ih svaki dan sa roditeljima, sa društvom, sa partnerima, a opet najviše i najteže granice su u tebi.
Pogledala sam u kristalnu čašu u vitrini i provjerila u sebi mogu li se pomokriti, mogu li napuniti tu čašu i preći još jednu granicu. Prijateljica me pogledala i rekla da ide odraditi nešto drugo. Dan je primicao kraju.
Ustajem, otvaram vitrinu sa prelijepim čašama i činim zabranjeno. Te čaše su za ukras, iz njih se nikad ne pije, one žive u vitrini poput kristalnih LGBT ljudi koji iza vrata staklenog ormara gledaju svijet. Namjerno sam uzela jednu iz najljepšeg servisa i širom sam otvorila vitrinu da uđe zrak u netaknut i svet prostor svake kuće. Osjetila sam krivnju, nelagodu, sramotu i stid, a opet znatiželja me vukla dalje. Ona je bila u kupatilu i nisam se ni pitala šta radi. Stajala sam sama sa kristalnom čašom u ruci. Hoću li preći samu sebe i nadjačati svoje ograde, zagrade i otkriti nešto o čemu nisam ni razmišljala? Znamo za zlatni tuš i, naravno, za gutanje mokraće, ali kad sam čovjek to treba da prebaci iz mašte u stvarnost sve djeluje grublje. Koliko sam samo ljudi upoznala koji maštaju i pričaju o svojoj stvarnosti kakva bi im trebala biti – treba ovo, treba ono, milion stvari prvo treba srediti u ovoj stvarnosti da bi došli do svoje druge, prave i istinske stvarnosti gdje su ono što jesu – to vrijedi za gejeve najviše.
Kristalna čaša me čeka. Sunce zalazi, a ja stojim. Uradit ću to. Primjećujem da bi se mogla pomokriti po trbušnim mišićima koji mi signaliziraju da ima tekućine u meni, raširujem noge i čašu stavljam ispod zadignute suknje, nemam gaćica – doživljavam osjećaje iz djetinjstva, tako davno nestale i zaboravljene, kad sam od stida trpjela i sa strahom mokrila u crvene tute dok me mama čekala da završim. Ne mogu pustiti ni kapljice, a svjesna sam da imam urina u sebi. Moram se opustiti. Predati se toj čaši je teže nego bilo kojoj ženi ili muškarcu dosad. Neobičan osjećaj i kap slobode kreće, jedna, druga i mlaz tople tekućine zlaćkaste boje puni skupi kristal – taman do vrha. Odložila sam čašu na stol, spustila suknju, i sjedila gledajući u zlatni napitak moga tijela. Neukusno rekli bi neki. A kako sam rekla o ukusima se ne raspravlja, mogla bih Vam samo reći o okusu par riječi jer sam sama sebi nazdravila to popodne s jednim gutljajem u čast vlastite dekadencije, ali probajte pa vidite. Otvorite svoju vitrinu, izvadite najskuplju čašu i nazdravite sami sebi – čestitajte sami sebi što ste je nasuli pićem iz vlastite proizvodnje.
Piše Hainsia Olindi
