PIŠE: A. A.
U društvu u kojem su LGBT osobe u Bosni i Hercegovini još uvijek često izložene diskriminaciji, odbacivanju i nasilju, sigurna kuća za mnoge predstavlja posljednje utočište nakon porodičnih konflikata, društvene izolacije ili psihološkog pritiska. Emina, radnica u sigurnoj kući za LGBT osobe već godinama radi sa mladima koji su ostali bez podrške vlastitih porodica. U razgovoru govori o traumama sa kojima se korisnici_ce suočavaju, važnosti empatije i činjenici da mnogi mladi ljudi razumijevanje pronađu tek izvan vlastitog doma.
Već godinama radite sa LGBT osobama koje su prošle kroz različite oblike odbacivanja i nasilja. Kako ste se odlučili za ovaj posao?
Mislim da je presudna bila svijest da postoje ljudi koji prolaze kroz ozbiljnu emocionalnu i socijalnu bol, a o kojima društvo vrlo rijetko govori na human način. Kada prvi put čujete priče mladih ljudi koji su izbačeni iz svojih kuća, koji su izgubili kontakt sa porodicom ili mjesecima živjeli u strahu da će biti odbačeni zbog vlastitog identiteta, shvatite da ovo nije samo pitanje profesije. To je pitanje ljudskosti. Nisam mogla ostati ravnodušna prema tome.
Koliko su iskustva mladih LGBT osoba u Bosni i Hercegovini obilježena porodičnim neprihvatanjem?
Mnogo više nego što ljudi misle. Javnost često vidi samo površinu problema, ali iza zatvorenih vrata mnogi mladi ljudi prolaze kroz ozbiljne psihološke pritiske. Neki godinama skrivaju svoj identitet iz straha da će izgubiti porodicu, a neki zaista budu odbačeni kada odluče biti iskreni prema sebi i drugima. Ono što posebno boli jeste činjenica da veliki broj njih ne traži ništa osim osnovnog prihvatanja i osjećaja sigurnosti u vlastitom domu.
Korisnici_ce sigurne kuće često govore da ih razumijete bolje nego njihove vlastite porodice. Kako doživljavate takve riječi?
Iskreno, to mi je uvijek teško čuti. Drago mi je ako u meni vide osobu kojoj mogu vjerovati, ali istovremeno mislim da nijedna mlada osoba ne bi trebala imati osjećaj da je više razumije neko izvan porodice nego vlastiti roditelji. Mislim da je problem u tome što se mnogi mladi ljudi tokom odrastanja susreću sa osudom prije nego sa slušanjem. Kada nekoga saslušate bez predrasuda i bez potrebe da ga mijenjate, ta osoba to osjeti. Ljudi žele biti prihvaćeni, ne popravljani.
Sa kakvim emocionalnim stanjima mladi ljudi najčešće dolaze u sigurnu kuću?
Veoma često dolaze iscrpljeni_e, anksiozni_e i emocionalno slomljeni_e. Mnogi iza sebe imaju duži period skrivanja, straha ili osjećaja da nisu dovoljno vrijedni_e. Neki_e su prošli_e i kroz različite oblike nasilja. Posebno je teško vidjeti koliko mladih ljudi nosi osjećaj krivice zbog nečega što nije pogrešno. Kada osoba godinama sluša da nije “normalna” ili da je razočaranje za porodicu, to ostavlja ozbiljne posljedice na samopouzdanje i mentalno zdravlje.
Šta im je u tim trenucima najpotrebnije?
Najviše im je potrebno da osjete sigurnost. Nekada ljudi misle da su potrebna velika rješenja, ali često je dovoljno da osoba zna da je neko neće osuđivati. Da može govoriti otvoreno bez straha. Mnogi korisnici_ce prvi put ovdje osjete mir upravo zato što ne moraju skrivati dio sebe. Kada čovjek prestane živjeti u stalnom strahu od odbacivanja, tada počinje i njegov emocionalni oporavak.
Koliko je teško raditi posao koji podrazumijeva svakodnevni kontakt sa tuđim traumama?
Naravno da nije lako. Nemoguće je ostati potpuno emotivno distanciran kada slušate priče mladih ljudi koji su izgubili podršku porodice ili ostali bez doma. Ali upravo zbog toga mislim da je važno da osobe koje rade ovaj posao imaju iskrenu empatiju. Ljudi vrlo brzo osjete kada ih neko samo formalno sluša, a kada ih zaista vidi i razumije.
Šta biste poručili roditeljima LGBT djece u Bosni i Hercegovini?
Poručila bih im da pokušaju prvo slušati svoje dijete, a tek onda društvo oko sebe. Nijedno dijete ne bi trebalo izgubiti porodicu zbog toga što je iskreno o sebi. Mnogi mladi LGBT ljudi ne pate zbog vlastitog identiteta, nego zbog odbacivanja koje dožive od najbližih. Roditelji imaju ogromnu odgovornost, ali i ogromnu moć da budu mjesto sigurnosti umjesto izvor straha.
Nakon svih godina rada, šta Vas i dalje motiviše da ostanete u ovom poslu?
Motivira me svaki trenutak u kojem vidim da je neko ponovo počeo vjerovati u sebe. Kada osoba koja je došla potpuno slomljena nakon određenog vremena počne planirati budućnost, tražiti posao, nastaviti školovanje ili jednostavno ponovo osjećati mir, znate da podrška ima smisla. Mislim da svi ljudi zaslužuju isto – dostojanstvo, sigurnost i pravo da žive bez straha.
