20 godina od prve Povorke ponosa u bivšoj Jugoslaviji
Piše: Tamara Zablocki
Ljubljana, juni 2001. godine. Pjesnik Brane Mozetič s kanadskim pjesnikom Jeanom Paulom Daoustom poslije književne večeri održane u Galeriji ŠKUC ulazi u obližnji Cafe bar Galerija u Gradskoj galeriji, koja je u vlasništvu opštine Ljubljana, s namjerom da gosta počasti pićem. Pripadnik osiguranja bara, čiji se vlasnik neposredno prije toga promijenio, već na vratima im zabrani ulaz, navodeći da se „moraju navići kako taj prostor više nije za – takve“. LGBTIQ+ aktivisti_kinje odgovaraju spremno: svakog petka kolektivno dolaze u bar i satima piju mineralnu vodu – najjeftinije piće koje se da naručiti, smanjujući time profit vlasnika. Iz protestnog pijenja mineralne vode u samo mjesec dana rođena je prva povorka ponosa na prostoru bivše Jugoslavije, koja ove godine slavi svoju 20. godišnjicu.
Sam LGBTIQ+ pokret u Sloveniji nastao je još u Jugoslaviji, sredinom osamdesetih godina, dobrano prednjačeći pred drugim republikama. Začeci pokreta smještaju se u 1984. godinu, kada je unutar Društva ŠKUC (Studentski kulturno-umjetnički centar) ustanovljena skupina Magnus, zatim istoimeni gej festival, a potom i Magnus gej bar, prvi u socijalističkim zemljama. Osamdesete godine u Sloveniji općenito su bile doba jačanja civilnog društva i novih društvenih pokreta koje su činili mirovnjaci, zeleni, feministkinje sa svojom skupinom Lilit, te spomenuti Magnus, pokret za socijalizaciju homoseksualnosti. Prva lezbejska grupa oformljena je 1987. također pri Društvu ŠKUC.
„Kad sam se u to vrijeme iz Murske Sobote preselila u Ljubljanu, ostala sam vrlo iznenađena: Ljubljana mi je izgledala kao London. I danas kad gledam dokumentarce o tome šta se dešavalo u osamdesetima na underground sceni u New Yorku i Londonu, uviđam velike sličnosti s Ljubljanom tog vremena. Zato je baš tada bila prilika da se otvore pitanja svega čudnog, izrođenog“, priča nam Suzana Tratnik, priznata slovenačka spisateljica, prevoditeljica, sociologinja i jedna od prvih lezbejskih aktivistkinja na našim prostorima.
Uprkos jačanju progresivnih pokreta, prvi festival Magnus su, očekivano, pratile reakcije iz cijele Jugoslavije, javna pisma o homoseksualnosti kao bolesti, te poruke da LGBTIQ+ osobe treba poslati na prinudni rad. Ipak, prema Suzaninim riječima, u supkulturnom balonu u kojem se ona kretala, aktivistička scena se doimala vrlo snažnom, a društvo sve otvorenijim.
Pravo vrijeme za povorku ponosa kao politički protest
No, iza ugla su se valjale devedesete, a raspad Jugoslavije i osamostaljenje Slovenije doveli su do retrogradnih društvenih promjena. Jačale su konzervativne snage, Crkva je dobijala političku moć koju dotad nije imala i LGBTIQ+ zajednica počela je kod kuće doživljavati ono što je dotad znala kao retoriku sa Zapada: priče o „suhim granama na drvetu života“ uz dizanje križeva protiv LGBTIQ+ osoba. Počele su se organizovati i ekstremne skupine, u prvom redu skinheadi. Problemi izbrisanih, migrantskih radnika i sve češći rasistički ispadi doveli su do toga da LGBTIQ+ zajednica shvati kako se društvo kreće unazad.
„Početkom dvijehiljaditih obreli smo u atmosferi izuzetne netolerancije. Osim direktnog fizičkog nasilja skinheada koje se svako malo dešavalo, te pratećeg psihičkog pritiska, policija nas je redovno dolazila popisivati u gej klubu Tiffany i lezbejskom klubu Monokel u Autonomnom kulturnom centru Metelkova, kako se ljudi ne bi osjećali dobro u tim prostorima i prestali se okupljati“, prisjeća se Urška Sterle, aktivistkinja, spisateljica, prevoditeljica, historičarka, jedna od akterki prve povorke ponosa u Ljubljani i današnja tajnica lezbejskog socijalnog kruga ironično nazvanog Lezbejska mafija.
U prividu sređenog i naprednog, „finog“ slovenačnog društva, LGBTIQ+ osobe suočavale su se i sa podmuklim pritiscima: niko nije imao ništa protiv, sve dok ostaju nevidljive. Nisu mogle računati na zakonsku zaštitu, bilo je problematično outovati se, a jako je malo bilo onih koji su htjeli javno istupati svojim imenom i prezimenom. „Način na koji su nas mediji predstavljali također je bio simptomatičan – uvijek su tragali za ličnim pričama, depolitizujući time pokret. U stilu, ‘Dajmo vidjeti kako žive ove dvije lijepe djevojke.’ A politika zaštite manjina se ne može graditi na taj način“, dodaje Sterle.
Poslije incidenta u Cafe baru Galerija, ali i istovremenog rasističkog napada skinheada na Afrikanca u centru Ljubljane, o čemu su mediji izvještavali kao o „tuči momaka koja se, ponekad, eto, dešava“, predvodnici_e LGBTIQ+ pokreta, dotad fokusirani na izgradnju vlastite supkulture, počeli su razmišljati o drugim načinima borbe, u prvom redu o povorci ponosa. Dotad, prema Urškinim riječima, akivistička scena nije bila naklonjena ideji povorke, makar ne onakve kakve su se u tom trenutku događale na Zapadu, komercijalizovane i pretvorene u puku zabavu.
„Trenutak smo željeli iskoristiti za povorku ponosa kao politički događaj, te smo, udruženi s organizacijama i grupama koje su se bavile mirovnim aktivizmom, problemima izbrisanih, migranata, osoba s invaliditetom, Roma, Afrikanaca, osnovali Ured za intervencije (UZI), neformalnu skupinu različitih političkih i kulturnih učesnica, s namjerom organizovanja političkih akcija. Policija nikako nije mogla razumjeti da je UZI neformalna grupa, da počiva na potpuno drugačijim odnosima od onih koji vladaju u državnim institucijama, te se dešavalo da dođu na Metelkovu i traže sjedište UZI-ja (smijeh). Zato još danas nasred dvorišta na Metelkovoj postoji obilježje ‘Sjedište UZI-ja’.“
Obilaznica oko netolerancije
Trasa prve povorke ponosa u Ljubljani simbolično je obilazila Cafe bar Galerija, te je imenovana Obilaznica oko netolerancije. U centru Ljubljane tog se 6. jula 2001. okupilo tristotinjak aktivistkinja i aktivista. „Aktivistička scena bila je sastavljena iz lumpenproletarijata, studentarije i umjetnika, onih koji nisu imali šta za izgubiti, dok se srednji sloj držao podalje od nas. To, ko su ljudi koji su svojim tijelom, glasom i idejama činili Obilaznicu oko netolerancije, govori o tadašnjem društvu: u povorci su pored LGBTIQ+ zajednice bili anarhisti_kinje, antiglobalisti_kinje, predstavnici_e Afričkog centra i društva osoba s invaliditetom YHD. Govore smo održali svi, bila je to prilika da govorimo o svim našim problemima“, navodi Sterle.
Istovremeno, nije falilo ni zabave. Nastupale su Salome i Sestre, dive slovenačke drag scene, koje su se na povorku dovezle motorima, a na samom spomeniku Franca Prešerna na centralnom ljubljanskom trgu razvijena je džinovska zastava duginih boja. Iz perspektive drugih početnih povorki ponosa na prostoru bivše Jugoslavije, koje su mahom bile praćene izrazitim nasiljem na ulicama, može se činiti kao nevjerovatno, ali na Obilaznici oko netolerancije nije bilo incidenata, premda su povorku štitili samo redari iz redova samih aktivista_kinja, dok je policija dešavanje posmatrala izdaleka.
„Najveći incident na povorci napravila je starija gospođa koja nam je, podignute šake, prijetila. Naravno, prebijanje ljudi kasnije oko Metelkove se jeste dogodilo, jer se sa svakim većim istupom u javnosti nasilje po pravilu intenziviralo. No, u poređenju s prvim povorkama ponosa u Zagrebu, Splitu, Beogradu, kod nas je prošla glatko, vjerovatno zato jer smo se organizovali u jako kratkom roku, te su ljudi bili naprosto iznenađeni. A mi smo znali da moramo ostvariti svoju namjeru, ma šta uslijedilo. Fašizam ne razumije da se drugost neće sakriti, da se ne može sakriti. Uvijek ćemo izaći van, na ulicu, i postojati, bez obzira na nasilje i prijetnje“, naglašava Sterle.
Naredne povorke također su prošle bez većih problema, premda je klasična ikonografija kojom su se organizatori_ce poigravali, poput gej mornara, pernatih ukrasa i lezbejskih nevjesta koje se ljube ispred crkvenih vrata izazivala skandale u javnosti, prisjeća se Sterle. „To je mnogima bilo previše, čak i unutar zajednice. Ali ponekad je potrebno bosti u oči, da bi vas napokon prestali uslovljavati: ‘Ako si takav i takav, prihvatit ćemo te, ako nisi, nećemo.’ Šta nama pomaže ako je neka izuzetno feminina i dobro situirana lezbejka prihvaćena, dok neka butch nije? Koga ćemo se odreći u vlastitoj zajednici? To je važna napomena i za nove, mlađe aktiviste_kinje: dobro pazite koga ostavljate za sobom uime želje da budete prihvaćeni.“
Uz četvrtu povorku, prijetnje skinheada počele su se množiti, pa je policija po službenoj dužnosti postala prisutnija, a prekretnica se desila 2010. godine nakon homofobnog napada molotovljevim koktelima na LGBTIQ+ Cafe Open. Homofobno nasilje je nagnalo tadašnju ministricu unutrašnjih poslova Katarinu Kresal da i sama prisustvuje povorci, a s tim je nasilje ponešto utihnulo, makar ono najeklatantnije. „Naravno da se nasilje još dešava, u parkovima, iza četiri zida, ljudima koji se ne usuđuju progovoriti. Puno ljudi se još uvijek boji, puno njih kriju svoju orijentaciju i partnere. Zato borbi nikad nije kraj“, ističe Suzana Tratnik.
U dvije decenije od prve povorke ponosa u Ljubljani, LGBTIQ+ aktivizmom postignuto je mnogo: od prepoznavanja govora mržnje i bolje definicije nasilja, do uvođenja eksplicitne terminologije u zakonodavstvo i poboljšanja položaja istospolnih zajednica. Istovremeno, veća vidljivost i pritisak na medije osigurali su LGBTIQ+ osobama da dođu do glasa, a time se mijenjao i javni diskurs, čak i u unutrašnjosti zemlje, potpomažući decentralizaciju pokreta. To potvrđuje i činjenica da je prošle godine povorka organizovana i u Mariboru, a ove godine je najavljena i za daleko manji Slovenj Gradec, mjesto od oko 7.000 stanovnika.
Povorku ponosa u Ljubljani, kao samo jednu od brojnih aktivnosti tokom cijele godine, posljednjih godina organizuje Društvo Parada ponosa uz partnerske organizacije i finansijsku pomoć državnih i gradskih institucija. Krunski LGBTIQ+ događaj u gradu danas je daleko mnogoljudniji od davne Obilaznice oko netolerancije, dovoljno siguran da mu se pridružuju i turisti, a trasa je raširena oko čitavog šireg centra grada. „U tom smislu to, da se povorci pridružuju ljudi koji se ranije iz straha nisu mogli pridružiti, jeste priča o uspjehu. S tom namjerom smo je i pokretali, da se što više ljudi osjeti sigurno“, zaključuje Urška Sterle.
Ulošcima i tamponima na gradonačelnika
Tradicionalno održavana krajem juna, povorka je ove godine usljed epidemije koronavirusa pomjerena za septembar, ali Društvo Parada ponosa tokom cijelog juna obilježava 20. godišnjicu Obilaznice oko netolerancije. Program je sastavljen od koncerata, čitanja LGBTIQ+ proze i poezije, razgovora o postignutom u dvije decenije, a o tome koliko je povorka ustoličena kao dio važnih dešavanja u gradu govori i činjenica da je velika multimedijalna retrospektivna izložba koja proslavlja jubilarnu godišnjicu postavljena u samoj Gradskoj vijećnici.
To i ne čudi ako znamo da je gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković odavno uobičajeni gost na pozornici povorke ponosa, premda su o opravdanosti njegovog „gostovanja“ mišljenja u zajednici podijeljena. „Mnogi su protiv toga da Janković drži govor na povorci, jer smatraju da je to prljanje korumpiranom politikom, pa su ga jedne prilike gađali tamponima i ulošcima (smijeh). A desilo se i da je političarima bilo zabranjeno da dođu. Našim prisutnim gošćama iz Srbije bilo je nevjerovatno da je parada političarima rekla ne, a ne oni njoj. Pitanje podrške politike zavisi od toga koja je politika na vlasti. Ljevica je uvijek učestvovala na paradi i vjerovatno jedina uvijek podržavala sve što smo radili i to beskompromisno, u parlamentu“, navodi Tratnik.
Performativno gađanje gradonačelnika tamponima i izviždavanje također prisutnog predsjednika države Boruta Pahora desilo se 2013. godine, u vrijeme kad su istospolni partneri u Sloveniji još uvijek mogli registrovati tek partnersku zajednicu koja im je od 2006. godine omogućavala međusobno nasljeđivanje penzija i imovine. Premda se 2017. partnerska veza proširenjem prava približila braku, zahtjev za punom bračnom jednakošću još je aktuelan jer istospolni partneri ni danas nemaju pravo na posvajanje djece, a lezbejke, kao ni općenito žene bez (muškog) partnera, nemaju pristup potpomognutoj oplodnji. Do oplodnje tako dolaze „ispod stola“, dogovarajući se s prijateljima ili odlazeći u Makedoniju ili druge zemlje u kojima je potpomognuta oplodnja omogućena i ženama bez partnera. Zakon, doduše, omogućuje jednostrano posvojenje, dozvoljavajući lezbejkama u vezi da obje budu zakonski roditelji u slučaju kad jedna rodi dijete.
Najstariji zahtjev LGBTIQ+ zajednice u Sloveniji, potpuna bračna jednakost, uključujući i istovjetno imenovanje, zato je aktuelan i ove godine. Pored njega, Društvo Parada ponosa u ovogodišnjoj političkoj poruci zahtijeva i uređenje područja medicinske tranzicije za transrodne osobe, pravno priznanje roda na temelju samoidentifikacije, definisanje mržnje kao otežavajuće okolnosti pri određivanju kazni za djela počinjena protiv LGBTIQ+ osoba, međunarodnu zaštitu LGBTIQ+ osoba, dekriminalizaciju seksualnog rada, te posebno obraćanje pažnje na potrebe mladih LGBTIQ+ osoba, starih, onih koje žive u manjim mjestima i selima, kao i onih koji su bez doma, te time u višestruko osjetljivom položaju.
Povorka se ove godine vraća i svojim korijenima, ističući važnost solidarnosti sa drugim marginalizovanim skupinama i širenja društvenog djelovanja. „Uz prisjećanje na početke i proslavljanje aktivističkog rada, borbe i energije koji su bili potrebni za sve promjene na bolje u protekle dvije decenije, svjesni smo da je trenutna društvena situacija sve prije nego idealna. S porastom fašizma se povećava mržnja ne samo do LGBTIQ+ zajednice, već do svih marginalizovanih manjina i zato budućnost vidimo u građenju koalicija, međusobnoj solidarnosti i zajedničkoj borbi društvenih pokreta“, pojašnjava Neja Berlič iz Društva Parada ponosa.
Pitanja rase, klase i roda naši su zajednički problemi
Urška Sterle se slaže da se slovenačko društvo ponovo nalazi u istim okolnostima iz kojih je Obilaznica oko netolerancije proizašla, te da je zato izuzetno važno djelovati intersekcionalno i izaći na ulice. „Migranti na našem tlu žive i umiru u nemogućim uslovima, a zakon ni danas ne štiti radnike iz bivših jugoslovenskih republika. To su također problemi LGBTIQ+ zajednice. Problemi rase, klase i roda su naši zajednički problemi i bez da se dotičemo svih njih, nećemo stići nigdje. Rad na tome ne prestaje, jer stvari neko vrijeme napreduju, a onda se odjednom obrnu naglavačke. Lobiranjem se ne postiže mnogo jer manjine nemaju kapital s kojim bi se igrale lobiranja. Zato je važna čista politička akcija, kao i ponovno uključivanje šire mreže grassroots skupina.“
Upitane za moguće savjete koje bi, sa svojim višedecenijskim aktivističkim i iskustvom organizovanja povorki ponosa, mogle dati puno mlađoj bh. povorci, naše sagovornice ističu da je važno zadržati političnost događaja, boriti se protiv komercijalizacije, te se držati specifičnog društvenog konteksta.
„Nema smisla kopirati stvari sa Zapada, jer se time smanjuje naš kulturni prostor i pokušava prevoditi neprevodivo, već je potrebno raditi na specifičnom političkom i kulturnom izrazu. Na prostoru bivše Jugoslavije je zajednica progresivnih političkih marginalaca_ki i aktivista_kinja vrlo snažna, a njeno povezivanje počelo je već devedesetih sa zajedničkom borbom protiv nacionalizma, te nema razloga prepisivati političke akcije iz nekog potpuno drugačijeg kulturnog okruženja“, ističe Sterle, dodajući da povorka ne smije postati reklamni prostor za kompanije, ma koliko se progresivnim činile. „Mikrofon moraju imati oni koji trpe represiju“, naglašava.
Razlike u mišljenjima o tome kako bi povorka trebala izgledati uvijek su prisutne i to je sasvim očekivano, dodaje Suzana Tratnik. „Jedni misle da bi povorka morala biti zabava s pozitivnim porukama, bez kukanja, kako bismo privukli što više ljudi. Drugi misle da mora ostati politički događaj, te odgovor na pitanje: ‘Zašto se pokazuju?’, a koje nerijetko dolazi i iz progresivnih krugova. Čim moraš pitati zašto se neko mora pokazati, jasno je zašto mora. I, ko si ti da odlučuješ ko će se pokazati? Jednostavno, prihvatanje moraš zahtijevati, ono ne dođe samo od sebe. A i jednom osvojena prava uvijek se mogu ponovo izgubiti, što vidimo na primjeru prava žena.“ Zato, najvažnije je da povorka – bude.
